Križni apostolat
Krist je bio svjestan, da će njegov triumf započeti istom s Križa; onda, kad bude »podignut od zemlje«.
Tako je i bilo. Čovječanstvo je čekalo na božanske znakove, prije nego što će pred njim pasti na koljena. I drugi su lijepo propovijedali. Pun je svijet bio filozofa i mudraca. Ali ljudi vjeruju samo u filozofiju života. I na njegova čudesa bili bi oni brzo zaboravili, da nije bilo Kalvarije. Svrstali bi ih u legende; ili bi, najviše, čudotvorca iz Nazareta proglasili prorokom, drugim Ilijom (Mat 11, 14.; 17, 11.; Luk 1, 17.; Iv 1, 21. 25.).
Bogom su ga priznali istom onda, kad su vidjeli, da je svjedočanstvom života posvjedočio za istinu, što ju je propovijedao; kad su ga ugledali, kako za nju umire. Svjesno, ponosno, dostojanstveno, mirno, sveto. Kad joj je ostao vjeran i u nju se pouzdao i u času, gdje ga je sve zemaljsko ostavljalo. Ničim im se nije njegovo božanstvo snažnije nametalo ni uvjerljivije očitovalo nego nadljudskom veličinom ljubavi, koja se, ni progonjena, ni usmrćena, nije dala slomiti; koja je, i umirući, sve ljubila, svima praštala, za sve molila.
Pred Križem, pred Propetim, istom su ljudi klekli. Na Kalvariji su istom definitivno povjerovali u Kristovo božanstvo i pošli za njim bez priđržaja. Tada je stotnik za njega rekao: »Zbilja je ovaj bio Sin Božji!« (Mat 27, 54.; Mark 15, 39.). Tada je Nikodem izišao iz svoga inkoginita i javno se, odlučno, svrstao među njegove (Iv 19, 39.). Tada je dekurion Josip junački, »audacter« (Mark 15, 43.), istupio za njegovu stvar pred najvišim civilnim forumom i položio mu tijelo u kraljevsku grobnicu u pećini (Mat 27, 57.—60.; Mark. 15, 42—46.; Luk 23, 50—53.; Iv 19, 38—42.). A narod se je, raskajano, tukao u prsa za svoju nevjeru i hulu (Luk 23, 48.). Sunce i zemlja istom su se tada, prvi put, vidljivo, poklonili veličini i sjaju te božanske objave (Mat 27, 45. 51.; Mark 15, 33.; Luk 23, 44. 45.).
Nijesu jaslice postale simbol vjere u Krista. Simbol te vjere postao je Križ. Pod njegovom je zastavom kršćanstvo osvojilo svijet. Križ je ono, što najviše razoružava skepsu i najjače uvjerava duše, koje traže Boga i istinu. »Quia sic clamans expirasset« (Mark 15, 39.), to je zadnji, peremptorni, dokaz Kristove božanske misije. Pred tim se dokazom kapitulira; on ne dopušta ni prigovora ni sumnje. Mudrost, kojom je kršćanstvo pobijedilo, bila je križna mudrost. »Nos autem praedicamus Christum crucifixum, — Dei virtutem et Dei sapientiam« (1 Kor 1, 23. 24.).
Križ ljudi ljube. Križ nose na prsima, kad žele, da se otvoreno opredijele i deklariraju za Boga i za dobro. S Križem u ruci umiru. Ne boje se smrti, iza kako je Krist smrću smrt pobijedio (2. Tim 1, 10.; Hebr 2, 14.). Pouzdaju se u vječnu dobrotu i u milosrđe Boga, koji je »toliko ljubio svijet, da je svoga Sina Jedinca dao, da nitko, tko u njega vjeruje, ne propane, nego da ima život vječni« (Iv 3, 16.).
Križ je snaga kršćanstva. Križno je svjedočanstvo istini prva njegova apologija. Križna je ljubav njegovo najjače oružje. Nitko od nas, — nitko ni od svećenika kršćanstva, — ne privlači, ne osvaja, ne zanosi, dok najprije ne bude »podignut od zemlje« (Iv 12, 32.). Valja biti veći od zemlje, i prezreti je, da joj možeš biti gospodar i da joj otimaš duše. Valja biti spreman sve zemaljsko ostaviti, — i žrtvom života, — da postaneš vrijedan božanskog posinjenja Istine i da te istina prožme i pobožanstveni: »et veritas liberabit vos« (Iv 8, 32.). Valja veledušno i nesebično ljubiti i praštati, »sve do kanca« (Iv 13, 1.), da ljudi u toj ljubavi prepoznaju Boga i da mu se odazovu. »Nema veće ljubavi od one, da tko život svoj položi za prijatelje svoje!« (Iv 15. 13.). To je stigma božanstva u nama.
Svećenik mora biti propet, — barem duhovno propet, — ako hoće da Krista predstavlja i nasljeđuje; ako hoće, da Krist kroz njega privlači duše. I umiranjem nižim, tjelesnim, željama: »Qui autem sunt Christi, carnem suam crucifixerunt cum vitiis et concupiscentiis« (Gal 5, 24.). I umiranjem za pravdu i za istinu, »propter verbum Dei et testimonim Jesu« (Olkr 1. 9.): vjernim, neslomljivim, požrtvovnim svjedočanstvom za njih: »Confessus bonam confessionem coram multis testibus« (1 Tim, 6, 12,; 2 Tim 1, 8.), »Et eritis mihi testes in Jerusalem, et im omni Judaea, et Semaria, et usque ad ultimum terrae« (Dj Ap 1, 8.). I umiranjem na oltaru nesebične, apostolske, ljubavi k dušama: »Bonus pastor animam suam dat pro ovibus suis« (Iv 10, 11.), »Ego autem llibentissime impendam, et superimpendar ipse pro animabus vestris: licet plus vos diligens, minus diligar« (2 Kor 12, 15.).
I mi ćemo svećenici stajati ovih, preduskrsnih, dana pred Križem. I mi ćemo svetkovati njegov spomen. Ne možemo to učiniti bolje, nego novim, mističnim, podignućem od zemlje. Deviza je: Na križ! Na križ samozatajom; na križ junačkim svjedočanstvom istini; na križ ljubavlju i revnošću!
I oko nas će se onda okupljati poklonici Križa, da se, skupa s nama, otkinu od zemlje i predaju Kristu. Ne ćemo onda ostati sami. Donijet ćemo plod, i plod će naš ostati (Iv 15, 16.).
Križ, križno umiranje, prvi je i vječni zakon apostola ta: »Nisi granum frumenti cadems in terram mortuum fuerit, ipsum solum manet; si autem mortuum fuerit, multum fructum affert« (Iv 12, 24.).
Kroz Križ, kroz križno umiranje, apostolat dosiže i svoju plodnost i svoju apoteozu. U Kristu i u nama. »Humiliavit semetipsum factus obediens usque ad mortem, mortem autem crucis. Propter quod et Deus exaltavit illum, — ut in nomine Jesu omne genu flectatur« (Filip 2, 8 —10.). »Humiliamini igitur sub potenti manu Dei, ut vos exialtet in tempere visitationis« (1 Petr 5, 6.).
Kriste na Križu, pritegni nas! Da i mi onda k tebi pritegnemo mnoge duše. K tebi i k tvojoj istini i ljubavi!
»Ecce, in cruce totum constat, et in moriendo totum iacet!« (Naslj. Kr. II. 12, 12.).
»Passio Christi, conforta me!«
Dr. Čedomil Čekada
Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 4/1960., a pretiskan je i objavljen u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, Đakovo, 1967., str. 21-23. Ostali ovdje objavljeni tekstovi iz knjige mogu se pronaći ovdje.
