Roman Osobno iskustvo japanskog pisca Kenzabura Oea može se čitati kao priča o dvije bezumnosti. O bezumnosti koja je razarajuća i bezumnosti koja je spasonosna. Oe je roman napisao kao relativno mlad pisac i temelji se na njegovom osobnom iskustvu, makar sam roman nema autobiografski karakter. Oe, koji ima i troje djece, dobio je sina koji je rođen s deformitetom. U eseju Kako sam pisao Osobno iskustvo Oe pripovijeda kako je u jednom trenutku nakon rođenja sina, iako kratko, osjetio takav očaj i ponor da je pomislio da se nikada neće vratiti normalnom životu. Tih nekoliko trenutaka očaja Oe je proširio i pretočio u roman.
Glavni lik romana jednostavnog imena Bird (jer njegov izgled podsjeća pomalo na pticu) i njegova supruga dobiju dijete koje se rađa s deformacijom na glavi. Najveći dio romana Bird provodi razmišljajući i tome kako će dijete umrijeti ili ako ne umre kako se riješiti djeteta. Tu je i njegova prijateljica iz studentskih dana Himiko s kojom povremeno održava i ljubavnu vezu. Bird provodi vrijeme u stanju nekakve bezumnosti, neobične psihološke groznice u kojoj tek rođeno dijete promatra kao teret i uglavnom ne uspijeva sakriti prijezir prema djetetu i strah od djeteta. Njegov stav ubrzo i prepoznaje i Himiko, ali i liječnici u bolnici zbog čega Bird biva nijemo osuđen kao nedostojan otac.
Bird i Himiko odlučuju uzeti dijete iz bolnice i posjetiti kliniku koja se bavi pobačajima kako bi liječnik (jedan od ljubavnika Himiko) ubio dijete. Međutim, negdje usput Bird zaključuje da između njegovog potpunog sloma koji će sigurno završiti samoubojstvom i potpunog besmisla njegovog dotadašnjeg života alkoholičara i učitelja u školi stoji upravo to dijete. I negdje u tom dijelu romana javlja se ona druga bezumnost, ona koju njegova prijateljica Himiko ne razumije. Bezumnost koje se čovjek grčevito drži jer u boli ili patnji pronalazi nekakav smisao života.
Postoje bezumnosti koje su svakom iole racionalnom ljudskom umu očite, one ljudske bezumnosti kada se čovjek usprkos sigurnim ishodima svojih odluka ponaša i djeluje iracionalno i budalasto. Kao kada čovjek usprkos savjetima drugih odluči sjesti pijan za volan i nekoliko metara kasnije slupati auto, ili ne daj Bože poginuti ili nekoga drugoga ubiti. Takvih bezumnosti koje su rezultat impulzivnosti i nepromišljenosti nerijetko ima i previše u čovjekovu životu.
Međutim, postoji i jedna posebna vrsta bezumnosti koja sama po sebi nije bezumnost, ali drugima može tako izgledati. Ona bezumnost u kojoj čovjek nakon što racionalno i staloženo razmotri sve moguće posljedice ipak donosi odluku koja se drugima, ali ne i njemu, ne čini razumnom i dobrom. Iako se izraz bezumnost u ovom kontekstu može doimati preteškim i uvredljivim, jedan primjer će nam poslužiti da istaknemo pozitivno značenje ovog pojma. Riječ je o Pavlovoj rečenici kada Pavao govori kako je križ Grcima ludost, a Židovima sablazan. Odnosno, bezumno je vjerovati u snagu križa, bezumno je vjerovati u križ kao sredstvo spasenja, a najbezumnije je vjerovati da bi Bog poželio dopustio i prihvatio umrijeti na križu.
Nije teško primijetiti kako su apostoli i Isusa znali smatrati bezumnim jer govori o nečemu što za njih nije racionalno i prihvatljivo iako je Isus sve što je govorio i radio činio promišljeno, domišljeno i savršeno razumno. Čak su i farizeji i Isusova rodbina Isusa redovito smatrali bezumnikom bilo da su ga optuživali kako u sebi ima nečistog duha, bilo da je njegova rodbina govorila kako je izvan sebe. Drugim riječima, postoji jedan misterij ili tajna koju možemo nazvati kršćanstvom bezumnosti, ali ono nema ništa s psihološkim dijagnozama i iracionalnim ponašanjem.
Riječ je o misteriju jer je u pitanju pokušaj čovjeka da se vidi Božjim očima, da sebe pokuša sagledati iz vizure Kristova pogleda. Sveti Franjo je morao biti bezumnik svojim suvremenicima i rodbini kada prodaje sve što ima i postaje siromah bez igdje ičega, ali nije li se Franjo time nastojao pogledati Božjim očima, jer u Božjim očima on nije bio bezumnik nego savršeno razumno ispunjava Isusov zahtjev idi i prodaj sve što imaš onda dođi i slijedi me. Kršćanstvo bezumnosti je iskustvo koje gradi i izgrađuje čovjekov odnos s Bogom, iako drugima čovjekovi čini, riječi i djela mogu izgledati potpuno nerazumno i nepromišljeno.
To je ona spasonosna bezumnost koju Kenzaburo Oe istinito opisuje u završnom dijelu romana sljedećim riječima: „Čim stignu kući, pomisli, prvo će se pogledati u ogledalu, onda će otvoriti onaj mali rječnik jedne zemlje s Balkanskog poluotoka, poklon od Delčeva prije nego su ga deportirali natrag u njegovu državu. Na unutrašnjoj strani korica Delčev mu je na svom jeziku napisao riječ: nada, a on je poželio u njemu potražiti i riječ: strpljenje“. Kršćanstvo bezumnosti se izgrađuje na nadi i strpljenju, ono nije hirovito ni promjenjivo. Ono je čvrsti stav utemeljen na nadi koji strpljivo čeka ostvarenje te nade. I dok se drugima takvo iščekivanje i čekanje može učiniti bezumnim, kršćanin zna čemu se nada i to strpljivo čeka. O tome je Pavao bezbroj puta pisao i podsjećao svoje suvremenike i zajednice koje je utemeljio.
Ono što se događa Birdu pred kraj smog romana je prijelaz od očajne bezumnosti u kršćanstvo bezumnosti. Bird se svojim postupkom kojim odbija dopustiti da dijete bude ubijeno čini kao bezumnik i rastrojen čovjek i tako ga doživljava inače njemu jako bliska i privržena prijateljica Himiko. Ipak, Himiko ne shvaća da je Bird nakon toliko vremena po prvi put u životu osjetio ili doživio iskustvo nade. Bird se nada kako je dijete njegov put izlaska iz krize i očaja i zato se inače poslovično slabašan i fizički i psihički Bird odjednom mijenja u neustrašivog borca. I sam roman završava optimističnije nego bi se očekivalo jer se ispostavlja da dijete nije imalo tešku deformaciju mozga, nego tek benignu izraslinu koja je lako i spretno uklonjena operativnim zahvatom.
Postoji određena povezanost između nade, strpljenja i optimizma u iskustvu kršćanstva bezumnosti otprilike kao kad susretnemo teško bolesna čovjeka koji je i dalje radostan i sretan u svojoj bolesti i patnji. Kršćanstvo bezumnosti je tajna jer ono ne proizlazi iz samog čovjeka i njegovih ljudskih mogućnosti, sposobnosti i dometa, nego ono svoj izvor ima i pronalazi u djelovanju i prisutnosti Božje milosti u čovjekovom životu. Kako to da se netko odrekne svega i ode slijediti Krista? Kako to da netko ostavi prethodni način života i promijeni se potpuno i do kraja? Kako to da netko svjestan blizine vlastite smrti ostaje hrabar i jak u takvim trenutcima? Nije li to sve u konačnici plod nade? Ali ne bilo kakve nade, nego one kršćanske kreposti nade koja je misterij, jer izvire iz onostranosti iz vječnoga Boga i uskrsloga Krista.
I ta nada rađa u kršćaninu strpljenje i optimizam koji ćemo čuti u onoj jednostavnoj, a ipak bremenitoj rečenici: Bit će bolje jer Bog i Krist sve vode. Time dospijevamo do kršćanstva bezumnosti kao ponekad neobjašnjivog iskustva osobne vjere, snažnog osobnog kontakta između čovjeka i Krista gdje se odluke koje čovjek donosi drugima čine kao bezumne i lude, dok sam čovjek odlučujući se za nešto i praveći životne izbore pred sobom vidi Krista koji ga poziva i zove da napravi određeni korak.
Kršćanstvo bezumnosti spada u ona neobična i ne uvijek lako objašnjiva iskustva kada mi koji sa strane promatramo nečiji život ne možemo dokučiti odakle nekom takva nada, hrabrost, snaga, strpljenje, vjera i povjerenje u Boga i Krista. I jer ne uspijevamo sebi objasniti tuđe odluke i djela, površno zaključujemo o nečijoj bezumnosti i psihičkoj nestabilnosti, umjesto da prihvatimo kako i za nas same ostaje ponekad tajna kako naš bližnji, netko tko s nama živi i radi, uspijeva vjerovati prožet nadom, strpljenjem i optimizmom.
Mi smo ponekad kao Himiko iz romana Kenzaburo Oea. Kad ne možemo razumjeti nečiju nadu, strpljenje i optimizam koji mogu biti onaj nevidljivi uzrok potpune promjene i preobrazbe života, odnosno vrijeme i razdoblje djelovanja i događanja Božje milosti u nečijem životu, radije smo skloni optužbama i ogovaranjima kako je netko bezuman i lud. Ne proglašavamo li time neopravdano i neutemeljeno bezumnim i ludim onda i samog Krista i njego križ, kao i Boga i cijelu ekonomiju spasenja? Nešto se može činiti bezumnim, ali ne može se promatrati odvojeno od pitanja: bezumno u čijim očima i čijem pogledu? Našem ili božanskom?