»Ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista.« (Iv 17,3)
Shadow

Kršćanska tolerancija

Dr. Čedomil Čekada (1896.-1981.) bio je svećenik i urednik Katoličkog tjednika, jedan od najznačajnijih katoličkih teologa za vrijeme i nakon Drugog vatikanskog sabora, a veliki broj njegovih tekstova objavljen je u ovom izborniku. Osim što je bio važan publicist, bio je i vrstan propovjednik. Neke od njegovih propovijedi sabrane su i objavljene u tri sveska pod naslovom Gospodin govori (I. – 1969; II. – 1972.; III. – 1974., Đakovo). Ovdje donosimo jednu njegovu propovijed, održanu u nedjelju 9. listopada 1960. god. u sarajevskoj katedrali, a objavljenu u III. svesku, str.  242-247.



Dragi vjernici! Nama kršćanima, osobito baš onima boljima i revnijima, često prigovaraju, da smo fanatici. Kojiput i s pravom. Ima među nama fanatika. I bilo ih uvijek. To više, što je naše kršćanstvo bilo pliće i površnije.

Nama to mogu kazati. Ali našemu Gospodinu nitko to ne može kazati. Isus nije bio fanatik: on je za to bio previše dobar i previše duhom velik.

Isus je, sigurno, bio načelan. On je, dosljedno i nepokolebivo, stajao uz istinu i uz pravdu. On niti se je bojao ljudi, niti je popuštao obzirima, niti je ikada pravio kompromise na račun svojih božanskih ideja i ideala. On je uvijek ostajao na liniji i borio se za dobro: integralno i radikalno; i u velikom i u malom. On, — sam to kaže, — insistira i na zadnjoj črknji u božanskom zakonu (Mat. 5, 18.; Luk. 16, 17.). On svako zlo kara i osuđuje, — i na svojim apostolima (Luk. 9, 55.), i na svojoj rodbini (Iv. 7, 6. — 8.), — čim ga opazi. On neustrašivo propovijeda istinu, i gdje ona nije ljudima po volji. Ne šuti ni pred mogućnicima. čitav je život bio u duhovnom ratu sa farizejima i sa židovskim svećenstvom, svejedno što su ga zbog toga smrtno mrzili i uvijek gledali da mu se osvete, da mu napakoste, da mu dođu glave. I došli su na koncu: izveli su ga na sud; propeli su ga na križ. Ali on nije ni tada pred njima ni pokleknuo ni reterirao. Ni jednom riječi. »Vi kažete;  ja jesam!« (Luk. 22, 70.; Mat. 26, 64.; Mark. 14, 62.), kaže on i na sudu, pred velikim svećenicima, kad su ga upitali, je li Sin Božji, i plaća to svoje svjedočanstvo glavom. Kralj ga Herod uhađa i goni (Mat. 14, 13.;   Mark. 6, 14.; Luk.   13, 31.), ali on ga se ne boji, ni na slobodi (Luk. 13, 32. 33.), ni u lancima, kad su ga pred njega doveli (Luk. 23, 8. — 12.). Nije se htio pred njim poniziti, ni učiniti pred njim čudo: za ljude bez dobre volje nije on činio čudesa. I pred rimskim upraviteljem, Pilatom, on je jednako dostojanstven; on je i tu samo svjedok istini (Iv. 18, 33. — 38.). Ne moli milosti, ne dršće, i ako mu se upravitelj prijeti: »Zar ne znaš, da imam vlast raspeti te, i vlast imam pustiti te?« (Iv. 19, 9. — 11.). Ni puku, ni masama, on ne laska; poziva ih na pokoru, bilo im to pravo ili krivo: »Ako ne budete činili pokore, svi ćete redom izginuti!« (Luk. 13, 5.). I ono, što je ljudima i ljudskoj naravi najteže,  on, otvoreno i odlučno, od njih traži. »Koji pusti ženu svoju i oženi se drugom, čini preljubu na njoj. I ako žena pusti muža svojega i uda se za drugoga, čini preljubu!« (Mark. 10, 11. 12.; Mat. 19, 9.), govori on, i ako se Židovi pozivaju na Mojsijevu knjigu raspusnu (Mat 19, 7.; Mark. 10, 4.); i ako apostoli kažu: »Ako je tako čovjeku sa ženom, nije se vrijedno ni ženiti!« (Mat. 19, 10.). »Što je Bog sastavio, čovjek neka ne rastavlja!«, »Tko može shvatiti, neka shvati!« (Mat. 19, 6. 12.; Mark. 10, 9.), jedini je njegov odgovor. Nikad nije Krist otšutio ni na jedan grijeh; nikada nije, od straha ili od računa i politike, odstupio ni od jedne dužnosti, ni od jednog moralnog zakona, ni od jednog principa Božje istine. Ni drugima, koji su htjeli da budu njegovi, nije to dao. Njemu je najmanji u kraljevstvu nebeskom svaki onaj, tko prestupi i jednu od najmanjih zapovijedi (Mat. 5, 19.). Tko s njom ne sabire, rasipa! (Mat. 12, 30.; Luk. 11, 23.). Tko zataji Boga i istinu pred ljudima, i on će njega zatajiti na dan suda, pred svojim Ocem nebeskim (Mat. 10, 33.; Luk. 12, 9.).

Isus je uvijek bio tvrd i gord u afirmaciji i obrani istina. Nepopustljiv i beskompromisan. Nije se prenavljao, i nije lavirao. U tom je smislu on i postavio u Evanđelju načelo: »Tko nije sa mnom, protiv mene je!« (Mat. 12, 30.). Nije uz istinu; nije uz dobro; nemojte mu se prilagođavati; ne smijete mu popuštati.

Ali, fanatik Isus nije bio. Fanatik je uvijek tijesne duše; fanatik je čovjek, koji neće da razumije drugih; fanatik ne koncedira i ne priznaje ništa svome protivniku: ni njegove dobre volje; ni onoga, što je na njemu dobro. Fanatik je strastven, pristran i neobjektivan. Fanatik, kad mrzi grijeh i zabludu, mrzi s njima i čovjeka, koji griješi i koji je zabludio. Fanatik ne voli, iskreno i duboko, ni istine ni dobra: ako ih voli, voli ih samo, jer on stoji uz njih: on zapravo sebe ljubi; a i sebe ljubi neuredno, pretjerano, neljudski. A Krist nije nikada ljudi mrzio: ni pogana, ni Samaritanaca, ni Rimljana, ni grješnika, ni svojih najljućih protivnika i progonitelja. On nije nikoga od sebe gonio; on je sa svakim razgovarao; on je bio spreman da svakoga pouči, da svakome pomogne, da svakoga obrati. Pogani mu dolaze, da ga vide, — »volumus Iesum videre, — htjeli bismo da vidimo Isusa« (Iv. 12, 21.); — i on ih ljubazno prima. S carinicima, Matejevim kolegama, sjedi za stolom (Mat. 9, 9. — 11.; Mark. 2, 14. — 16.; Luk. 5, 27. — 30.; 15, 1. 2.). Razgovara s poganskim rimskim časnicima (Mat. 8, 5. — 13.; Luk. 7, 2. — 10.). Oprašta i najvećim grješnicima: i razbojniku na križu (Luk. 23, 40. — 43.), i Magdaleni (Luk. 7, 37. — 50.), i ženi preljubnici (Iv. 8, 3. — 11.). Strpljiv je i sa farizejskim licemjerima i zlobnicima: pušta, da mu dolaze i da se s njim prepiru, poučava ih, mirno i stvarno, nikada ih ne proklinje i ne tjera od sebe, moli se za njih i sa Križa (Luk. 23, 34.), ozdravlja i kćer zborničkog starješine, kad se je u nuždi na njega obratio (Mat. 9, 18. 19. 23. — 26.; Mark. 5, 22. — 24. 35. — 437; Luk. 8, 41. 42. 49. — 56.), dolazi im u goste, kad ga pozovu: iskreno ili himbeno, svejedno (Luk. 7, 36.; 14, 1.). On i poganima obećaje spasenje (Mat. 8, 11.; Luk. 13, 29.; Iv. 10, 16.). Uči svoje učenike, da se mole za sve ljude i da opraštaju i uvrjediteljima i zlobnicima (Mat. 5, 44.; 6, 15.; Mark. 11, 25. 26.; Luk. 6, 27. 28. 37.). I nikada Isus nije neobjektivan: nikada on nikoga unaprijed ne osuđuje; na komu god vidi neko dobro, on ga hvali. Hvali veliku vjeru poganskoga rimskog stotnika (Mat. 8, 10.; Luk. 7, 9.); hvali pouzdanje poganke-majke iz Sirofeničije (Mat. 15, 28.; Mark. 7, 29.); hvali zahvalnoga gubavca Samaritanca (Luk. 17, 18. 19.); hvali veledušnost i dobru volju cariničkog starješine Zaheja (Luk. 19, 9.). I ništa na Isusu nema sektarsko, strančarsko, strastveno: on je uvijek ljudski i božanstveno širok. Ni od koga on ne bježi i ne okreće glave. Tako je fin i otmjen u susretu s Pilatom (Iv. 18, 33. — 37.; 19, 11.); ne obazire se nimalo na židovske predrasude: on traži da se napije vode i od žene Samaritanke (Iv. 4, 7. — 29.), ulazi u samaritanski grad (Iv. 4, 39. — 42.; Luk. 9, 52.), ne smeta mu ništa, što siromašni ljudi oko njega jedu neopranih ruku (Mat. 15, 2. 16. — 20.). Sa svakim je on spremam živjeti, općiti, surađivati, tko ima imalo dobre volje. Ne da, ni da njegovi apostoli budu neki zagriženi revnitelji, koji neće ni da govore s onim, tko nije od njihova društva i iz škole njihova Učitelja. Kad apostolima nije bilo pravo, što se je našao neki neznanac, pa i on stao zaklinjati i izgoniti đavle u ime Isusovo, — htjeli su da mu to zabrane; potužili su se Isusu: »ne ide s nama, — non sequitur nos« (Mark. 9, 37.; Luk. 9, 49.), — on im to ne odobrava; on ih opominje »Ne branite mu! Jer nema nikoga, koji bi u moje ime učinio čudo, a onda brzo iza toga zlo govorio za mnom. Tko nije protiv vas, s vama je!« (Mark. 9, 38. 39.; Luk. 9, 50.).

Braćo i sestre, — kršćanska braćo i sestre, — duh je našega Gospodina duh dobrote i širine, duh finoće i čovjekoljublja, a nije duh tjesnoće, zluradosti, ljubomore, fanatizma. Duh kršćanstva isto tako.

Ne budimo ni mi ni u čemu tijesni ni fanatični! Uvijek i sa svakim budimo dobri, uvijek i sa svakim pravedni, uvijek i sa svakim puni plemenštine i ljubavi!

Neka drugi griješe, neka su zločasti, neka nas i vrijeđaju, i čine nam nepravdu: nije to razlog, da ih mrziš i proklinješ To je razlog, da ih žališ; da se za njih moliš; da im budeš dobar, pa da se i oni postide i dođu k sebi. Ne budi ni s njima grub; ne zatvaraj se od njih; ne pokazuj, da ih ignoriraš i prezireš! Nasmiješi se i njima; pomozi i njima, kad su u nevolji; budi bolji od njih! Sjeti se, da je i tvoj Gospodin bio »prijatelj carinika i grješnika, — publicanorum et peccatorum amicus« (Mat. 11, 19.), i da je sjedio s njima za stolom! Sjeti se, da je on molio i za svoje neprijatelje: »Oče, oprosti im, jer ne znaju, što čine!« (Luk. 23, 34.).

Neka su drugi u zabludi, neka su na protivnoj strani fronte, neka su u drugome taboru: nije to razlog, da ih odmah proglasiš lopovima; da o njima samo crno govoriš, da na njih lažeš, da ih klevećeš, da im odmah u svemu podmećeš zle namjere i niječeš im dobru volju, da im ne priznaš, kad učine štogod dobro, da od njih napraviš žive vragove. Tvoj Gospodin nije tako radio. On je volio istinu i grlio pravdu, gdje bi je god našao. Budi i ti objektivan i istinoljubiv, ako hoćeš da budeš pravi kršćanin! Što je zlo, pokudi, ali, što je dobro, pohvali i priznaj, gdjegod bilo i na komugod bilo! Svako je dobro od Boga; svaka je istina od Boga; svaka je plemenština srca od Boga. Pravedan budi i s protivnikom! Nemoj mu podvaljivati, zato što ga ne voliš! Budi spreman, da i s njim raspravljaš mirno i trijezno: bez žestine i strasti! Pozdravi se i s njim na ulici, ako ga poznaješ!

Neka drugi pripadaju narodnosti, s kojom smo mi možda u rivalstvu i sporu, vjeri, koju mi smatramo krivom: nije to razlog, da ih odmah držiš zlotvorima, prokletnicima, ljudima bez duše i bez poštenja, neprijateljima Boga i pravde. Isus nije tako rezonirao. On je bio Bog i gledao je u srca. Pa je i u mnogome inovjercu našao zlatnu dušu, i dobro srce, i živ osjećaj za pravdu, i strah pred Bogom, i želju za vječnim dobrima. A dobra volja uvijek nalazi Boga. Tko nije kriv svojoj zabludi, ne smeta mu ona, ni da bude u milosti Božjoj, ni da se spasi. Bog voli takve, čestite, duše. I njih je Krist otkupio i otvorio im je raj. Dušom svojom one pripadaju i Crkvi i Kraljevstvu Božjem. I štovati ih moramo, i ljubiti. Nije vjerski ni narodni fanatizam od Boga. Ni vjerska mržnja. Ona je protiv Boga. Pravo kršćanstvo svakoga, tko je čovjek, voli, a svakoga, tko je dobar, cijeni. U svakom narodu ima i dobrih i zlih; i poštenih i nepoštenih. Ne ćeš zato biti manji kršćanin, ako pomiluješ inovjerno dijete na ulici, ako lijepo pozdraviš inovjerca, kad se sretnete, i s njim se prijateljski upitaš za zdravlje, ako ga obiđeš u bolesti, ako mu čestitaš Božić ili bajram. Naprotiv, bit ćeš veći i bolji kršćanin.

To je ono, što se zove građanska tolerancija, građanska snošljivost. A tu je snošljivost prvi prakticirao i propovijedao Krist. On je svakome bio dobar i svakome prijatelj. I tako je predobivao ljude. Budimo i mi takvi, pa će svi i cijeniti i štovati naše kršćanstvo! I bit će nam bliže. Osjećat će, da nas je naše kršćanstvo oplemenilo i da je Bog u njemu i za njim. Ne pokazuješ ljubav k Crkvi tim, što mrziš sve, koji nijesu u njoj, nego tim, što ih ljubiš i što si bolji i plemenitiji od njih. A kad se radi o inovjercima, koji živo vjeruju i pravedno žive, oni su nam pravi, rođeni, saveznici: suborci za prava Božja, za opću istinu vjere. Mole se istom Bogu kao i mi, padaju pred njim na koljena, žive po svojoj savjesti: Bog će ih sigurno spasiti. I surađivati možemo s njima, i pomagati se. Za njih doslovce vrijedi Isusova riječ: »Ne branite mu! — Tko nije protiv vas, s vama je!«

Braćo i sestre! Budimo tvrdi i ponosni u vjeri! Nitko ne smije krivo shvatati ovih riječi o toleranciji. Crkva osuđuje vjerski indiferentizam; ona brani mješovite brakove; ona odvraća od sudjelovanja u tuđem kultu i od društvenih pogibli za vjeru. Ali, ne budimo fanatici i mrzitelji! Budimo ljudi i kršćani! Dobri sa svakim! Pravedni prema svakome! Kao naš Gospodin i Učitelj! Spasitelj sviju. »Prijatelj carinika i grješnika«! Amen.


Čedomil Čekada