Utorak, 15 lipnja

Kršćanstvo ad poetam i kršćanstvo ad factum


Postoje različiti stilovi argumentacije prikladni za različite vrste javnih rasprava. Određene znanosti koriste sebi vlastit način argumentacije kojim nastoje objektivno i što preciznije izreći vlastite argumente ili opovrgnuti suprotne argumente. Uz veliki broj argumentacija i načina argumentiranja postoji i jedan neformalni oblik argumentacije koji možemo nazvati subjektivno-pjesničkim argumentiranjem ili zasad, u nedostatku boljeg izričaja, argumentacija ad poetam.

Ova vrsta argumentacije pojavljuje se u onim javnim i privatnim raspravama gdje se snaga argumenta određuje stilom izražavanja i snagom rječnika i ne mora nužno uključivati činjenične podatke i informacije o predmetu rasprave. Argumentacija ad poetam je sigurno najrašireniji oblik javne polemike dostupan svima koji u polemici sudjeluju na način da suprotstavljene strane ne moraju nužno koristiti objektivne činjenice i provjerene i istinite informacije u raspravi, nego je dovoljno imati dobar stil pisanja i solidno izgrađen rječnik pojmova za tu svrhu. Ono što je retorika u usmenom monologu, to je argumentacija ad poetam u pisanim i govornim polemikama. Argumentacija ad poetam je neizbježna kao sredstvo i način argumentacije između protivnika, ali ona ima i svojih ozbiljnih nedostataka. Argumentacija ad poetam oslanja se ponekad isključivo na stil pisanja i stilizirani rječnik autora i ne uključuje uvijek niti objektivno provjerene činjenice niti provjerene informacije o onome o čemu se polemizira i piše. Također, argumentacija ad poetam često uključuje ad hominem napade, izrazito jak emotivni naboj, čija je zadaća da možebitnog čitatelja usmjeri u pravcu u kojem to želi sam autor, kao i izuzetnu stilsku sposobnost autora da argumente zaogrne u vrlo dopadljiv i prijemčiv stil pisanja, koji ne mora krasiti objektivnost, ispravnost terminologije i točnost podataka i informacija.

Argumentacija ad poetam ne funkcionira recimo u fizici i matematici i nekim drugim prirodnim znanostima koje u svom jezičnom arsenalu ne predviđaju takvu vrstu argumentacije, nego koriste vlastite jezike koji ne predviđaju stilske i jezične igre, tako da se argument dokazuje točnošću formule i brojeva. Argumentaciju ovog tipa možemo nazvati argumentacijom ad factum, argumentacijom koja isključuje pjesnički stil i poetski rječnik, nego se drži izračuna, formula, mjerenja, zadanih parametara, odnosno drži se objektivnih i provjerljivih podataka i informacija. Ova pomalo proizvoljna podjela na dvije vrste argumentacije pronašla je svoj put i do kršćanstva. Jedno koje se koristi argumentacijom ad poetam i drugo koje se koristi argumentacijom ad factum, ili skraćeno kršćanstvo ad poetam i kršćanstvo ad factum.

Kršćanstvo ad poetam je subjektivno-pjesnička argumentacija pomoću stila i stilskih figura i pjesničkog jezika, gdje se autor ne mora nužno koristiti niti ispravnom teološkom terminologijom, niti poznavanjem teologije. Kršćanstvo ad poetam oslanja se isključivo na snagu stila i riječi pojedinca i ne uključuje uvijek ispravno teološko argumentiranje, niti terminološki, niti metodološki, niti sadržajno. Kršćanstvo ad poetam razvija emotivne argumente povezane s čestim i sveprihvaćenim teološkim krilaticama, općim teološkim i evanđeoskim mjestima stilski i pjesnički povezanih u jednu emotivno dopadljivu cjelinu. Kršćanstvo ad poetam ne mora pri tom voditi računa o provjerenosti, ispravnosti i točnosti informacija koje se koriste. Kršćanstvo ad poetam se, kad je riječ o snazi argumenta, oslanja na sposobnost autora da stilski i pjesnički što bogatije izrekne misli i ideje i uvijek polazi od autorove stilske i jezične sposobnosti, povremeno zanemarujući ispravnost terminologije, točnost podataka i provjerenost informacija. Kršćanstvo ad poetam je češće rasprotranjen oblik argumentacije, jer ne zahtijeva ozbiljnije poznavanje teologije, teološke terminologije, povijesti teologije i povijesti kršćanstva u znanstvenom smislu, nego autorovu sposobnost da emotivno djeluje na publiku koja argumentaciju prati. Kršćanstvo ad poetam se može susresti u onim polemikama koje ozbiljan teološki sadržaj svode na stilsko i pjesničko nadmetanje autora u međusobnoj razmjeni stilskih figura, gdje teološki sadržaj, umjesto da bude središte rasprave, postane kolateralna šteta, krivo i pogrešno razjašnjena, ili se uopće teološki sadržaj i ne razjasni, nego padne u drugi plan i zanemari se.

Kršćanstvo ad factum polazi od sadržaja kao nečega što je objektivno, što je dobro prostudirano i o čemu se zna ispravno i precizno terminološki izražavati. Kršćanstvo ad factum uvijek polazi od sadržaja i ne oslanja se toliko na sposobnost subjektivno-pjesničkog stila autora, nego se oslanja na njegovu znanstvenu sposobnost da teološki sadržaj jasno, precizno, točno i nedvosmisleno iskaže i objasni. Subjektivno-pjesnički stil je pomoćno sredstvo  u ovom kontekstu, ali nikad svrha sam sebi, bez ikakvih znanstveno-teoloških temelja. Kršćanstvo ad factum neopravdano  ima položaj suhoparne akademske teologije, nepovezane sa stvarnim životom i konkretnom kršćanskom praksom, kao da je za konkretnu vjeru postalo nepotrebno poznavanje i ispravno izlaganje teoloških pitanja kako u terminološkom, metodološkom,  tako i u sadržajnom smislu. Kršćanstvo ad factum je znanstveno-teološki pristup određenim pitanjima i temama koje zahtijeva i ozbiljnu teološku pripremu kroz studij, ozbiljnije poznavanje i drugih znanstvenih disciplina, kako bi se teološki sadržaj mogao što preciznije i što jasnije izraziti i protumačiti. Nepopularnost, odbacivanje i otvoreno suprotstavljanje  kršćanstvu ad factum, odnosno teologiji kao ozbiljnoj znanosti koju se zabrinjavajuće često ismijava i omalovažava, generiralo je nepregledan broj kršćana ad poetam, stilsko-pjesničkih autora koji teološki sadržaj tumače i izlažu u skladu sa svojim stilsko-jezičnim sposobnostima pisanja i argumentiranja, bez nekog posebnog uvažavanja ispravne teološke terminologije i teologije kao znanosti.

Profesor dogmatske teologije ili fundamentalne teologije se često izvrgne ruglu kao „okoštali akademski dinosaur“, a „kršćanski bloger“ kao „intelektualna kršćanska posvuduša“ se uzima kao teološki autoritet, iako njegovo znanje i teme koje obrađuje nisu uvijek ni teološke, niti posjeduje ispravan teološki rječnik kako bi mogao ispravno protumačiti pojmove koje kršćanstvo koristi u svojoj teologiji. Kršćanstvo ad poetam osljanjajući se na pojedinca i njegov subjektivno-pjesnički stil argumentacije, ukoliko nije teološki solidno izbrušeno i oplomenjeno, generirat će ne tako mali broj pogrešnih teoloških tumačenja, pogrešne terminologije, pogrešne upotrebe metodologije, krivih izlaganja teološkog sadržaja, polovičnog tumačenja sadržaja vjere i crkvenih dokumenata. Kršćanstvo ad poetam u svom shvaćanju argumentacije ne griješi ukoliko se oslanja na subjektivno-pjesnički stil nekog autora, ali čini krivo kada objektivni teološki sadržaj koji je jasno i precizno protumačen u teološkom i terminološkom smislu, podredi isključivo autorovom subjektivno-pjesničkom stilu, koji eventualno ne vodi nikakvog računa o protumačenom sadržaju i njegovom teološkom značenju i terminologiji, nego ga subjektivno-pjesnički tumači izvan njegovog zadanog teološkog okvira, ne poštujući ni njegovo dano značenje i tumačenje, ni terminologiju kojom je ono izrečeno i objašnjeno.

Kršćanstvo ad factum ostavlja dojam okoštale, suhoparne, neinventivne i zaostale teologije, jer poštuje granice zadanog teološkog sadržaja neke teme, kao i terminologiju kojom se taj sadržaj izlaže i eventualno crkveni dokument koji govori o dotičnoj temi. Kršćanstvo ad factum se može i treba koristiti kršćanstvom ad poetam ali ono redovito vodi računa da kršćanstvo ad poetam ne postane svrha samo sebi, bez ikakve povezanosti s kršćanstvom ad factum, odnosno teologijom kao znanstvenom disciplinom.

Iz tog razloga povremeno je kršćanstvo ad poetam neznanstveno, ne zato jer ne koristi teološke termine i teme, nego jer ne poštuje zadane okvire teologije kao ozbiljne znanosti koja ima svoje domete, sadržaj, terminologiju i metodologiju, odnosno jer cjelokupnu teološku znanost podređuje subjektivno-pjesničkom stilu pojedinca koji ponekad prelazi sve moguće granice, a njegov subjektivno-pjesnički stil argumentacije postaje svrha sam sebi, zanemarujući najčešće teološke termine, teološki sadržaj i crkvene dokumente kao suvišne i nepotrebne. Sve rasprotranjenije kršćanstvo ad poetam generiralo je nemali broj samostalnih subjektivno-pjesničkih stilova argumentacije koji, iako se služe teologijom, ne poštuju teologiju kao znanost, niti njezinu terminologiju, a svakog ozbiljnog znanstvenika-teologa koji pazi na teološki sadržaj, terminologiju i značenje u svom pisanju nazivaju „starim dinosaurom“, ponekad i do te mjere da je ozbiljan akademski teolog kao znanstvena kvalifikacija i naslov postala nekakav oblik sprdnje u „teološkim“ krugovima „kršćanskih blogera“ i sličnih subjektivno-pjesničkih teologa, koji sve više vode brigu o svojim nastupima i izgledu, a sve manje o teološkom sadržaju i načinu kako taj sadržaj tumače.

Zabrinjavajuće je da ponekad ozbiljan teolog, odnosno kršćanin ad factum, koji je cijeli svoj život posvetio teološkom studiju i istraživanju, bude tek tako prekrižen od strane kršćanina ad poetam, kao „nekakav tamo beznačajni teologčić“ koji „dosađuje“ svojim teološkim istraživanjem i pisanjem, čak i onda kada je sposoban svoj teološki pogled izraziti vrlo dobrim, razumljivim i privlačnim subjektivno-pjesničkim stilom, ali koristeći pri tom i poštujući pravila kršćanstva ad factum, odnosno teologiju kao znanost, sadržaj i terminologiju koja je teologiji vlastita, ne pretendirajući da njegov način argumentacije bude svrha sam sebi.

Kako riješiti i na koji način odgovoriti na sve veću prisutnost kršćana ad poetam, koji ne mare ni za teologiju kao znanost, ni za teološki sadržaj, ni za teološka tumačenja, ni za teološku terminologiju, nego teologiju koriste kao paunovo perje kako bi uljepšali svoj nastup i svoj lik, ne vodeći računa o svim krivim i pogrešnim tumačenjima koja će generirati svojim subjektivno-pjesničkim stilom argumentacije, i tako mnoge uvjeravati kako je kršćanstvo ad factum, odnosno teologija kao znanost, isključivo za „dinosaure“ koje je pregazilo vrijeme i da je sada vrijeme „blogerske“ teologije, koja uz svu svoju dinamičnost i privlačnost povremeno ipak ne poštuje znanstvenost, sadržajnost i terminološku jasnoću teologije kao znanosti, nego je svrha samoj sebi kroz subjektivno-pjesnički privatni stil autora?