Križni put nije čovjekova psihološka drama nego otajstvo Božjeg spasenja
Malo-pomalo, ali sa sve jasnijim obrisima, uviđamo kako se u kršćanskoj svakodnevici rastače cjelovitost Kristova otkupiteljskoga djela i više se za objekt refleksije uzimaju tek njegova muka i smrt, dok otajstvo uskrsnuća i njegove proslave dolaze kao neki dodatci koji se, zbog nužne cjelovitosti, ipak moraju barem spomenuti. Problem je upravo u tome što se u tim najvećim otajstvima – Kristovu uskrsnuću i proslavi – odražava uzvišenost i djelotvornost Očevog dara čovječanstvu i ništenje grijeha po poslušnosti njegova Sina, odnosno što bez svijesti o toj istini i bez zahvalnosti na tolikom neizmjernom daru kršćanstvo u potpunosti gubi svoj smisao, a čini se da smo na dobrom putu da se to dogodi.
Naravno, Kristova muka i njegova smrt sastavni su dio otajstva otkupljenja i bez njih ne bi bilo ni uskrsnuća, no bolno je neugodno promatrati kako se mnogi žele, i to na svoj subjektivan i relativan način, zadržati tek na toj stvarnosti. Po svojem sadržaju, korizma bi nam posebno trebala stavljati pred oči Krista patnika i to nije nimalo upitno, no čini se kako ono uskrsno i pouskrsno vrijeme – najvažnije vrijeme liturgijske godine koje osvjetljava smisao Kristove patnje i nudi radost Kristova uskrsnuća i našega otkupljenja – pomalo gubi vodeće značenje u svijesti prosječnoga vjernika.
Na takav način kršćanstvo postaje prizemno, a posljedica je što je sve veći broj onih koji uopće ne vjeruju u njegovo uskrsnuće, iako će ipak za sebe reći da su vjernici. Drugim riječima, Bog postaje kao nekakav pridodatak koji daje određeni smisao čovjekovu ovozemnom životu, ali ne, barem ne u tolikoj mjeri, i onozemnom, vječnom.
Mnogi tako vjernici ostaju tijekom cijele liturgijske godine, štoviše tijekom cijeloga svoga života, u korizmenoj fazi, u fazi tugovanja i određene besperspektivnosti, bez ovozemne životne radosti i bez potrebe dubokoga svakodnevnoga promišljanja o radosti vječnoga života. Zato rado zagledaju u lice Krista patnika i tako okrnjuju cjelovitost njegova djela otkupljanja.
Pri tome treba svakako imati na umu kako su razmišljanje o Kristovoj muci i molitva s Kristom patnikom oduvijek bile polazišne točke za ozbiljan duhovni život na koji nas potiče Crkva, a stupanj naše suživljenosti u tu svetu Muku označava ujedno i stupanj zahvalnosti Bogu na tolikoj Dobroti i Ljepoti koja ide do samoplijenjenja i našeg uzdignuća u božanski život. Zato, još jednom valja ponoviti, vjernik uvijek treba imati Krista patnika pred očima, ali nikada izdvojenoga od Krista uskrsloga, jer takva pobožnost srlja u neke oblike vjerovanja koji su daleko od onoga što nas Majka Crkva uči stoljećima.
Štoviše, prosječan vjernik nema više životne unutrašnje potrebe razmatrati ni Kristovu muku, nego se sve više zagleda u vlastite rane i otima Kristu Veronikin rubac kako bi obrisao svoje lice. To se posebno može uočiti u novosastavljenim križnim putevima, koji vrlo često predstavljaju tek neki vid psihoanalize i kao takvi pokušavaju biti oblik psihijatrijske pomoći, pri čemu Kristova muka postaje samo kao nekakva nejasna polazišna točka.
Nažalost, mora se reći da je koji put mučno slušati i čitati takve križne puteve, koji kao da imaju cilj produbiti ljudske rane i zamračiti pogled na Kristovo izranjeno lice. Nije to dobro i valjalo bi s punom odgovornošću i pred Bogom i pred čovjekom pomno paziti da takvi tekstovi nipošto ne budu sastavni dio pobožnosti križnoga puta. Razlog je jednostavan: križni put nije čovjekova psihološka drama, nego otajstvo Božjeg spasenja.
