Kroz kušnje u svjetlu Božje riječi
Uvod
Korizma – pokorničko vazmeno vrijeme kroz koje se Crkva 40 dana pripravlja na proslavu Kristova uskrsnuća. To čini već od četvrtoga stoljeća, od Nicejskoga sabora 325. godine. Korizma je hod naroda Božjega kroz povijest spasenja, obnavljanje i proživljavanje djela otkupljenja. Prve korizmene nedjelje Crkva nas vodi u pustinju k Isusu kojega Sotona iskušava:
I odmah ga Duh nagna u pustinju. I bijaše u pustinji četrdeset dana, gdje ga je iskušavao Sotona; bijaše sa zvijerima, a anđeli mu služahu… (Mk 1,12-15).
Da shvatimo značenje Isusove kušnje, potrebno je nešto reći o kušnji u povijesti spasenja općenito, o kušnji prije povijesti, na početku povijesti i u povijesti.
1. Kušnja prije povijesti – Kušnja anđela
1.1. Postojanje anđela
Nicejsko-carigradsko vjerovanje potvrđuje postojanje anđela:
Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga.
U taj nevidljivi svijet spadaju čisto duhovna bića, koja nazivamo anđelima. Postojanje anđela je vjerska istina, ističe Katekizam Katoličke Crkve (KKC, 328). U anđelima Augustin razlikuje službu i narav.
Riječ anđeo označuje službu, a ne narav. Pitaš kako se zove ta narav? – Duh. Pitaš za službu? – Anđeo. Duh je po onome što jest, anđeo po onome što čini.
Po službi su anđeli glasnici, poslanici, izvršitelji Božjih naredbi, a po duhu osobna i besmrtna stvorenja.[1] Prema Svetom Pismu postoje nebrojene čete anđela. Prorok Daniel govori o tisuću tisuća, o mirijardama koje stoje pred Božjim prijestoljem:
Gledao sam: Prijestolja bjehu postavljena i Pradavni sjede. Odijelo mu bijelo poput snijega; vlasi na glavi kao čista vuna. Njegovo prijestolje kao plamenovi ognjeni i točkovi kao žarki oganj. Rijeka ognjena tekla, izvirala ispred njega. Tisuću tisuća služahu njemu, mirijade stajahu pred njim. Sud sjede, knjige se otvoriše. Ja gledah tada, zbog buke velikih hula što ih govoraše rog, i dok gledah, neman bî ubijena, njezino tijelo raskomadano i predano ognju (Dan 7,9-11).
Izaija u svojoj viziji vidi Boga na prijestolju i anđele koji mu se klanjaju i pjevaju trostruki svet:
One godine kad umrije kralj Uzija, vidjeh Gospoda gdje sjedi na prijestolju visoku i uzvišenu. Skuti njegova plašta ispunjahu Svetište. Iznad njega stajahu serafi; svaki je imao po šest krila: dva krila da zakloni lice, dva da zakrije noge, a dvama je krilima letio. I klicahu jedan drugome: ‘Svet! Svet! Svet Gospodin nad vojskama! Puna je sva zemlja slave njegove!’ (Iz 6,1-3; usp. Otkr 4,8).
Postojanje anđela, nijekali su u Isusovo vrijeme saduceji (Dj 23,8), u moderno doba materijalisti i racionalisti. Tko bi htio negirati postojanje anđela, morao bi revidirati samo Sveto Pismo i s njime svu povijest spasenja.[2] Sv. Grgur Veliki, nazvan doctor angelorum, tvrdi da gotovo svaka stranica Svetoga Pisma svjedoči o postojanju anđela
esse… angelos et archangelos, pene omnes sacri eloquii pagine testantur.[3]
Anđeli su po svojoj naravi besmrtni, nemaju tijela, ali mogu se u danim okolnostima, na temelju njihova poslanja na korist ljudima, pojaviti u vidljivu liku. Isus govoreći o uskrsnuću mrtvih, reče da ne mogu umrijeti, slični su anđelima (Lk 20,36). Ukoliko su anđeli duhovna bića, imaju razum i slobodnu volju, kao ljudi, ali u višem stupnju, a ipak u ograničenom, što je svojstveno stvorenim bićima. Anđeli su osobna bića i kao čovjek slika Božja. Sv. Pismo daje anđelima imena, ne samo osobna kao Mihael, Gabriel, Rafael, nego i kao vrste npr. serafini, kerubini, prijestolja, gospodstva, sile, moći, knezovi, arkanđeli i anđeli. Crkveni oci dijele to mnoštvo nebeskih duhova u tri vrste i svaku vrstu u tri kora tako da ima devet anđeoskih korova: Serafini, Kerubini, i Prijestolja; Gospodstva, Sile i Moći; Kneževstva, Arkanđeli i Anđeli. Serafini izgaraju od Božje ljubavi i odražavaju Božju ljubav; Kerubini imaju izvanredan uvid u Božje tajne, Prijestolja odražavaju slavu i veličanstvo Božje; Gospodstva objavljuju naloge Božje nižim korovima; Sile služe Bogu u izvođenje čudesnih djela njegovih, Moći štite ljude pred napadima pakla; Kneževstva imaju brigu za pojedina kraljevstva, Arkanđeli su zaštitnici pojedinih gradova i naselja, Anđeli čuvari pojedinih ljudi.
Pavao u poslanici Kološanima spominje četiri vrste duhovnih bića: Prijestolja, Gospodstva, Vrhovništva i Vlasti, koje su podređene Kristu (Kol 1, 16). Crkva se u liturgijskom slavlju pridružuje anđeoskim zborovima slaveći Boga: I stoga s anđelima i arkanđelima, s prijestoljima i gospodstvima i sa svom nebeskom vojskom pjesmu tvoje slave pjevamo: svet, svet, svet… (Predslovlje o presv. Euharistiji I). U Rimskom kanonu svećenik moli:
Ponizno te molimo, Svemogući Bože, da ruke svetoga anđela tvoga prenesu ovo na tvoj nebeski žrtvenik, pred tvoje Božansko veličanstvo…
a u Redu sprovoda:
U raj poveli te anđeli…
Crkva je na Četvrtom lateranskom koncilu (1215.) proglasila da su Sotona i njegovi anđeli stvoreni od Boga dobri, ali su svojom slobodom postali zli, pali anđeli.
1.2. Kušnja anđela
Silno mnoštvo dobro stvorenih duhovnih bića umanjilo se za trećinu otpadom Lucifera i njegovih anđela. U savršenosti svoje duhovne naravi anđeli su od početka snagom svoga uma pozvani da spoznaju Istinu i ljube Dobro koje spoznaju na mnogo savršeniji način nego ljudi. Ljubav je slobodni voljni čin koji uključuje u sebi mogućnost odluke za ili protiv spoznatoga Dobra, dakle za ili protiv Boga. Stvaranjem slobodnih bića Bog je htio da se u svijetu ostvari ona prava ljubav koja je moguća jedino i samo na temelju slobode. Stvorivši čiste duhove kao slobodna bića, Bog je u svojoj providnosti morao predvidjeti i mogućnost grijeha anđela. No, kako je Božja providnost vječna mudrost koja ljubi, Bog je znao iz povijesti toga grijeha, koji je kao grijeh čistoga duha neusporedivo radikalniji, izvući konačno dobro za čitav stvoreni kozmos.
Doista, čisti se duhovi, kako Objava jasno tvrdi, razlikuju u dobre i zle. To razlikovanje ne proizlazi iz Božjega čina stvaranja, nego iz slobode duhovne naravi koja je svojstvena svakom tom čisto duhovnom biću. Ta je razlika nastala odlukom koja u čisto duhovnih bića ima neusporedivo radikalniji karakter, koji je neopoziv (ireverzibilan), a to znači da se s obzirom na visinu stupnja intuitivno spoznate istine i dobrote u Bogu, čime je razum tih duhovnih bića obdaren, ne može opozvati. Grijeh je tim veći što je spoznajna moć, sloboda i blizina Bogu veća. Ako Bog ne oprašta grijeh anđela, to nije zato jer ne bi htio, nego jer oni ostaju u svome grijehu i jer su zauvijek u okovima one odluke koju su donijeli na početku, kad su odbacili Boga, istinu najvećega i konačnoga dobra, koja je neopoziva, tvrdi papa Ivan Pavao II.[4] Odbacujući svojim slobodnim činom spoznatu istinu o Bogu, Sotona je postao kozmičkim lašcem, ocem laži (Iv 8,44). Zato on živi u radikalnom i neopozivom negiranju Boga i neizlječivoj mržnji na čovjeka, nastojeći mu nametnuti svoju tragičnu laž o Bogu o čemu govori knjiga Postanka.
Bog je na početku i anđele stavio na kušnju kao i ljude. Anđelima je Bog prije njihova pada objavio svoj naum sve uglaviti u Kristu – na nebesima i na zemlji (Ef 1,10). Većina Crkvenih otaca misli da su se trebali pokloniti Utjelovljenoj Riječi Božjoj, Glavi i Kralju svega stvorenoga (Kol 1,15-17), Isusu Kristu u njegovoj ljudskoj naravi, a njegovu majku Blaženu Djevicu Mariju priznati kao svoju buduću kraljicu. Veći se dio anđela poklonio pred svojim Stvoriteljem i Gospodinom, radosno se pokorio njegovoj odluci i nadvladao kušnju. Međutim najljepši anđeo, Lucifer, Svjetlonoša, svjestan svoje veličine i dostojanstva, zaljubljen u samoga sebe i svoju ljepotu, u svojoj se oholosti usprotivio Bogu i odbio da se poklone Stvoritelju i svome Gospodinu, tj. Isusu (50) i tim se činom preobrazio u Zmaja, Staru zmiju, Sotonu, u Đavla, koji je repom svojim povukao trećinu zvijezda nebeskih – i oborio ih na zemlju (Otkr 12,4). Tim činom zvijezde nebeske postadoše zlodusi. Uslijed te pobune protiv Boga došlo je u nebu do borbe između Mihaela i njegovih četa i Lucifera i njegovih. Mihael s ognjenim mačem i štitom na kojem svijetli njegovo ime Tko je kao Bog predvodi anđeoske čete Bogu odanih anđela: Taj nebeski rat između vojska nebeskih opisuje sv. Ivan u svom Otkrivenju:
I nasta rat na nebu: Mihael i njegovi anđeli zarate se sa Zmajem. Zmaj uđe u rat i anđeli njegovi, ali ne nadvlada. I ne bijaše im više mjesta na nebu. Zbačen je Zmaj veliki, Stara zmija – ime mu Đavao, Sotona, zavodnik svega svijeta. Bačen je na zemlju, a s njime su bačeni i anđeli njegovi… Jao vama, zemljo i more, jer Đavao siđe k vama, gnjevan veoma, znajući da ima malo vremena! (Otkr 12,7-12).
Taj pad Sotone potvrđuje i sam Isus kad reče: Promatrah Sotonu kako poput munje s neba pade (Lk 10,18). A sv. Petar piše da
Bog anđele koji sagriješiše nije poštedio nego ih … predao mračnom bezdanu da budu čuvani za sud (2Petr 2,4-10)
i otad
kao ričući lav obilazi tražeći koga da proguta (1Petr 5,8).
2. Kušnja na početku povijesti – Kušnja praroditelja (Post 2,7-9; 3,1-7)
Tekst potječe iz desetoga stoljeća prije Krista. Pisac je nepoznat. Skriva se iza Božje riječi. Nije mu stalo da svijet sazna njegovo ime, ali mu je stalo da sazna njegovu poruku. Bibličari su mu dali ime Jahvist, jer u svom djelu Boga naziva Jahvom. Spada među najveće teologe Staroga zavjeta i među najveće psihologe svih vremena. Zavirio je u ljudsku dušu kao malo tko prije i poslije njega. Neki ga nazivaju Dostojevskim svoga vremena. Živi po svoj prilici na dvoru kralja Davida. Tu se je susreo s razornom silom zla. David je, kako znamo, preljubnik i ubojica. To proroka muči i pita se: Otkud zlo u životu Božjega čovjeka? Otkud zlo u svijetu općenito? To je glavni problem kojim se on u svome djelu bavi.
Ne prihvaća rješenja okolnih naroda. Ne stoje na početku dva počela; sve što je dobro, lijepo i plemenito u svijetu potječe od počela dobra; sve što je zlo, negativno i destruktivno, potječe od počela zla. Takvo rješenje negira Boga, jer pretpostavlja da nešto postoji mimo njega. Ne dopušta ni to da se u Bogu vidi izvor zla. Protiv takva rješenja govori mu iskustvo Boga dobrote u povijesti svoga naroda. Uzrok zlu treba tražiti u slobodnom stvorenom biću, koje se svojom slobodom moglo i može usprotiviti Bogu, a to je sotona, đavao o kojem govori naš tekst.
Đavao nije nikakvo božanstvo niti počelo zla neovisno o Bogu, nego inteligentno, slobodno Božje stvorenje, koje se svojevoljno neopozivo okrenulo protiv Boga i protiv čovjeka. Isus ga naziva ubojicom ljudi od početka, lašcem i ocem laži (Iv 8,44), a sv. Ivan tvrdi da je đavo grešnik od početka i da je Sin Božji došao da uništi đavolska djela (1Iv 3,8). Sotona se ne upušta u razgovor sa ženom osobno nego preko zmije. Zmija se u kanaanskim religijama štovala kao božanstvo, simbol života, plodnosti i mudrosti. Zmija je za svetoga pisca Božje stvorenje kao i svako drugo (3,1) ali zbog polemičkih motiva i njezine lukavosti daje joj negativnu ulogu. Preko nje u zdravi Božji svijet ulazi zlo i smrt. Sotona, začetnik zla, zavodnik čitavoga svijeta, kako ga naziva pisac knjige Otkrivenja (Otkr 12,9) stupa na pozornicu svijeta i preko zmije zapodijeva razgovor sa ženom. Svaka njegova riječ je laž i navodi ženu na laž. Lagat se može bilo da se nešto pretjeruju bilo da se umanjuje. Laž je uvijek odskakanje od istine. Pitanjem sotona izvrće Božju zabranu pretjerujući: „Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednoga drveta“ (3,1), a tvrdnjom je ublažuje kad veli da ne će umrijeti (3,4-5). Žena upuštajući se u razgovor izriče dvostruku laž: 1. laže pretjerujući kad tvrdi da im je Bog zabranio da ne smiju drvo nasred vrta ni dodirnuti (3,3) i 2. laže umanjujući ozbiljnost Božje prijetnje; Bog je, naime kategorički ustvrdio: Zacijelo ćeš umrijeti (3,17), a ne, kako žena tvrdi, da ne umrete (3,3).
Sotona posijavši zlo sjeme u dušu žene, povlači se, ostavlja ženu samu pred zamamnim stablom koje mami trostruku pohlepu: sjetilnu, dobro za jelo, estetsku za oči zamamljivo, mudrosnu za mudrost poželjno. Što se je sve odvijalo u duši žene pred zamamnim stablom spoznaje dobra i zla, sveti nam pisac ne govori. Njegova je šutnja poziv čitatelju da sam zaviri u dušu žene prije te presudne odluke. Ne mogavši odoljeti zamamnosti stabla, ubere plod i pojede. Tragedija se zbila. Dogodio se pad. Stvorio se jaz između njih i Boga. Otvorio se izvor zlu. Zavedena odmah postaje zavodnicom; dade i svome mužu koji bijaše s njom pa je i on jeo (3,6). Solidarnost u zlu ne zbližava nego rastavlja. Muž pozvan na odgovornost, izdaje i optužuje svoju ženu. Otvorile su im se doduše oči, kako im je sotona nagovijestio, ali ne uočiše svoju jednakost s bogovima, nego svoju golotinju. Sveti se Pisac igra hebrejskim riječima arum i erom. Umjesto da su postali arum mudri, postadoše erom goli, lišeni prvotne svetosti i pravednosti, kako će teologija kasnije obilježiti taj prvi grijeh. Jedna od posljedica toga grijeha je stid i strah. I prije su bili goli, primjećuje sveti pisac, ali se nisu stidjeli. Zdravi Božji svijet ne pozna ni stid ni strah. U kraljevstvu Božjem ne će biti ni stida ni straha. Stid i strah su signali narušena zdravoga Božjega svijeta, neizlječivi ožiljci na grešnom čovjeku.
Bog ne napušta čovjeka ni u njegovu grijehu. Poput brižna Oca zaodijeva ih u krzno. Proklinje zmiju i osuđuje da puzi po trbuhu i da zemlju jede. To puzanje je na starom Orijentu znak poniženja i potpunoga poraza (3,14). Taj poraz doživjet će upravo od žene i njezina potomstva:
Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvoga i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu! (3, 15).
To obećanje postaje stvarnost u Isusovoj kušnji i pobjedi.
3. Kušnja u povijesti – Isusova kušnja (Mk 1,12-15)
I odmah ga Duh nagna u pustinju. I bijaše u pustinji četrdeset dana, gdje ga je iskušavao Sotona; bijaše sa zvijerima, a anđeli mu služahu… (Mk 1,12-15).
Isusova kušnja u pustinji usko je povezana s njegovim krštenjem ne samo time što neposredno slijedi nakon krštenja nego više svojim oprečnim sadržajem. Krštenje je događaj u kojem se Bog očitovao i Isusa proglasio svojim Sinom, u kušnji pak javlja se sotona napadajući upravo njegovo Bogosinovstvo. Duh sveti koji je kod krštenja sišao na nj, odmah ga nagna u pustinju gdje ga je četrdeset dana iskušavao Sotona. Marko upotrebljava jak izraz „nagna“ što Matej i Luka ublažuju (Duh ga odvede, odnosno vodio u pustinju). Pustinja je u Bibliji mjesto susreta s Bogom a ujedno i mjesto kušnje, mjesto samoće i opasnosti i, prema pučkom vjerovanju, prebivalište demona. Broj 40 je sveobuhvatni broj (četiri strane svijeta), u židovstvu pretežito broj Božje blizine. Spominje se često u Svetom Pismu. Označuje gotovo uvijek vrijeme pokore, posta, molitve, priprave na poslanje, ili čak vrijeme kazne. U vrijeme potopa kiša daždi četrdeset dana i četrdeset noći (Post 7,12), Izrael putuje kroz pustinju i hrani se manom 40 godina (Pnz 8,2; Izl 15-17), Mojsije boravi na brdu Sinaj 40 dana i noći (Izl 24,18; 34,28), Ilija putuje 40 dana prema brdu Horeb (1Kr 19,8), na Joninu propovijed Ninivljani čine pokoru četrdeset dana (Jo 3). Isusov četrdesetodnevni boravak u pustinji događaj je sveopćega značenja, nagovještaj sveopćega spasenja, povezuje u sebi prošlost i budućnost. Marko ističe da je Isus bio u pustinji sa zvijerima i da su mu anđeli služili (Mk 1,13). To je protološko-eshatološki motiv, upućuje na zdravi Božji svijet spočetka iz raja zemaljskoga (Post 1,26) i nagovješćuje onaj skraja iz vizije proroka Izaije:
Vuk će prebivati s janjetom, ris ležati s kozlićem, tele i lavić zajedno će pásti, a djetešce njih će vodit’. Krava i medvjedica zajedno će pásti, a mladunčad njihova skupa će ležati, lav će jesti slamu k’o govedo. Nad rupom gujinom igrat će se dojenče, sisanče će ruku zavlačiti u leglo zmijinje (Iz 11,6-8).
Luka je između krštenja i kušnje ubacio Isusovu genealogiju uzlaznoga tipa od Josipa do Adama. Što se u kušnji događa ima univerzalno značenje. Isus je, prema tome, novi Adam koji za razliku od prvoga Adama ostaje vjeran u kušnji, pobjeđuje začetnika zla, uspostavlja narušeni rajski sklad i najavljuje početak eshatološkoga doba. Pobjeda nad sotonom temeljni je Isusov čin koji prethodi njegovu kasnijem djelovanju. Ona je preduvjet i nagovještaj oslobođenja svih onih koji stoje pod njegovom vlašću.
Nijedan od evanđelista ne opisuje pobliže Sotonu, ne znamo kako je izgledao i po čemu ga je Isus prepoznao. Pučko zamišljanje sotone kao crne spodobe nema utemeljenja u Sv. Pismu. Sotona je stvarnost koju se ne može literarno opisati. Sotona izmiče svakom opisu, uvijek je drugi i drugačiji, mijenja se i pretvara pa čak i u anđela svjetla. Marko ne spominje čak ni u čemu se sastojala Isusova kušnja. To će učiniti Matej i Luka. Matej vidi u Isusovoj kušnji ponavljanje povijesti izabranoga naroda s pozitivnim ishodom, a Luka predigru Isusove muke. Prva kušnja događa se u pustinji, druga u Jeruzalemu na vrhu Hrama, a treća na visokoj gori. Kod Luke druga je na trećem, a treća na drugom mjestu. Sve tri kušnje ekonomska, politička i religiozna napad su na Isusovo Bogosinovstvo i idu za tim da ga u krajnjoj liniji odvrate od Boga i da ugađa sebi. Sotona započinje svaki put direktno ili indirektno riječima Ako si Sin Božji, a Isus svaki put odbija navalu Zloga Božjom riječju iz Ponovljenoga zakona ispravljajući na taj način ono što je Izrael pogriješio u sličnoj situaciji.
U prvoj kušnji sotona se hvata osnovnoga ljudskoga iskustva gladi i traži od Isusa da svoju bogosinovsku moć upotrijebi za se te kamen pretvori u kruh: Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom (Mt 4,3). Kruh je osnovna živežna namirnica, pojam svega onoga što se može svesti pod kategoriju imati avoir (bogatstvo!). Svojim odgovorom:
Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta (Mt 4,4; Pnz 8,3).
Isus proniče namjeru zavodnika i gotovo programatski obznanjuje tajnu čovjeka i svoga poslanja. Čovjek je nezasitno biće; ima potreba koje se ne mogu zadovoljiti kruhom i život mu je više od hrane (Mt 6,25). Svoju bogosinovsku moć Isus ne želi upotrebljavati u vlastitu korist. U kasnijem svom javnom životu činit će brojna čudesa, umnažati kruh, ali nikada iz vlastitih interesa i pobuda nego uvijek u korist drugih. Opredjeljuje se za put siromaha i takve će blaženima zvati. Za razliku od izabranoga naroda ostaje vjeran i pokazuje da mu je poslušnost Ocu više na srcu nego bilo kakvo jelo (Iv 4,34). Ono što će jednom tražiti od drugih da ne budu zabrinuti za svoj život: što će jesti i što će piti (Mt 6, 25), to sam čini u ovoj kušnji oslanjajući se potpuno na Očevu skrb, uvjeren da će se onima koji traže najprije Božje kraljevstvo sve ostalo nadodati (Mt 6,33).
Sotona se ne miri s porazom, prilagođuje se, pretvara se u anđela svjetla te pobožnom taktikom gradi, prema Mateju drugi, a prema Luki treći napad, na Isusovu odgovoru, na njegovu bezuvjetnom pouzdanje u Boga i Božju skrb:
Ne će te snaći nesreća, nevolja se ne će prikučiti šatoru tvojemu. Jer anđelima svojim zapovjedi da te čuvaju na svim putima tvojim. Na rukama će te nositi da se ne spotakneš o kamen. Nogom ćeš gaziti lava i ljuticu, zgazit ćeš lavića i zmiju (Ps 91,10-13).
Služeći se tim psalmom u kojem je opjevana beskrajna Božja skrb, traži od Isusa da se baci s vrha Hrama, da na taj način provjeri tu Božju brigu, a sebe proslavi valoir (slava i čast!). Kao što je u prvoj kušnji odbio da svoju bogosinovsku moć upotrebljava u svoju korist, tako sada odbija da preuzetnim pouzdanjem manipulira Bogom i da se njime služi za svoju slavu. Sotonu, koji se pobožnom metodom kamuflirao u anđela svjetla, Isus ponovno odbija snagom Božje riječi iz Ponovljenoga zakona:
Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega! (Mt 4,7; Pnz 6,16).
U trećem pokušaju padaju sve maske. Sotona mijenja taktiku, a ne cilj; ide u otvoreni napad, nastupa kao knez ovoga svijeta (Iv 12,31), nudi Isusu političku moć i vlast (pouvoir) nad čitavim svijetom pod uvjetom da se odrekne Boga, a njemu pokloni (Mt 4,8). Grčka riječ proskyneo u Sv. Pismu pridržana je samo za Boga i uskrsnuloga Krista, njima se klanja i nikome drugome. Svojim energičnim odgovorom:
Odlazi, Sotono! Ta pisano je: Gospodinu Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi! (Mt 4,10; Pnz 6,13)
Isus osuđuje kult ličnosti svih vremena i objavljuje da se čovjek ne smije nikome klanjati doli Bogu jedinome.
Luka primjećuje da se đavao nakon tih kušnji udaljio od Isusa do druge prilike (Lk 4,13). Vratit će se ponovno u vrijeme Isusova javnoga djelovanja i Isusove muke. Poslužit će se prvakom apostola, Petrom, preko kojega će pokušati Isusa odvratiti od njegova puta prema križu. Kad je Isus najavio svoju muku i smrt, Petar ga uze u stranu i poče odvraćati. Isus prepozna sotonu na djelu i odbrusi:
Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što jer ljudsko! (Mk 8,33).
Ući će u Judu:
A sotona uđe u Judu zvanoga Iškariotski koji bijaše iz broja dvanaestorice (Lk 22,3).
Na Posljednjoj večeri Isus najavljuje da će sotona rešetati njegove učenike kao pšenicu (Lk 22 31-32), a pod križem poslužit će se glavarima svećeničkim, rimskim vojnicima i jednim od razbojnika koji gotovo istim riječima kao Sotona napadaju njegovo Bogosinovstvo i pozivaju da pomogne sam sebi, da pokaže svoju moć te spasi sama sebe (Lk 23, 35-39). Ostavši vjeran do kraja, odbivši ponuđeno bogatstvo, čast i vlast, dobit će sve to od Oca ali na drugome brdu. Na prvom brdu koje se spominje u Matejevu evanđelju nudi mu sotona moć i vlast, a na posljednjem brdu Uskrsnuli proglašava da mu je Otac dao svu vlast na nebu i na zemlji. Između ta dva brda stoji treće brdo koje ih povezuje i razdvaja, a to je Golgota. Tu je Isus oplijenio sama sebe i zato mu je dano ime nad svakim imenom.
[1] Sv. Augustin, Enarratio in Psalmos, 103,1,15. Vidi Katekizam Katoličke Crkve 329-330.
[2] Vidi A. Winklhofer, Die Welt der Engel, Ettal 1961, S.144, bilj. 2.; u: Mysterium Salutis, II, 2, S. 726.
[3] Hom. 34 in Ev. n. 7 (PL 76, 1249), cit. u: H. SCHLIER, Die Engel nach dem Neuen Testament, u: ISTI, Besinnung auf das NeueTestament. Exegetische Aufsätze und Vorträge II, Herder, Freiburg 21964, 160-175, ovdje na stranici 160. Schlier tvrdi da se to ne može reći za Novi zavjet.
[4] Papst Johannes Paul II., Generalaudienz vom 13. August 1986, Engel-Katechese, 5 – Der Fall der aufständigen Engel, nr. 4.
