»Ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista.« (Iv 17,3)
Shadow

Kršćanska ekološka briga o grobljima


„I vrati se prah u zemlju kao što je iz nje i došao,
a duh se vrati Bogu koji ga je dao.“ (Prop 12,7)

Jedno od tjelesnih djela kršćanskog milosrđa je pokop mrtvih. To je djelo kršćanske pobožnosti i zadnji tjelesni izraz ljubavi prema pokojnima. Pokopom tijela umrlih vjernika potvrđuje se vjera u uskrsnuće tijela i želi se istaknuti uzvišeno dostojanstvo ljudskog tijela kao sastavnog dijela osobe (usp. GS 14). Groblja su, osobito o blagdanima Svih svetih i na Dan spomena svih vjernih mrtvih, mjesto sastajanja kršćana, molitve i pobožnosti, izražavanja vjere u život pokojnika i nakon pokopa njihovih tijela. Groblja su sveta mjesta na kojima se iskazuje poštovanje tijelima pokojnih vjernika koji su po krštenju postali hram Duha Svetoga i kojima se kao oruđima i posudama Duh Sveti poslužio da po njima učini tolika dobra djela (usp. 1 Kor 6,19). U kršćanskoj je tradiciji praksa, koja seže od apostolskih vremena, da se tijela preminulih pokapaju, predajući ih zemlji u iščekivanju konačnog uskrsnuća.

Otkako se može pratiti povijest ljudi, briga za tijela pokojnika uključuje i brigu za mjesta njihova pokopa. Poštovanje prema tijelima pokojnika, posjećivanje mjesta gdje su tijela sahranjena, održavanje živim spomena na njih, dostojno obilježavanje njihovih grobova i dostojanstveno uređenje prostora groblja spada u kršćansku tradiciju. Biblija svjedoči o važnosti groba kao očitog i konačnog mjesta povezanosti čovjeka i tla, ljudskog roda i zemlje. U obredu sprovoda dušu pokojnika predajemo Bogu, a tijelo predajemo zemlji, pokapamo ga u tlo. Pokopom se nakon proživljenog ovozemaljskog tijeka vremena ljudsko tijelo vraća zemlji od koje je uzeto (usp. Post 2,6; 3,19; Sir 17,1). Zbog toga, ne samo da tijela pokojnika, nego i tlo u koja se ona pokapaju, zaslužuju posebnu pozornost i predstavljaju religiozni prostor u kojem se praktično izražava i pokazuje vjera.

U našoj kulturi smatramo da dostojno pokapanje ljudskog tijela zahtijeva pristojan lijes i grobnicu, ali nekada se dogodi da pretjeramo i taj običaj izopačimo. Razmislimo li o tom običaju gledajući ga s ekološke strane može se lako izračunati da je prosječnom groblju površine jednog hektara s tijelima pokojnika u tlo ukopano oko 900 tona metala, te oko 20.000 tona betona i kamena. Iznimno velika količina drveta i plastike, metala, vijaka, čavala, ljepila, tkanina, umjetne spužve, lakova i boja potrebnih za lijesove i opremu koja se u njih postavlja često ima samo i jedino estetsku svrhu. Sav taj građevinski materijal bio bi dostatan za izgradnju četrdesetak većih zgrada. Ovo raskošno rasipanje građevinskog materijala ni malo ne doprinosi prirodnoj i normalnoj razgradnji ljudskih tijela i povratku tjelesne materije zemlji iz koje je uzeto. Suprotno tome, lijesovi i grobnice često izgledaju kao „posljednja obrana čovjeka protiv zahtjeva zemlje da joj se vrati prah koji joj je oduzet prilikom stvaranja i tijekom života ljudskog bića”. Razmislimo samo o količini plastičnih križeva koji se prikivaju na lijes i drugim metalnim i plastičnim ukrasima na njemu. Apsurd je da su upravo plastična oprema i religiozni simboli od nje izrađeni izvor zagađenja svetog tla groblja u koja polažemo tijela naših pokojnika. Zbog toga se čini da groblja sve više postaju „najskuplja odlagališta toksičnog otpada“.

Drevni je običaj naših krajeva da se prilikom rođenja nekog čovjeka zasadi stablo koje će kasnije poslužiti za izradu njegova lijesa prigodom pokopa, također krije u sebi duboku ekološku dimenziju povezanosti ljudskog bića sa zemljom od koje je nastalo ljudsko tijelo i u koju se vraća predajući joj u potpunosti biološki materijal od kojeg je sastavljeno ne praveći pri ukopu gotovo nikakvu ekološku štetu.

Iskazivanje poštovanja prema tijelima pokojnika povezano je i s običajem paljenja svijeća i postavljanjem cvijeća na grobove. Upravo taj običaj, koji ima svoju religioznu podlogu, u posljednje se vrijeme pokazuje kao najveći ekološki grijeh. Dok se iskazuje vjernička briga o pokojnicima, mnoštvom svijeća i cvijeća, osobito onog izrađenog od plastičnih materijala, čini se pravi „ekocid“ na groblju. Svijeće i cvijeće koje bi u religioznoj simbolici trebalo označavati vjeru u život vječni postaje izraz negacije tog života – simbol smrti i uništavanja života.

Kameni nadgrobni spomenici, betonske grobnice, plastični cvjetni vijenci, svijeće od parafinskih smjesa, pa čak i pretjerano obilje prirodnog cvijeće ne opterećuju samo kućni proračun obitelji pokojnika prigodom sprovoda, nego opterećuju tlo i prostor groblja te ga silno zagađuju. Sprovodi, na kojima se okuplja mnoštvo ljudi koji iskazuju sućut obitelji i poštovanje pokojniku, donose na groblje veliku količinu ekološki sumnjivog i često štetnog materijala koji nakon sprovoda najčešće ne bude recikliran nego završi na smetlištu kao zagađivački i za prirodni okoliš opterećujući otpad.

Nama kršćanima kojima je stalo do dostojanstva naših tijela i tijela naših pokojnika važno je čuvati ekološku čistoću i dostojanstvo mjesta na kojem će biti ili jesu ukopana njihova tijela. Zbog toga je važna praktična i ekološki čista ispovijest vjere u uskrsnuće na groblju. Već i jedna svijeća zapaljena s vjerom u uskrsnuće, već samo jedan živi cvijetak zasađen na tlu grobnog humka održavan s ljubavlju i zalijevan češćim posjetima više će posvjedočit vjernički spomen na pokojnike nego tone parafina i plastike koja će o blagdanu Svih svetih i Dušnom danu izgorjeti pa zadimiti i onečistiti zrak, vodu i tlo. Upravo bismo mi kršćani trebali još za života biti promicatelji shvaćanja da smo dužni naše tijelo vratiti zemlji, kao što smo svjesni da je potrebno dušu vratiti Bogu koji nas iz praha oživljuje i podiže u život. Morali bismo shvatiti da na sprovodu svoje tijelo i svoju dušu vraćamo na izvore iz kojih su potekli. Valja nam se spremati da i Bogu i zemlji položimo čist račun.