Kršćansko vrjednovanje rada

Q: Planovi i priručnici

Operativni plan i program Izvedbeni plan i program Bilježnica Vječnošću obasjani – udžbenik Radna bilježnica Video-zapisi

Rad je bitna čovjekova odrednica po kojoj razumijeva svoje ljudsko dostojanstvo. Često je izvor dubokog životnog zadovoljstva, ali ponekad i velikoga nezadovoljstva i prokletstva. Po sebi, rad je pravo svakoga čovjeka, ali je isto tako i obveza po kojoj je dužan pridonositi boljitku svoga života, svoje obitelji i društva. Tako je on osobi na korist, ljudima na služenje, a Bogu na slavu.

Rad u Starom zavjetu

U Knjizi Postanka stoji da je rad temeljna dimenzija čovjekova postojanja, a čija svrha proizlazi iz Stvoriteljeve odluke:

»Jahve, Bog, uzme čovjeka i postavi ga u edenski vrt, da ga obrađuje i čuva« (Post 2,15).

Po toj Stvoriteljevoj odredbi čovjek je dužan brinuti se za sva dobra na Zemlji, odnosno čovjek je svojim radom pozvan biti sustvaratelj Božji. Kao što je Bog nakon svakog djela stvaranja vidio da je dobro, tako su i ljudi pozvani svojim radom pridonositi dobru društva, a nipošto raditi na štetu bilo komu ili bilo čemu. Kao takav, rad je izvor dubokoga zadovoljstva i sreće. To potvrđuju i različiti oblici kreativnog stvaralaštva, obrtništva, intelektualnog i svakog drugog rada koji ispunjava osobu osjećajem ponosa i zadovoljstva.

Međutim, rad je često i izvor gorčine i nezadovoljstva. Rad na koji je netko prisiljen i čiji se plodovi mukotrpno stječu, doživljava se kao prokletstvo. Knjiga Postanka kaže da je uzrok tome neposlušnost praroditelja:

»A čovjeku reče: ‘Jer si poslušao glas svoje žene te jeo sa stabla s kojeg sam ti zabranio jesti rekavši: S njega da nisi jeo! – evo: Zemlja neka je zbog tebe prokleta: s trudom ćeš se od nje hraniti svega vijeka svog! Rađat će ti trnjem i korovom, a hranit ćeš se poljskim raslinjem. U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš: ta iz zemlje uzet si bio – prah si, u prah ćeš se i vratit!’«

Sveto pismo, nadalje, na puno mjesta hvali rad i radnika, pa se u tom svjetlu posebno spominju neka zanimanja, npr. pastiri, stočari, ratari, kovači, lončari, pisari, itd. U mudrosnoj literaturi pronalazimo niz poslovica, npr.:

»Lijena ruka osiromašuje čovjeka, a marljiva ga obogaćuje« (Izr 10,4).
»Tko sabira ljeti, razuman je sin, a tko hrče o žetvi, navlači sramotu« (Izr 10,5).
»Kakav je ocat zubima i dim očima, takav je ljenivac onima koji ga šalju« (Izr 10,26).
»Radnikova glad radi za nj, jer ga tjeraju usta njegova« (Izr 16,26).
»Marljiva ruka vlada, a nemar vodi u podložnost« (Izr 12,24).
»Lijenčina veli: ‘Lav je vani, nasred trga poginuo bih« (Izr 22,13).

Rad u Novom zavjetu

Posebno nadahnuće o radu možemo pronaći u Isusovu životu, koji je radio kao drvodjelja sve do svoga javnoga nastupa. Time nam je pokazao dostojanstvo manulanoga i svakoga drugoga rada.

Također, i sveti Pavao pokazuje vrijednost rada svojim životom. Sam je, naime, zarađivao za život tako što je noću izrađivao šatore i nije nikoga opterećivao svojim materijalnim potrebama. Zato i oštro nastupa prema Solunskoj kršćanskoj zajednici, u kojoj su neki prestali raditi i iščekivali su kraj svijeta. Njima je poručio:

»Zapovijedamo vam, braćo, u ime Gospodina Isusa Krista da se klonite svakoga brata što živi neuredno i ne po predaji koju primiste od nas. (…) Tko neće da radi, neka i ne jede!« (2 Sol 3,10)

Rad u svjetlu socijalnog nauka Crkve

Katolička Crkva ima niz svojih dokumenata u kojima progovara o radu, a posebno su u tom smislu značajni:

Deklaracija Drugog vatikanskog sabora Gaudium et spes (1965.),
Ivan Pavao II., Laborem exercens (1981.),
Ivan Pavao II., Sollicitudo rei socialis (1987.) i
Ivan Pavao II., Centesimus annus (1991.), te
Katekizam Katoličke Crkve.

U njima se naglašava da se radom produžuje Stvoriteljevo djelo, te da je rad zato bitna čovjekova odrednica i znak njegova dostojanstva. No, pri tome treba voditi računa da je rad u službi čovjeka, a ne čovjek u službi rada (LE 6) baš kako je i Isus nekada rekao svojim slušateljima da je subota radi čovjeka, a ne čovjek radi subote. Nadalje, svatko ima pravo iskoristiti svoje talente na najbolji mogući način, tako da to bude ne samo na korist pojedincu, nego i na opće dobro (CA 32 i 34). Svi zaposlenici imaju pravo na pravednu plaću, odnosno takvu plaću da mogu oni kao pojedinci i njihove obitelji od te plaće dostojno živjeti (GS 67). Onda kada su iscrpljene sve druge mogućnosti, štrajk može biti opravdano sredstvo za postizanje radnih prava i radnog dostojanstva (KKC 2434). Gubitak zaposlenja opasan je, jer vrijeđa čovjekovo dostojanstvo i predstavlja mnoge opasnosti kako za život onoga tko je ostao nezaposlen, tako i za život njegove obitelji (LE 18). Svatko je pozvan ostvarivati se kroz rad, pridržavajući se svetopisamskih naglasaka.

Zaključak

Iz svega proizlazi da je rad izvor zadovoljstva, ali ponekad i prokletstvo. Svojim radom čovjek postaje sličan Bogu. Svatko ima pravo na rad i na pravednu plaću. Gubitak zaposlenja vrijeđa čovjekovo dostojanstvo i donosi velike opasnosti za obitelj. Čovjek je pozvan ostvarivati se kroz rad na način da svaki rad bude Bogu na slavu, čovjeku na korist, a drugima na služenje.