»Ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista.« (Iv 17,3)
Shadow

Kršćanski humanizam

Dr. Čedomil Čekada (1896.-1981.) bio je vrstan teolog, publicist i propovjednik. Neke od njegovih propovijedi sabrane su i objavljene u tri sveska pod naslovom Gospodin govori (I. – 1969; II. – 1972.; III. – 1974., Đakovo). Ovdje donosimo jednu njegovu propovijed, održanu u nedjelju 27. ožujka 1960. god. u sarajevskoj katedrali, a objavljenu u III. svesku, str.  157-161.



Dragi vjernici! Humanizam je, čovjekoljublje je ideal, o kojemu se danas u širokoj javnosti najviše govori. I ideal vrlo popularan. On danas, naprosto, mnogima zamjenjuje vjeru, čovjek je prva vrijednost u svijetu i u životu. Njega valja štovati. Njemu valja zajamčiti sreću i napredak. Njemu valja dati sva prava. Njega valja osigurati od obespravljenja i izrabljivanja. Njemu valja pomoći u nevoljama, koje ga taru i pritištu. Ljudi moraju biti solidarni, složni, širokogrudi, tolerantni. Ista im je narav, isti interesi, iste nevolje. Upućeni su jedni na druge. Ne može nikome biti dobro, ako nije svima dobro. Suradnici su, supatnici, drugovi.

Treba priznati, da je to jedan vrlo lijep ljudski ideal. I vrlo razuman i prirodan. U naravnom redu, — ako šutimo o Bogu, ako apstrahiramo od vječnosti, — čovjek je najviše, što ima na svijetu. I logika je humanizma sasvim ispravna. Kako ćeš uskratiti drugome čovjeku, koji je u svemu kao i ti, ono, što sebi želiš? Ako je tebi drago biti sretan, i njemu je. Ako tebe boli poniženje i prezir, boli i njega. Ako ti patiš, kad si gladan, bolestan i nesretan, pati i on. Moraš mu zato, ako prirodno i zdravo misliš, dobro željeti kao i sebi. I dobro činiti. Prirođeni te ljudski osjećaj na to goni. Vlastiti tvoj interes to od tebe traži. Budeš li bešćutan prema drugima, i oni će biti bešćutni prema tebi: sam ih na to navodiš; sam im daješ primjer. Budeš li ti prema njima hladan, okrutan, bez srca, nepravedan, nemoj se čuditi, ako ti se to vrati! Svijet će onda oko nas postati divlji, grub, krvav.

Humanizam je velik i lijep: on je prirodni zakon. I što je tko više čovjek, to je više i humanista, i čovjekoljub. Da smo svi humanisti, pravi humanisti, svijet bi oko nas bio zemaljski raj. Ne bismo se vrijeđali i grizli; ne bismo jedan drugome otimali i jedan drugoga robili i varali; ne bismo bešćutno prolazili mimo ljudi, koji pate i plaču.

Sva je nevolja, braćo, u tome, što humanizam bezbrojnim ljudima ostaje samo na ustima; što je on velikim dijelom samo fraza. Za njega se manifestira, o njemu se govori, ali ga malo tko vrši i provodi. Ljudi su nedosljedni: u praksi i životu izdaju ideale, za koje se ustima i teoretski oduševljavaju.

Zar je humanista i demokrata, — oba se ta imena danas upotrebljavaju za isti pojam, — čovjek koji se sav satr od izvikivanja humanističkih parola po skupštinama i novinama, ali je zato vazda spreman, bez skrupula i bez grižnje savjesti, zavesti i upropastiti svaku siromašnu i naivnu djevojku i onda je bezdušno i cinično ostaviti njezinoj nevolji: bez časti, s djetetom, na ulici? Ponizio je u njoj čovjeka; unesrećio je; od djevice napravio bludnicu. Zar je humanista, — pravi humanista, — onaj, koji se satr demonstrirajući za opću jednakost i drugarstvo, za jednaka prava i dužnosti svima, a amo sebi jagmi i grabi, koliko više može, i po zakonu i mimo zakona; koči se i peči, a ne boli ga duša, što drugi oko njega nemaju ni kruha; prolazi oholo, bez srca, ravnodušno, pokraj tuđe bijede; gospoduje: neće ni da progovori sa ubogarom sa periferije, sa seljakom, sa prosjakom; misli samo na sebe: svejedno mu je, da propadne i čitav svijet? Zar je humanista, — pravi humanista, — čovjek, koji uživa da drugoga ponizi, natjera na suze, unesreći, pa makar taj drugi bio i njegov protivnik? Čovjek je: ako odista štuješ čovjeka, moraš i njega i štovati i žaliti. Nijedno uživanje u mržnji i osveti, bio mu motiv koji mu drago, nije čovječno, nije ljudsko. Zar je humanista, — pravi humanista, — čovjek, koji piše čitave sveske o ljudskom dostojanstvu, o veličini ljudskog duha i stvaralaštva, o nepovredivosti ljudskoga života i slobode, o medicinskoj zaštiti svakoga živoga ljudskoga bića, a amo otima život nerođenoj djeci, budućim ljudima, a možda i genijima: nemilice ih ubija još u materinoj utrobi? Gdje je tu logika? Veličati čovjeka, a istodobno ga tjerati iz svijeta: oduzimati mu eksistenciju! Zar je humanista, — poštivač ljudskoga dostojanstva, — čovjek, koji se opija, bludi, psuje, bjesni, tuče, griješi, sam sebe snizuje do životinje i ispod životinje? Sve je to humanizam bez humanizma: karikatura čovjekoljublja. Modernom humanizmu manjka temelj, manjka motiv, manjka zakon, manjka sankcija.

Braćo i sestre, kako od te karikature humanizma u ljudskim ustima beskrajno odudara božanski humanizam Kristov?! Može li Kristu itko prigovoriti, da nije volio ljude? Da ih nije toplo i djelotvorno volio? Da ih nije volio sve bez iznimke? Eno, i u današnjem ste ga Evanđelju (IV. nedjelje u korizmi) gledali, kako hrani gladni narod u pustinji (Iv. 6, 1. — 15.)! Eno, čitamo u Djelima Apostolskim, kako sv. Petar za njega kaže, u svojoj propovijedi u Cezareji, da je prolazio zemljom čineći dobro svima: »pertransiit benefaciendo« (Dj. Ap. 10, 38.)! Je li Krist ikoga, s kim se je sreo u životu, ponizio ili ucvilio? Je li odvratio glavu ili oči i od čije bijede? Je li bježao od gubavaca? Je li se uklanjao s puta siromasima ili bolesnicima, da se ne uprlja ili ne zarazi? Je li ikada prošao suha oka mimo ljudi, koji su plakali? Je li se oglušio ikome, tko je k njemu zavapio za pomoć? Je li ikada iz njegovih usta izišla i jedna jedina riječ mržnje na njegove protivnike i progonitelje? Je li on i u čemu bio nedosljedan u svome humanizmu? On, »Sin čovječji«, kako sam sebe najvoli zvati u Evanđelju; on »prijatelj carinika i grješnika« (Mat. 11, 19.), kako ga drugi, posprdno, zovu! On, koji je došao na svijet, — sam to kaže, — »ne da ljude upropašćuje, nego da ih spasava« (Luk. 9, 56.), ne da im sudi, nego da ih spasi (Iv. 3, 17.; 12, 47.) i da »život svoj dadne u otkup za mnoge: redemptionem pro multis« (Mat. 20, 28.)! Da im dadne život, i to život u izobilju: »ut vitam habeant, et abundantius habeant« (Iv. 10, 10.)! Slušajte, kako on siromahe proglašuje blaženima u svojoj besjedi na gori (Mat. 5, 3.; Luk. 6, 20.); slušajte, kako tvrdim židovskim »humanistima« dovikuje: »Ja hoću milosrđe, a ne žrtvu!« (Mat. 9, 13.; 12, 7.); slušajte, kako na vječnu propast i na vječni pakao osuđuje sve one, koji nijesu htjeli da nahrane gladne i pohode bolesne (Mat. 25, 41. — 43.); slušajte, kako k sebi zove sve nesretne i ojađene i obećaje im pomoć i utjehu: »Dođite k meni svi, koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti!« (Mat. 11, 28.)!

Braćo i sestre! Pravi je humanizam i došao istom s Kristom na svijet! Pravoga humanizma ni nema bez Boga. Ljudske strasti bile su u čovječanstvu uvijek jače od svih čovjekoljubivih ideala, dok Bog u Kristu nije ušao u svijet i unio u nj nove božanske snage milosti. Humanizam je kršćanstvom izliječen, očišćen, usavršen, preobražen, napunjen višim, nadnaravnim, sadržajem. On je u kršćanstvu od drugarstva i solidarnosti postao bratstvom i ljubavlju u Bogu. On je sašao s neba. »Benignitas et humanitas apparuit Salvatoris nostri Dei, — Pokazala se je dobrota i čovjekoljublje Boga, našega Spasitelja!«, kako ono kaže Apostol (Tit. 3, 4.; 2, 11.). On se je utjelovio i u svojoj osobnoj spasiteljskoj dobroti i u vječnoj karitativnosti, milosrđu i apostolatu svoga otajstvenoga tijela, Crkve. Kršćanstvo je, baš jer je Kristovo, uvijek humano. Mora biti!

Braćo, ako budemo kršćani Evanđelja, bit ćemo, sigurno, i najbolji humanisti. I nijesmo kršćani Evanđelja, ako nijesmo čovjekoljubivi i humani.

Dobro će biti, da se toga sjetimo: danas, pred licem našega Gospodina, koji hrani gladni narod i plače nad zapuštenim masama: »Miserior super turbam, — žao mi je ljudi!« (Mark. 8,2.; Mat. 15, 32.); izmučeni su i leže kao ovce bez pastira: »iacentes sicut oves non habentes pastorem« (Mat. 9, 36.).

A pet je, braćo, značajki toga kršćanskog humanizma. S lika ih Isusova uzimljemo i kopiramo.

Kršćanski je humanizam djelotvoran. Ne smije on ostati na jeziku (1. Iv. 3, 18.). On mora biti aktivan. On mora tvoriti dobro. On mora pomagati, brisati suze, biti uvijek otvorena oka za tuđu bijedu, činiti milosrđe (Mat. 5, 7.; Luk. 6, 36.). Pun je svijet patnje. Nebrojena su ljudska srca ucviljena, žalosna, sjetna.

Kršćanski je humanizam univerzalan, općeljudski. On ne zna ni za kakve granice i ni za kakve iznimke. On grli svakoga čovjeka: dalekog i blizog, poznatog i nepoznatog, prijatelja i neprijatelja. Gdjegod ima ljudskih potreba i ljudske bijede, tu se mora naći i milosrdna kršćanska ruka i dobro kršćansko srce. Tko probire, nije kršćanski human.

Kršćanski je humanizam neposredan, bratski, ljubezan, širok. On se, prvotno, okreće k masama; on najviše gleda u one male, siromašne, ponižene. On ne smije biti gospodstven, služben i hladan. On mora biti nasmijan i blag, nježan i dobrohotan, demokratičan i ponizan. On u svakom čovjeku mora gledati brata. Bez dobrote, bez ljubavi, bez širine srca, nema kršćanskog humanizma.

Kršćanski je humanizam nadnaravan. On nam je nametnut od Boga. On je utemeljen na vjeri, da su svi ljudi djeca Božja i braća Kristova. On na čovjeku računa u prvom redu s dušom i spašava je. On je apostolski. On štuje, kao i Bog, čovječju ličnost, čovječju slobodu, čovječje dostojanstvo. Ne čini čovjeka robom. Ostavlja mu njegovo najveće blago: osobnost. Ne dira ni u čije uvjerenje i čast. Vjeruje u moć istine i u moć milosti, a ne samo u silu i diktat. Radi Bogu na slavu, Kristu za ljubav, za Božju plaću. Ne traži ljudske slave ni priznanja.

Kršćanski je humanizam ponosan. On najprije sama sebe štuje. Dušu u sebi. Boga u sebi. Hram Duha Svetoga u sebi. On ne puza pred ljudima. On se čuva robovanja nagonu, strasti, grijehu. On je svjestan svoga otkupljenja i svoga djetinjstva Božjeg. On je uvijek krepostan, čist i pravedan.

Humanizam. Čovjekoljublje. Kad ga god ljudi spomenu, odali su čast Kristu, prvom, božanskom, humanisti. Kad nas god ljudi njega sjete, sjetili su nas jedne velike kršćanske dužnosti: izašao je pred nas lik Kristov.

Braćo i sestre! Pogledajmo često na Isusa, pa će nam se srce odmah stopliti, pa će nam se lice odmah zasvijetliti dobrotom, pa će nam se ruka odmah, sama od sebe, otvoriti i raširiti. Bit ćemo braća braći.

Naš je Gospodin čovjekoljubiv i human. »On je sam sebe poništio i uzeo na sebe obličje sluge« (Filip. 2, 7.), — »formam servi accipiens«, — postao čovjek, — »in similitudinem hominum factus, et habitu inventus ut homo« (ib.), da čovjeka učini velikim, da ljude ljudski ljubi i da ih nauči, da i oni jedan drugoga ljube, — ljudski i bratski! Amen.


Čedomil Čekada