Nedjelja, 19 rujna

“Kršćanska filozofija”


Još pred tridesetak godina bio je termin “kršćanska filozofija” općenito upotrebljavan: barem u katoličkoj javnosti i u katoličkoj filozofsko-teološkoj i pastoralnoj literaturi. Nitko mu nije ozbiljno prigovarao. Imao je svoj prilično jasno određen i motiviran smisao.

Razumijevala se pod “kršćanskom filozofijom” aristotelovska (peripatetička) grčka filozofija, koja je bila, malo pomalo tokom vjekova, a raznim kanalima, — preko crkvenih otaca, preko arapskih filozofa, preko Carigrada, — ušla u idejni i misaoni svijet kršćanskoga zapada i bila, na kraju, od njega općenito prihvaćena, pa na neki način i asimilirana, “pokrštena”. Pokrštena ne, dakako, u smislu kakve bitne promjene u njezinu misaonom sistemu, nego tako, što je bila primijenjena i na teološku spekulaciju u Crkvi i uzeta za sredstvo razumskog objašnjavanja i apologiziranja vjere i za, filozofski, temelj cjelovitom kršćanskom gledanju na život i na svijet. U njezinim se je filozofskim terminima govorilo u teologiji Crkve; njezinom se je logikom mislilo i zaključivalo. Stavljena je bila u službu kršćanske misli i kršćanskog umnog stvaralaštva; dovedena u sklad s objavom i sa Evanđeljem. Filozofija i teologija stopile su se bile tako u skladnu cjelinu pune istine: filozofija je poslužila vjeri i Bogu; dovodila je do njih. Tako je i nastao skolastički aksiom: “Philosophia ancilla theologiae”. A odatle i kasnije, sredovječno, ime toliki teolozi bili su od reda njezine pristaše i tumači: na njoj ove filozofije: “skolastička filozofija”. Filozofija, kršćanske, škole i kršćanskog znanstveno-religioznog sistema. Veliki sredovječni katolički teolozi bili su od reda njezine pristaše i tumači i na njoj su izgrađivali, na nju su oslanjali, svoje teološke konstrukcije i spekulacije. I najveći, i najumniji od njih: dominikanac sv. Toma Akvinski. Po njemu je ona i dobila svoje drugo ime u Crkvi: “tomizam”, “tomistička filozofija”.

Kasnije je, dakako, skolastička filozofija (i teologija) doživjela bila i svoj nazadak, i svoj pad. Njezini su se epigoni u kasnom srednjem vijeku gubili u jalovoj i neozbiljnoj spekulaciji i verbalizmu i udaljivali se, malo pomalo, od njezinih temeljnih zasada o objektivnosti materije i vidljivoga svijeta, pa tako sve više, preko svoga “nominalističkog” krila, upadali u subjektivizam, — i filozofski i religiozni; — postali preteče filozofske revolucije, u dekartizmu i kasnijim “idealističkim” filozofskim školama, od Kanta do Hegela, ali i one teološke, u protestantizmu i reformaciji.

Ipak, Crkva je i dalje, uvijek, načelno ostajala uz tomizam i učila ga na svojim, osobito rimskim, papinskim, i mnogim redovničkim školama i institutima. A u drugoj polovini 19. vijeka doživio je on i opću renesansu u tako zvanoj “neoskolastici”: kao reakcija na intelektualnu anarhiju i apsurde moderne filozofije, “idealističke” i materijalističke, i na njihovo nezakonito čedo u krilu Crkve: modernizam. Mnogi su najveći katolički mislioci novijega vremena postali njezini oduševljeni pobornici, na primjer slavni belgijski kardinal Mercier ili, još živi, francuski filozof-lajik Jacques Maritain. A Sveta ju je Stolica, osobito od vremena pape Leona XIII. pa dalje, odlučno i zaštićivala i propagirala na svim višim crkvenim školama. U Crkveni Zakonik iz g. 1917. ušla je, izrijekom, odredba, da profesori filozofije i teologije moraju te discipline predavati “ad Angelici Doctoris rationem, doctrinam et principia” i te se, tomističke, nauke i metode najsavjesnije držati: “eaque sancte teneant” (kan. 1366. § 2.).

Međutim, zadnjih decenija došlo je u toj stvari ponovo do nejasnoća i sumnji, pa i sporova. Danas se često, i sa katoličke strane, postavlja teza, da “kršćanske filozofije” uopće nema. Ne može je ni biti, vele. Filozofija ne spada u objavu. Ona je isključivo prirodno-razumska nauka, pa stoga ljudski um i u njoj, — kao i u svima drugim, pozitivnim, znanostima, — ima puno pravo, da slobodno traži najbolja rješenja i da se opredjeljuje za ono, što mu izgleda. Svi su filozofski sistemi pred Bogom i pred Crkvom jednakopravni: svaki od njih može postati ishodišnom točkom razumskom objašnjavanju vjerskih, teoloških, istina; usklađivanju vjere i znanosti. I, zbilja, neki savremeni teolozi više su po svojim filozofskim postavkama eksistencijalisti nego tomisti.

I na II. vatikanskom saboru mnogi su se od njih, — i direktno, kao “periti“, i indirektno, preko nekih biskupa, — odlučno oduprli nastojanjima iz crkvenog centra, da se tomizam ponovo, još jednom, potvrdi kao službena filozofija Crkve, pa on, odista, nije u dekretu “Optatam totius” (“De institutione sacerdotali”) direktno ni spomenut, kad se govori o filozofskim studijima u sjemeništima (V. 15.), i ako je, indirektno, označen kao njihova polazna točka i temelj, pod formulom “filozofske baštine od trajne vrijednosti”, — “innixi patrimonio philosophico perenniter valido”, — uz citaciju enciklike Pija XII. “Humani generis”. A još je više istaknuto njegovo značenje u odsjeku o teološkim studijima (V. 18.), gdje se sv. Toma izrijekom spominje kao učitelj (“S. Thoma magistro”) dogmatičke spekulacije i sistematičnosti, pa s tim u vezi citiraju alokucije Pija XII. i Pavla VI.

A zapravo čitavo to pitanje ne može uopće biti prijeporno, ako ga se samo jasno formulira. Sve je u tome, da se dobro luče pojmovi.

Nijedna filozofija ne može biti “kršćanska” u smislu neke dogmatizirane, objavljene istine. Ne može, jer je već po svome pojmu i definiciji rezultat prirodnog ljudskog umovanja, a ne nadnaravne, božanske, objave. Ima i drugi formalni objekat nego teologija: uzimlje život i njegove pojave sa isključivo razumskog gledišta. Filozofija je, kao i svaka druga profana znanost, zaključivanje i dokazivanje, “cognitio rerum ex causis”, — a nije vjerovanje. Od drugih se, prirodnih, znanosti razlikuje samo po specifičnom objektu: bavi se zadnjim uzrocima stvari, kao “cognitio rerum ex causis ultimis“. Argumenti iz objave stoga direktno u nju ne ulaze. Mogu joj poslužiti, kao i svim drugim profanim znanostima, samo kao indirektan korektiv: u koliko istinski rezultati znanosti nikada ne mogu, stvarno, doći u sukob sa objavljenom istinom, baš jer su obje te istine iz istoga Boga.

Aristotelsko-tomistička filozofija može se nazivati kršćanskom samo u jednom drugom smislu. U koliko je kršćansko i božansko sve, što je u prirodnom redu i u prirodnoj spoznaji istinito, ispravno, dobro.

A Crkva smatra, da je ta filozofija, u svojim bitnim elementima, baš takva. Da je ona dosljedno provedena filozofija prirodnog zdravog ljudskog razuma. Da je u njoj ljudsko mišljenje našlo svoj najvjerniji izraz. Da je kroz nju najispravnije i najautentičnije progovorio ljudski um, kao stvoreni odsjev nestvorene, božanske, istine: naravnog zakona. Da se samo na njoj može izgraditi pozitivan, konstruktivan i vitalan pogled na svijet. Odatle onda i njezin sklad sa objavom. Isti im je izvor: Bog. U jednom slučaju kao princip naravne istine, u drugom objavljene i nadnaravne. Filozofija je to, što se prislanja na objektivne i nepromjenljive zakone mišljenja i logike, koji su čovjeku prirođeni. Filozofija, od koje svi ljudi bez iznimke polaze u svagdanjem životu, umovanju, opredjeljivanju, radu. Izgrađena na neposredno evidentnom i univerzalnom principu dovoljna razloga, kauzalnosti, kontradikcije. U potpunosti usklađena sa realnošću života i pojavnog svijeta u nama i oko nas. A lucidnom je grčkom duhu, u njegovim najelitnijim predstavnicima, uspjelo, da se do nje probije u, relativno, najpotpunijoj i najčišćoj formi i da je sistematizira. Čovjek je, ljudski je genij, — univerzalni ljudski genij, — iz nje i kroz nju progovorio i darovao je čitavu čovječanstvu, kao tekovinu njegovih zajedničkih talenata, traženja, nastojanja, naprezanja.

Kao takvu i Crkva ju je primila i sankcionirala: kao što prima i sankcionira i sve drugo, što odgovara razumnoj ljudskoj naravi; što je njezin legitimni zahtjev i izraz. Primila i sankcionirala kao filozofiju, kao metafiziku i etiku, a ne kao “fiziku“: kozmološku, psihofiziološku, sociološku. Primila i sankcionirala u njezinim bitnim postavkama, principima i metodama, a ne u svakoj tezi, svakoj koncepciji, svakom izvodu.

To je, nema sumnje, u ovom pitanju “punctum saliens”. Od toga Crkva polazi; iz toga povlači konsekvence. Ona ne trpi konfuzije ni nutarnjih apsurda i kontradikcija ni u ljudskom umovanju ni u ljudskom životu; ona insistira na logici i na realnosti. Samo logičnim sistemima priznaje zakonito pravo na opstanak. Što je neuporabivo u životu, to je neuporabivo i u filozofiji; i u teologiji; i u vjerovanju.

Uostalom, treba samo prenijeti stvar sa područja teorije u konkretan život, pa da to odmah postane jasno i lajiku. Čim otvorimo dijalektiku, logiku, ontologiju, kritiku, etiku, aristotelske i skolastičko-tomističke škole, prepoznat ćemo, smjesta, u njima teze, kojih se svi, od profesora pa do seljaka, držimo u svom svagdanjem mišljenju i djelovanju: samo sustavno razrađene. A nikoga, tko ih se drži, ne će one odvesti ni u zabludu, ni u anarhiju i kaos.

Naprotiv, — plodovi i ovdje otkrivaju voćku, — do konfuzije i kaosa, — i intelektualnog i moralnog, — dolazi ondje, gdje se principi te prirodne, pa stoga i “kršćanske”, filozofije ignoriraju i niječu.

Vidimo to najbolje na produktima suvremene “kulture”, koja se je pokušala inspirirati idejama “novih” filozofija. Sve je tu puno apsurda, besmislice, trzanja, nereda, dekadence, desperacije. Čim je, na koncu, rodila njemačka “idealistička” filozofija iza Kanta? Nietzsche su joj i Hitler bili konačni potomci i baštinici. Vidimo, šta je, u praksi, od sebe napravila savremena mlada generacija, koja se nadahnjuje životnom mudrošću modne, eksistencijalističke, filozofije. Utapa se i guši u nesreći, očaju, moralnom nihilizmu, demonizmu. A vidimo i svu pometnju, koju je u Crkvi naših dana izazvalo potcjenjivanje i otklanjanje “philosophiae perennis” i njezina idejnog dvojnika, klasične izobrazbe, na crkvenim i katoličkim školama i katedrama. Dok smo je se držali, bili smo. — konkretno mi svećenici, — uza svu svoju, možda, manju načitanost i skromniju profanu kulturu, upadno nadmoćni svjetovnoj inteligenciji: jasnoćom mišljenja, lučenjem pojmova, logičnošću koncepta i argumentacije, snagom intuicije. I naše crkveno školstvo isto tako. Sve je u našemu idejnom svijetu bilo odmjereno, usklađeno, motivirano, formulirano u koncizne opće, refleksne, principe. A danas smo u svemu totalno dezorijentirani. Često i mnogi i u najtemeljnijim pitanjima vjere i života. Nekritični smo, povodljivi, nedosljedni, a da nijesmo pravo ni svjesni te svoje duhovne inferiornosti. U isto vrijeme vraćamo se, — kojiput i s naivnim fanatizmom; zaboravljajući, da je Crkva u svakom vremenu nositeljica duhovske karizme, — k najstarijim formama kršćanstva i tražimo najrevolucionarnije i najkapricioznije novosti i promjene u crkevnom životu, pa i u crkvenoj nauci. Dok se “pro aris et focis” zalažemo za slobodu mišljenja i savjesti u Crkvi, istu tu slobodu grubo otimamo svakome, tko od nas drukčije misli. Neznalački konfundiramo prava savjesti i kršćansku toleranciju sa relativizacijom i subjektivizmom istine. Glorificiramo Krista i teoretski vjerujemo u božansku objavu Evanđelja, a u isto ga vrijeme hoćemo da ispravljamo i revidiramo po diktatu intelektualnih i kulturnih moda. Manjkaju nam kriteriji i u najvažnijim problemima: morala, seksusa, braka, rata i mira, unije. Nekritički prihvaćamo, i što je pravo i što je krivo, iz profanih znanosti: psihologije, biologije, sociologije. Dječačku nerealnost pokazujemo i u ekumenističkim nastojanjima: naprosto ne vidimo zapreka i poteškoća, jazova i ponora, stoljeća i historije. Zanosimo se hiperoptimističkim vizijama svijeta od sutra, i ako je on pun grijeha, bezboštva, pogaženih najelementarnijih moralnih zakona. Ne znamo ni analizirati situacija, ni predviđati posljedica i konsekvencija, ni graduirati vrijednosti. Hvatamo se pojedinih momenata, a ne umijemo trijezno i objektivno pogledati na cjelinu. Nemamo nikakva osjećaja za sudbonosnost i dalekosežnost mnogih krivih principa i koraka. Potpuno smo izgubili počitanje prema tekovinama i iskustvima prošlosti i prema stoljetnim i tisućljetnim tradicijama i vjerovanjima. Uvijek smo spremni na prenagle i bolesne eksperimente. Oduševljavamo se za umjetničke i literarne apsurde. Skačemo svaki dan iz ekstrema u ekstrem. Ne znamo nigdje razlikovati bitno od nebitnoga: promjenu forme i aplikacije od promjene principa. Puni su nam naši literarni produkti konfuznosti, nelogičnosti, sofizama. Defektna nam je i opća pismenost. Maloumno trčkaramo za svakom modnom novošću.

Badava: morat ćemo se vratiti, — htjeli, ne htjeli; prije ili kasnije, — opet “kršćanskoj filozofiji”. Ne jer je ta filozofija “kršćanska”, nego jer je ljudska: jer je filozofija prirode i zdrava razuma. Prisilit će nas na to naši neuspjesi i promašaji, naša razočaranja. Natjerat će nas na reviziju stava tvrdoglava i kruta logika iskustva i činjenica. Naučit ćemo opet cijeniti dragocjenu baštinu mislilaca i genija, “istinskih i velikih učitelja”, kako se je ono, značajno, izrazio Pavao VI. u svom fatimskom govoru, 13. svibnja 1967., koju smo tako lakoumno i djetinjasto odbacili. Rehabilitirat ćemo opet i skolastiku, i tomizam, i klasiku, i latinski jezik.

Naći će sve to, brzo, svoga novoga Kleutgen-a. Opet će netko napisati apologiju “filozofije prošlosti” (Kleutgen: “Die Philosophie der Vorzeit”) i “teologije prošlosti” (Kleutgen: “Die Theologie der Vorzeit”). Hoće! Mi smo u to uvjereni.

A ako mu za to bude trebao motto iz Evanđelja, lako će mu ga biti naći. Treba samo da i na našu današnju katoličku i svećeničku generaciju, filozofski tako siromašnu i bespomoćnu, akomdira Isusovu riječ iz Evanđelja: “Zar ste i vi još bez pameti?” (Mat 15, 16.).

Pavao VI. već je to na svoj način učinio (u generalnoj audijenciji od 14. VI. o. g.). “Među glavnim razlozima današnjih poteškoća i mogućih kriza vjere”, rekao je on, “jest prekid moderne misli, pa i u izvjesnim krugovima katoličkoga školstva”, sa tako zvanom perenijalnom filozofijom, to jest sa naravnam normom ljudske razumnosti” (“The Register”, 25. VI. 1967., br. 26.)

A učinio je to, samo u drugoj formi, i naš kardinal Šeper, u svome vrijednom i značajnom članku: “Skolastika u svjetlu II. vatikanskog koncila” (“Bogoslovska Smotra”, g. 1966., br. 3—4., str. 529—534.). I naš poznati teolog Dr. Dominik Budrović, u članku: “Svrha i prednost spekulativne teologije” (“Bogoslovska Smotra”, g. 1964., br. 1., str. 147—157.).

Učinili su to, i učinit će to još mnogi: od mislilaca i umnika!


Dr. Čedomil Čekada


Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 10/1967., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, II., Đakovo, 1968., str. 176-182. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje.