Kršćanska inicijacija od 4. do 9. stoljeća

A. Poslanica Ivana Đakona Senariju (429. g.)

U 4. i 5. st. nemamo pravih liturgijskih knjiga. Ovaj nam spis ipak daje dosta podataka o katekumenskoj liturgiji u 5. st. Senarije, činovnik iz Ravenne, pita svoga prijatelja Ivana, rimskog đakona (neki smatraju da je on kasnije postao papa pod imenom Ivan I.), o krsnim propisima i običajima.[1] U svom odgovoru Ivan Đakon ovako razlaže nauku i propise glede krštenja:

a) Po istočnom je grijehu čovjek rob sotone. Stoga, čim povjeruje potrebno je da se odreče sotone.

b) Pouka treba sadržavati osnovne članke vjere.

c) Katekumenat sadržava razne obrede:

- Često polaganje ruku. Po njem katekumen već postaje svet.
- Duhanje u lice označava izganjanje đavla i pripravljanje mjesta Kristu.
- Davanje soli označava postojanost i mudrost.
- Predaja Vjerovanja za onog tko je zaista katekumen i izabranik.
- Ivan pogrešno tumači da su skrutiniji provjere znanja katekumena. Predaja nam govori da se ovdje radi zapravo o otkletvenim molitvama.
- Doticanje ušiju označava dobivanje dara razumijevanja, doticanje nosnica označava dobivanje sposobnosti da se razazna slatki Kristov miris.
- Doticanje prsiju, sjedište srca označava da se treba slijediti Krista neokaljanom savješću i čistim srcem.

Obredi su slični onima iz Traditio Apostolica. Prema Pjesmi nad pjesmama spominje se slatki Kristov miris. Danas se kod krštenja djece više ne dotiče nos, nego usta.

B. Gelazijev sakramentar (5. – 6. st.)

Ovaj sakramentar ne opisuje katekumenske obrede, nego donosi samo molitvene obrasce nad katekumenima, a krsna je liturgija iscrpno opisana. Iz ovog je sakramentara očito da su novokrštenici uglavnom djeca. Molitve potječu iz različitih razdoblja.

1. Ulazak u katekumenat

Napominjemo da ovaj sakramentar ne razlikuje obred ulaska među katekumene od obreda ulaska među izabranike koji se slavi Prve korizmene nedjelje. Ova nejasnoća zacijelo dolazi od toga što je u to vrijeme bilo veoma malo odraslih katekumena.

a) Upis imena

»Bože, koji si tako sazdao čovječji rod, da si ga i obnovio, umilostivi se posinjenim narodima i upiši u novi zavjet pomladak novoga poroda, da se raduju sinovi obećanja, da su primili po milosti, što nisu mogli doseći po naravi.«[2]

b) Duhanje u lice

c) Znamenovanje znakom križa

»Molimo, Gospodine, usliši milostivo naše prošnje i čuvaj vazda svojom krepošću ove izabranike koje znamenovasmo utiskujući im križ Gospodnji da čuvajući početke velike slave, drže tvoje zapovijedi i zasluže doći k slavi preporođenja.«[3]

d) Davanje soli

Otkletvena molitva nad solju: »Zaklinjem te, stvore soli, imenom Boga Oca Svemogućega i ljubavlju Gospodina našega Isusa Krista i krepošću Duha Svetoga. Zaklinjem te Bogom živim, Bogom pravim, Bogom Svetim, Bogom koji te je stvorio na obranu ljudskome rodu i zapovjedio svojim slugama da te posvećuju za puk što dolazi k vjerovanju da u ime Svetoga Trojstva postaneš spasonosnom tajnom za izgonjenje neprijatelja. Zato te molimo, Gospodine, Bože naš, posveti ovaj stvor soli posvetom i blagoslovi blagoslovom, da svima koji je uzmu bude savršeni lijek koji će ostati u njima, u ime istoga Gospodina našega Isusa Krista koji će doći suditi žive i mrtve ognjem.«[4]

Blagoslov soli: »Svemogući vjekovječni Bože, Oče Gospodina našega Isusa Krista, dostoj se pogledati na ove svoje službenike koje si se udostojao pozvati k počecima vjere (rudimenta fidei!). Istjeraj iz njihova srca svu sljepoću, rastrgni sve sotonine veze kojima su bili vezani. Otvori im, Gospodine, vrata svoje blagosti da budu obilježeni znamenjem tvoje mudrosti te bez ikakve ružne požude radosno prema blagom mirisu (suavi odore) tvojih zapovijedi služe tebi u tvojoj Crkvi i napreduju od dana do dana, da postanu sposobni, dobivši lijek, pristupiti k milosti tvoga krštenja.«[5]

Davanje soli: »Primi sol mudrosti: bila ti pomirenjem za život vječni.«[6]

Završni blagoslov: »Bože otaca naših, Bože, stvoritelju svekolike istine, molimo te ponizno, dostoj se milostivo pogledati na ovog svoga službenika. Ne daj da duže gladuje onaj koji kuša ovu prvu hranu soli. Neka se nasiti nebeskim jelom, da bude uvijek duhom žarak, nadom blažen i služi vazda tvome imenu. Molimo, Gospodine, privedi ga kupelji preporođenja, da zasluži dobiti s tvojim vjernicima vječne nagrade obećanja tvojih.«[7]

2. Provjere (skrutiniji) s otkletvenim molitvama

Iz Gelazijeva sakramentara nije očigledno da postoje tri provjere, tj. 3., 4. i 5. korizmene nedjelje. To saznajemo iz drugih paralelnih liturgijskih knjiga.

Glava XXXIII.[8] nosi naslov Item exorcismi super electos. Oznaka: quos acolyti imposita manu super eos dici debent odnosi se na otkletvene molitve koje su govorili akoliti[9] polažući ruke nad izabranike. Posebne su molitve za muškarce, a posebne za žene. Zaključna je molitva[10] pridržana svećeniku (oracio[11] quam sacerdos dici debet). Evo prve dvije otkletvene molitve:

»Bože Abrahamov, Bože Izakov, Bože Jakovljev, Bože koji si se objavio sluzi svojemu Mojsiju na gori Sinaju i koji si izveo sinove Izraelove iz egipatske zemlje i dao im anđela milosrđa svoga da ih čuva dan i noć: molimo ti se, Gospodine, dostoj se poslati svoga svetog anđela s nebesa, da isto tako čuva i ove tvoje službenike i da ih privede k milosti tvoga krštenja.

Dakle, prokleti đavle, spoznaj svoju osudu i daj čast Bogu živomu i pravomu, daj čast Isusu Kristu Sinu njegovu i Duhu Svetomu te odstupi od ovoga Božjeg službenika, jer se Bog i Gospodin naš Isus Krist dostojao njega pozvati k svojoj svetoj milosti i k studencu krštenja. I nikada se ti, prokleti đavle, ne usudi povrijediti ovo znamenje svetoga križa, što ga mi dajemo na čelu.«[12]

Zaključna svećenikova molitva: »Gospodine, sveti Oče, svemogući, vječni Bože, začetniče svjetlosti i istine, molim se tvojoj vječnoj i prepravednoj blagosti nad ovim svojim službenicima. Dostoj se prosvijetliti ih svjetlošću svoga razuma, očisti ih i posveti. Daj im pravo znanje, da postanu dostojni pristupiti k milosti tvoga krštenja, pa da uzdrže čvrstu nadu, pravi savjet, sveti nauk, te budu sposobni primiti tvoju milost.«[13]

3. Predaja Vjerovanja i Gospodnje molitve[14]

a) Predaja Vjerovanja. Prvo slijedi uvodni nagovor. Zatim slijedi Nicejsko-carigradsko vjerovanje pisano grčki (latinicom), a između redaka latinski, što znači da su katekumeni mogli birati na kojem će jeziku ispovjediti svoju vjeru. Na koncu slijedi tumačenje. Zanimljivo je da tumačenje slijedi članke Apostolskog vjerovanja, što znači da to tumačenje pripada starijim dijelovima ovog sakramentara.

b) Predaja Gospodnje molitve počinje đakonovim nagovorom, a zatim slijedi svećenikovo tumačenje molitve Gospodnje.

4. Slavlje sakramenata inicijacije u Vazmenoj noći

a) Otkletvena molitva s polaganjem ruku.[15]

b) Obred »Efata« s doticanjem nosnica i ušiju pljuvačkom: »Efata, što će reći: Otvori se na ugodan miris, a ti, đavle, odlazi, jer se približuje sud Božji.«[16]

c) Mazanje prsiju i pleća otkletvenim uljem i odreknuće od đavla.[17]

d) Izabranici kazuju Vjerovanje, a za to vrijeme svećenik ima nad njima položenu ruku.[18]

e) Blagoslov vode.[19] Drugi dio ove duge molitve podloga je blagoslovu vode u Redu pristupa odraslih u kršćanstvo.

f) Slavlje sakramenata inicijacije[20] slijedi Hipolitovu strukturu. Izabranik ulazi u vodu, tri puta bude pitan o svojoj vjeri, tri puta odgovori »Amen« i tri puta biva uronjen u vodu, tj. kršten.

»Vjeruješ li u Boga, Oca Svemogućega?

– Vjerujem.

Vjeruješ li i u Isusa Krista Sina njegova jedinoga, Gospodina našega, rođenog i mučenog?

– Vjerujem.

Vjeruješ li u Duha Svetoga, svetu Crkvu, oproštenje grijeha, uskrsnuće tijela?

– Vjerujem. «[21]

Kad novokrštenik iziđe iz vode, svećenik ga maže krizmenim uljem po čelu govoreći molitvu.

Biskup podjeljuje sakrament potvrde polažući ruke nad novokrštenika, moleći molitvu i mažući ga krizmenim uljem uz riječi: Znak Kristov za život vječni. Krizmanik odgovori: Amen; biskup kaže: Mir s tobom, a potvrđenik odgovori: I s duhom tvojim.

Zatim slijedi euharistijska služba.

5. Vrijeme mistagogije

Kroz cijelu su vazmenu osminu novokrštenici još bili poučavani i sudjelovali su u euharistijskom slavlju. Nedjelja poslije Uskrsa kasnije se nazivala Dominica in albis jer su te nedjelje novokrštenici odlagali svoje bijele haljine koje su dobili na krštenju.

C. Ordo Romanus XI.

Ova liturgijska knjiga prvenstveno donosi same obrede, tj. ceremonije, a molitveni obrasci (uglavnom preuzeti iz Gelazijeva sakramentara) često su samo naznačeni. Nastao nekako u isto vrijeme kad i Gelazijev sakramentar, Ordo Romanus XI. donosi novu praksu. U to su se vrijeme praktički krštavala samo djeca. Upravo se u to vrijeme prelazi od 3 provjere na 7 provjera. Zašto? Budući da djeca nisu mogla ići na pouku, umnožavaju se znakovi, a to je vjerojatno bila prigoda i za katehezu roditelja i kumova (izvrsna ideja i za danas!). Sedam je provjera vjerojatno vezano uz ideju o 7 darova Duha Svetoga. Sada se događa još nešto što će imati dalekosežne posljedice. Provjere su duge i nepraktične za cijelu zajednicu (budući da se radi o djeci, one su se ionako morale održavati na zasebnom mjestu), pa su se sve te provjere počele slaviti u dane preko tjedna. Tako su i one 3 prvotne provjere preseljene s nedjelje u dane u tjednu, povukavši za sobom i drevna čitanja primjerena provjerama (Samarijanka, Ozdravljenje slijepca od rođenja, Lazarovo uskrsnuće), a tjedna čitanja prelaze u nedjelju.

Tekst je izvadak iz knjige Liturgijska sakramentologija, str. 34-39.

[1] Usp. Ioannes Diaconus Epistola ad Senarium, (PL 59, 399-408).

[2] Brojevi su molitava prema kritičkomu izdanju ovog sakramentara: L. C. MOHLBERG (ur.), Liber sacramentorum Romanae Aeclesiae ordinis anni circuli (Sacramentarium Gelasianum), Roma, 1981. (= GeV), ovdje br. 287. Za prijevod ovih molitava vidi Rimski obrednik izdan po naredbi pape Pavla V. i pregledan brižljivošću drugih papa a oblašću svetoga G. N. pape Pija IX., udešen prema Zakoniku kanonskoga prava, po tipskom izdanju rimskom, Zagreb, 1929. (= RO 1929), br. 11, 30.

[3] GeV, br. 286; RO 1929, br. 11, 30.

[4] GeV, br. 288; RO 1929, br. 13, 31.

[5] GeV, br. 285, RO 1929, br. 12, 31.

[6] GeV, br. 289; RO 1929, br. 15, 32.

[7] GeV, br. 290; RO 1929, br. 15, 32.

[8] GeV, br. 291-298.

[9] Isto, br. 291-297.

[10] Isto, br. 298; RO 1929, br. 17, 33.

[11] U drevnim sakramentarima česte su pravopisne pogreške. Treba, naravno, stajati »oratio«.

[12] GeV, br. 291-292; RO 1929, br. 17, 33.

[13] GeV, br. 298; RO 1929, br. 28, 40.

[14] GeV, br. 310-328.