Kršćanska inicijacija od 10. st. do Drugog vatikanskog sabora


1. Inicijacija do Tridentskog sabora


Grgurov sakramentar još uvijek formalno sadrži nešto od provjera.[1] U njem se po prvi put javlja indikativna formula I., ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.[2] Ona se prvo javila kod krštenja djece, jer ona nisu mogla odgovarati na krsna pitanja. U obredu krštenja djece kum postaje zastupnik.

Supplementum nam svjedoči da su se katekumenski obredi i molitve slavili u susljednom obredu. Krsna je formula: Ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.[3] Ako krsti biskup, on odmah i krizma i daje pričest (čak i maloj djeci!).[4]

Rimsko-germanski pontifikal[5] ponovno donosi provjere (kojih nema u Grgurovu sakramentaru), ali se one i ovdje slave u susljednom obredu. Novost je da kod krizme biskup u molitvi drži ruke ispružene nad svim krizmanicima, a zatim svakog pojedinačno pomazuje krizmenim uljem.[6] Ova je liturgija imala snažnog utjecaja na kasnije pontifikale, konačno i na onaj tridentski koji se zadržao sve do ovoga stoljeća.


2. Rituale Romanum iz 1614. godine


Godine 1523. kardinal Castellani objavljuje prvo izdanje obrednika Liber sacerdotalis u kojem donosi dva reda: u prvom su 7 provjera, a drugi donosi provjere i skrutinije u susljednom obredu. Kasnije kardinal Santori dobiva od pape nalog prirediti red krštenja. I on donosi 7 provjera. Nakon Tridentskog sabora, kada su se pripravljale nove liturgijske knjige, papa Pavao V., služeći se Castellanijevim i Santorijevim obrednikom ipak priređuje drugi obrednik koji je izišao 1614.[7] i vrijedio je sve do II. vatikanskog sabora.[8] Ovaj obrednik svu katekumensku i krsnu liturgiju donosi u jednom susljednom obredu, što je cijelo slavlje učinilo dugim i nelogičnim.[9] Prema tomu, sve do posljednje reforme postojala je samo katehetska priprava na krštenje, a nju nije pratila nikakva katekumenska liturgija. Sva se »katekumenska« liturgija stopila sa samim redom krštenja. Ostale su samo katekumenske molitve, ali katekumenata i prave katekumenske liturgije zapravo nije bilo. Međutim, valja spomenuti da su početkom 17. st. krštenja odraslih bila rijetka (ako se izuzmu masovna krštenja Indijanaca u Južnoj Americi).


a) Priprava


Svećenik se u roketi i štoli ljubičaste boje molitveno pripravi za ovo sakramentalno slavlje: moli tri psalma i tri molitve.


b) Uvodni obredi na vratima crkve


  • Ispovijest vjere. Kandidat izrazi želju za krštenjem, odrekne se grijeha i ispovjedi vjeru. Veoma je strog stav prema drugim vjerama. Ovisno o tome iz koje vjere katekumen dolazi, svećenik mu kaže: Zamrzi na kumire, odbaci likove; Zamrzi na židovsku nevjeru, odbaci hebrejsko praznovjerje (!); Zamrzi na muslimansku nevjeru, odbaci naopaku, nevjerničku sljedbu, itd.
  • Slijedi znamenovanje čela, ušiju, očiju, usta, prsa i pleća znakom križa te zaključna molitva.
  • Blagoslov i davanje soli.
  • Znamenovanje i otkletvene molitve. Kum znamenuje kandidata, a svećenik govori otkletvene molitve posebno za muškarce i žene.

c) Uvođenje u crkvu


Kandidat prihvati lijevi okrajak svećenikove štole i on ga onda uvodi u crkvu, gdje se događaju sljedeći obredi:

  • Ispovijest (predaja!) Vjerovanja i Gospodnje molitve.
  • Otkletvena molitva.
  • Obred Efata.
  • Odricanje od grijeha i mazanje uljem. Svećenik zatim skine plašt ili štolu ljubičaste boje i stavi plašt ili štolu bijele boje.

d) Krsna služba


  • (Dijaloška) ispovijest vjere.
  • Krštenje.
  • Mazanje krizmanim uljem.
  • Predaja bijele haljine i goruće svijeće.
  • Zaključak.

Zaključak


Obred na vratima crkve očigledno se odnosi na drevnu katekumensku liturgiju, uvođenje u crkvu nalikuje vremenu čišćenja i prosvjetljivanja, što je vidljivo iz liturgijske ljubičaste boje, a krsna služba odgovara obredu krštenja koji se u starini slavio u Vazmenom bdjenju. Odmah je na prvi pogled jasno da je ovo mnoštvo molitava prvotno bilo predviđeno za dulje razdoblje, a ovdje je sve zajedno stavljeno u jedan susljedni obred. Nema blagoslova vode jer se za sva krštenja uzimala isključivo voda blagoslovljena u obredima Vazmenog bdjenja.


Tekst je izvadak iz knjige Liturgijska sakramentologijastr. 39-41.


[1] U ovo vrijeme kršćanska inicijacija u izvornom smislu jednostavno nije postojala. Usp. kritičko izdanje Grgurova sakramentara: J. DESHUSSES (ur.), Le sacramentaire Grégorien. Le Sacramentaire, Le Supplément d’Aniane, I, Fribourg, 1979. (= GrH; GrP, GrA), GrH br. 356-358.

[2] Usp. GrH, br. 982.

[3] Usp. GrA, br. 1085.

[4] Usp. GrA, br. 1088.

[5] C. VOGEL, R. ELZE, Le pontifical Romano-germanique du dixième siècle. Le Texte, II, Città del Vaticano, 1963. (= PRG II), Ordo XCIX, br. 81-87a, 23-25.

[6] Usp. PRG II, Ordo XCIX, br. 385-387, 109-110.

[7] Rituale Romanum. Editio princeps (1614). Edizione anastatica. Introduzione e Appendice a cura di Manlio Sodi – Juan Javier Flores Arcas, Città del Vaticano, 2004., 5-39., (originalna paginacija).

[8] Zadnje prijesaborsko izdanje: Rituale Romanum Pauli V Pontifici Maximi jussu editum, aliorumque pontificium cura recognitum atque auctoritate Ssmi D. N. Pii Papae XI ad normam Codicis juris canonici accomodatum. Editio prima juxta typicam, sumptibus et typis Friderici Pustet S. Sedis Apostolicae et Rituum congreg. typographi, Ratisbonae, 1925. Hrvatski je prijevod RO 1929. Što se tiče bogoslužja sakramenata obrednici su istovjetni prvom izdanju iz 1614.

[9] Usp. RO 1929, br. 21-46.