Nedjelja, 19 rujna

Kršćanstvo anarhije


I među katolicima možete sve češće susresti one koji ističu kako se smatraju katolicima, ali pravila, zakoni i propisi koji se odnose na religiozni život u Crkvi ne smatraju potrebnima. Susrest ćete i one koji će za brak istaknuti kako je riječ o formalnosti i kako im ne treba papir. Okruženi ste ljudima koji smatraju da se za određeni odnos ne treba držati nikakvih pravila i odredbi. Ponekad je u pitanju iskreno uvjerenje da se odnos prema Bogu i prema drugima ostvaruje nekakvim oblikom anarhije.

Počnimo od braka. I oni koji brak nazivaju papirom živeći zajedno i dalje će slijediti određena pravila, obveze i dužnosti, skoro ona ista koja egzistiraju i u braku. Vjernost, povjerenje, podrška, međusobno razumijevanje ostaju pravila odnosa između muškarca i žene, makar se oni hvalili slobodom od braka kao puke formalnosti. Pravila međusobnog odnosa ne nastaju s brakom, ona postoje i bez njega. Ne čini se moguća neka anarhija u odnosu između muškarca i žene. I kad nisu u braku drže se nekih pravila kojima jedno drugo obvezuju, makar službeno nisu pravila potpisali recimo pred civilnim i crkvenim zakonodavstvom. Nastavimo s Crkvom. I katolici koji Crkvu svode isključivo na pravila, propise i uredbe i uspostavljaju neki svoj individualan i privatan odnos s Bogom opet moraju imati neka pravila na koji način se taj odnos uspostavlja. Molitva, ritual, mjesto, prostor, komunikacija, sve su to pravila koja se nalaze pred katolikom i onda kada želi izgraditi posve privatan odnos prema Bogu. I u odnosu prema Bogu ne čini se moguća nekakva anarhija.

Postoji fenomen novijeg vremena, jedan oblik religioznog i vjerničkog nomadizma koji se primjećuje kao kršćanstvo anarhije. Ono ne zahtijeva ukidanje pravila, propisa i odredbi, nego pokušava dokazati da je odnos između ljudi i odnos prema Bogu moguć bez nekih pravila, posebno u sferi privatnog i osobnog odnosa prema drugima. Vratimo se braku. Vjernost u braku je određeno pravilo, obveza i dužnost i ono će vrijediti i izvan braka u zajednici između muškarca i žene. Dok njih dvoje misle da nesklapanjem braka izbjegavaju norme i pravila, te iste norme i pravila očekuju jedno od drugog i onda kada formalno i pravno nisu u braku. Vjernost je, ako to možemo tako reći, pravilo koje nadilazi i formalnost i papir jer se javlja u svakom odnosu između muškarca i žene kao jasan zahtjev. Komunikacija s Bogom, nastojanje da se uspostavi odnos s Bogom, pravilo je koje nadilazi pravila, propise i zakone, ali bez njega nije moguće govoriti o odnosu prema Bogu. I u najprivatnijem mogućem pokušaju kojim katolik pokušava mimo svih pravila i propisa uspostaviti relaciju s Bogom, opet će mu se prirodno i nužno nametnuti pravila kojih se mora držati ako svoj stav prema Bogu želi opisati kao komunikaciju ili odnos.

Odnosi ne pretpostavljaju anarhiju kao svoj temelj i kao model življenja. Anarhija je simpatičan utopijski pokušaj izmišljanja stvarnosti koja se ne može ostvariti, napose u području politike. Ali, stvarni i opipljivi odnosi ne podnose i ne trpe anarhiju kao stav. Kršćanstvo anarhije identificira odnos i relaciju s pravilom i pravilo smatra nužnim za svaki odnos. Ono nije sposobno pokazati čovjeku kako i na koji način neko pravilo ili propis integrirati u svoj vjernički i ljudski svakodnevni život. Inzistira na uklanjanju svih mogućih pravila za koja vjernik procijeni da su identična relaciji s Bogom.

Uzmimo odlazak na nedjeljnu misu. Postoje objektivne okolnosti kada nismo u mogućnosti otići na misu. Postoji mogućnost odlaska na misu neki drugi dan. Postoje načini kako da se jedno od ovakvih i sličnih pravila ne identificiraju s odnosom prema Bogu. Međutim, kršćanstvo anarhije odlazak na nedjeljnu misu identificira strogo s pravilom i odredbom, pa osoba objektivno u nemogućnosti otići na nedjeljnu misu biva označena kao kršitelj pravila i uredbe. Kršćanstvo anarhije nije sposobno za integraciju normi i pravila u čovjekov život, nego vjernički život kršćanina na jednoj strani te pravila i odredbe na drugoj strani, strogo i nužno razdvaja. Kao rezultat razdvajanja je ili strogo gotovo bolesno držanje pravila i uredbi ili totalna anarhija vjernikovog odnosa prema pravilima i propisima. Ukoliko je odnos anarhičan onda se pokušava izgraditi potpuno autonomni i privatni odnos prema Bogu. Međutim, čak i u takvim okolnostima opet će biti nekih pravila koja će čovjek morati sebi stvoriti kako bi stanje u kojem se nalazi mogao nazvati odnosom prema nekom drugom.

Vratimo se opet na brak. Kršćanstvo anarhije brak promatra strogo kao skup propisa, pravila, bračnih dužnosti, obveza. Identificira brak s pravilom i odredbom. Jer je to ljudima redovito odbojno ljudi će se poslužiti sintagmom kako je brak samo formalnost ili papir. Međutim, i ako nisu u braku odnos će i dalje zahtijevati određena pravila kojima će se muškarac i žena ravnati u svom međusobnom odnosu. Problem kršćanstva anarhije je paradoksalno da što više zahtijeva poštivanje pravila i normi, to više stvara revolt i ljude koji ga odbacuju i pokušavaju na neki svoj način živjeti i vjerovati. Ipak, i u najprivatnijem mogućem razumijevanju odnosa prema Bogu, Crkve, nedjeljne mise, braka, pojavit će se nepisana pravila i odredbe koje od čovjeka traže da ih poštuje kao norme, gotovo kao da su propisane i zapisane. Jedna od tih normi je, recimo, vjernost drugoj osobi.

Kršćanstvu anarhije nedostaje sposobnost integracije ili balansiranja između pravila i norme na jednoj strani i čovjekovog života na drugoj strani. Želeći strogo i nužno poštovati zakon, stvara i rađa anarhiju, odnosno radikalni individualizam na području vjerničkog života i razumijevanja Crkve. Ovaj problem Isus je posebno dotakao u  evanđelju kada se govori o propisima kojih se farizeji drže, a tiču se pranja ruku, lonaca, vrčeva i raznih predaja koje više nemaju smisla i svrhe. Nisu te predaje same po sebi besmislene. Smisao im je oduzelo radikalno propisno, zakonsko, odnosno uredbeno tumačenje. Citirajući proroka Izaiju Isus podsjeća na problem kršćanstva anarhije kada govori kako narod usnama časti Boga, ali srce mu je daleko od njega. U ovim Izaijinim riječima Isus upozorava na fenomen o kojem govorimo.

Isus nigdje ne kritizira propise i odredbe kao takve, nego kritizira njihovu posvemašnju kodifikaciju do mjere da su oduzeli čovjeku vjerniku sposobnost da ih iznutra, iz srca prihvati i integrira u svoj odnos prema Bogu. Ovo se može primijetiti u jednom običnom primjeru. U odgovoru: Zašto bih išao/išla na misu nedjeljom to je samo nekakav propis, mogu se ja sam moliti Bogu i bez drugih. Ovdje primjećujemo, prvo, da postoji pogrešna identičnost između propisa i mise, kao da je sama misa propis, odnosno kao da je sam propis misa. Drugo, postoji zabluda da neće biti nikakvih pravila za odnos s Bogom jer se odbacilo odlazak nedjeljom na misu. Kršćanstvo anarhije manifestira se prema ovom modelu argumentacije. Propis je identičan stvarnosti, stvarnost je propis i ako ukinemo propis nećemo imati obvezu prema stvarnosti jer više neće biti nikakvih propisa, ukidanjem propisa ukidamo i stvarnost. Ali, prije ili kasnije bilo koji odnos koji želimo ostvariti međusobno ili prema Bogu pretpostavlja minimum nekakvih pravila i odredbi, a to znači da pretpostavljamo postojanje određene stvarnosti prema kojoj osjećamo obvezu i odgovornost. Ono što odnos ne pretpostavlja je anarhija, jer je po svojoj naravi anarhija pokušaj odnosa bez ikakvih pravila i normi, pokušaj uspostavljanja odnosa bez odnosa, pokušaj življenja bez pravila i stvarnosti na koja se ta pravila odnose. Nešto tako nije moguće bez obzira koliko god puta netko brak nazivao formalnošću i papirom, ili nedjeljnu misu pukim propisom i uredbom.  Odnos prema Bogu, odnos prema čovjeku, odnos muškarca i žene isključuju anarhiju kao način i model življenja, ponašanja i djelovanja jer bi se anarhijom ne samo ukinula pravila, nego i sama stvarnost iz koje te uredbe proizlaze, bio to brak, Bog, Crkva ili nešto drugo.