Petak, 17 rujna

Križem do slave – razmišljanje uz Uzvišenje svetog Križa

Uzvišenje svetog križa


Čovjek u svojoj naravi određeni imperativ i težnju prema slavi. Želi napraviti ono što nitko prije njega nije napravio, te se tako uzvisiti postajući slavan. Na tragu takve slave su toliki pojedinci među kojima su junaci, glumci, pjevači, športaši, te mnogi drugi koji barem djelićem bića ostvaruju onu iskonsku potrebu. Međutim, i kad se uzvise koliko je najviše moguće, najviše što mogu ostvariti je da uđu u medije, ljudske priče, u Guinnessovu knjigu rekorda ili u poneku enciklopediju. Ako ih i nadživi njihova slava, uvijek je to zemaljska propadljiva slava, koja će prije ili poslije prestati i nestati. A svi koji se proslaviše na ljudski način, ostaju još uvijek daleko od ostvarenja one neprolazne slave koja je kao iskonska potreba zapisana u dubine bića.

Takva iskonska slava se ne ostvaruje ulaskom u novine ili enciklopediju, nego ulaskom u nebo; ne ostvaruje se ulaskom u povijest, nego u vječnost. Štoviše, prava slava ostvaruje se ne samo izlaskom iz povijesti i zemaljske vremenitosti, s čime se suočava svaki čovjek u trenutku smrti, nego se prava slava ostvaruje ulaskom u nebesku blaženu vječnost, što nije isto, ma koliko ljudi to držali jednim te istim mehanizmom.

Da to nije isto potvrđuju i Isusove riječi u današnjem Evanđelju koje vele da nitko nije uzišao na nebo, doli onaj koji siđe s neba, Sin Čovječji. Dakle, toliko su umrli i izišli iz ovoga života, toliki su se proslavili na zemlji na razne ljudske načine, ali nitko nije doživio nebesku proslavu. Pa i onda kad se radilo o ljudima čija je slava trajala još dugo nakon života, to im nije bila ulaznica za slavu nebesku. Ove riječi potvrđuju kako nije lagan ulazak u slavu nebesku, niti bi ga čovjek tako laganim trebao zamišljati, premda svi, snagom spontane ljudske logike držimo kako je to automatizam koji je istovjetan trenutku smrti.

Svojim govorom o Sinu Čovječjem uzdignutom na stup sramote, na stup križa, Isus progovara o ovom jedinstvenom putu uzdignuća koje se događa na vrlo proturječan način. Bio je uzdignut da na križu visi kao znak sramote i opomena svima koji ga budu promatrali, ali Bog je snagom svoje ljubavi pretvario križ u jedino sredstvo spasenja po kojem su se otvorila vrata neba. Nakon njegova uzvišenog poniženja na križu i svima koji vjeruju u njega i sjedinjuju se s njegovom osloboditeljskom žrtvom moguće je dosanjati snove spasenja.

Zato on veli da je od trenutka njegova uzdignuća na križu moguće uzići na nebo svakome tko u njega vjeruje. Uzdignuće u nebo postaje stvarno junačko djelo koje nadilazi kategorije ovoga svijeta na koje nisu pozvani oni koji su se istakli nekom ljudskom posebnošću, nego koji su primili ljubav Božju koja je došla s križa. Jer sam Isus se koristi križem, predmetom poruge i opomene, onim što je bilo najprezrenije i najodbačenije u svijetu, da uzvisi sebe, dajući onda prigodu i svakom vjerniku da ga nasljeduje držeći se takvog proturječnog uzdignuća koje u ničemu ne slijedi logiku ljudske proslave. Samo po križu se dolazi u nebo, gdje postoji zapis zlatnim slovima, ne u enciklopediji ili priručniku, nego u knjizi života.

Držimo se stoga ovog uzvišenog sredstva spasenja ne kojem je Krist Gospodin doživio poniženje da bi nas uzvisio. Držimo se uzvišenog križa Gospodinova, jer nam za put do neba treba oslonac, a on je istinska odskočna daska bez koje ne možemo u visine. Uputimo se njime, jer on je skala spasenja kojom se penjemo do svog životnog uzvišenja u vječnoj proslavi u nebu. Amen.