»Jaram je moj sladak i breme moje lako.« (Mt 11,30)

Kršćanin na rate

Ima među nama kršćanima, nažalost, i onih koji će dijete odvesti na krštenje, pripraviti mu veliko slavlje za prvu pričest ili krizmu, ali zaboraviti da iza takve svečane svete mise dolaze novi tjedni, mjeseci i godine koje bi trebalo posvetiti Bogu. Blagdansko kršćanstvo je tako za mnoge slično folkloru bez dubljeg sadržaja u duši.

Kod nekih se pokazuje kao tradicija i običaj, odnosno kao uporaba vjerskih obreda na početku života, kod pričesti, krizme, kod vjenčanja i u trenutku smrti. Ponekad je sve to više povezano s praznovjerjem i magijom nego s prihvaćanjem dara života i misterija uskrsnuća. Tako Bog i Crkva postaju običan servis. 

Nas svećenike, vjeroučitelje i druge vjernike duboko žalosti kada vidimo da naredne nedjelje nakon svečanoga misnoga slavlja pričesti nema nekih roditelja, ni pričešćene djece.

Neki su krizmanici odgojeni na toj tradiciji od svojih i tako se ponašaju. Zadana riječ, odluka o vjernosti Kristu i Crkvi ih ne motivira da i dalje budu odani Kristu u čije su ime molili, pjevali, dobili sakramente.

Znam da nije uzaludna naša priprema za sakramente, samo nas čudi izgovoreno u izreci koju neki upotrebljavaju: “Gotovo je, gotovo, do vjenčanja!” Hvala Bogu da nisu svi nedosljedni, nego i dalje nastoje služiti Bogu i sudjelovati u slavljima župne zajednice.

Postavljamo si pitanje kakvo mjesto Bog ima u životu takvih kršćana, kad ga vole i poštuju „na rate“. Svi poznajemo one kojima je Bog nepotreban kad ostvare uobičajeni red sakramenata. Ima i onih koji su odavno samo blagdanski kršćani. Kažemo: dobro je i tako, bolje nego nikako.

Kriza je poticaj produbljivanja osobne vjere. Uhodanost u molitvi, posjet Crkvi, druženje s osobnim Bogom donosi, ponekad, površni pristup vjeri. Treba nam tako ponekad tuđa nevjera da vidimo koliko smo mi vjerni. Morali bismo otkriti koliko nam vrijedi vjera koja se sastoji od susreta sa živim Bogom. Otkriće da vjera nije tek običaj, tradicija, baština, dio kulture – iako je ona i to, puno znači. Pavao će u Prvoj poslanici Solunjanima zaklinjati vjernike, moliti ih u Gospodinu Isusu, da prema pouci koju su primili, prema kojoj već žive, sve više napreduju u spoznaji Boga. To bi trebala biti vjera koja nije odvojena od iskustva i postojanja, od života, nego vjera koja prožima svu moju svakodnevicu, sve moje odluke, sve moje izbore, sve moje planove.