Ponedjeljak, 21 lipnja

Kršćanstvo diskriminacije


Možemo govoriti o prirodnoj diskriminaciji i prirodnom govoru mržnje. Ne govorimo o odnosu prema prirodnom zakonu nego o trenutku kada čovjek jasno uviđa da ga netko diskriminira ili mrzi bez nekog posebnog razloga i motiva. U čovjeku egzistira prirodno i normalno „osjetilo“ za takva iskustva, ne manje sposobno registrirati od drugih osjetila koja imaju svoje funkcije, kada čovjek nije dobrodošao ili ga netko nevoljko prihvaća ili prima kod sebe. Ponekad velika objašnjenja i tumačenja nisu potrebna jer čovjek osjeća što se oko njega događa i kako se prema njemu postavljaju i ponašaju.

Govoriti o diskriminaciji u Crkvi nije nužno uvijek povezano s aktualnim i pitanjima koja se tiču odnosa prema osobama s homoseksualnim tendencijama, odnosa prema ženama u Crkvi i slično. Postoji ponekad i jedna dublja i daleko skrivenija diskriminacija u Crkvi koja je mješavina prirodne i proizvedene diskriminacije. Prirodna diskriminacija u Crkvi nije ništa drugačija od one koja se događa izvan nje, ona koju prirodno osjećamo bez suvišnih i naknadnih tumačenja. I u Crkvi se događa da se međusobno ne volimo ili čak i mrzimo. I nije nam potreban neki poseban zahvat Duha Svetoga ili službeno tumačenje Crkve kako bismo osjetili na vlastitoj koži ponekad odbacivanje od strane svoje braće i sestara i svoje vjerničke zajednice. Ne misli se pri tom na izbacivanje „prljavog veša“ vani onima koji jedva čekaju nešto takvo, nego je u pitanju obična konstatacija dostupna svakom vjerničkom umu i svačijoj vjerničkoj pameti.

Teologija kao znanje i znanost je nepotrebna kao tumač u osjećaju ili iskustvu da nas netko unutar Crkve ili naše zajednice ne podnosi, ne tolerira i odbacuje. Prirodna diskriminacija u Crkvi dio je onog široko rasprostranjenog stanja čovjeka nastalog nakon pada u grijeh, odnosno trenutka rađanja Kainove zavisti na žrtvu njegovog brata Abela iz čega onda slijedi i Abelovo ubojstvo. Odvajanjem od Boga diskriminacija postaje čovjekovo prirodno stanje u odnosu prema drugom čovjeku, ali je ona neprirodna u odnosu na Božju zamisao kod stvaranja čovjeka. Čovjek prirodno ili bolje reći instinktivno osjeća kada ga netko diskriminira, ali je sama diskriminacija suprotna Božjoj zamisli o čovjeku i čovjekovom poslanju.

Međutim, prirodna diskriminacija (prirodna u smislu da je registriramo kao što prirodno očima vidimo predmet ili uhom čujemo zvuk) kao izvor naše međusobne netolerancije i mržnje nije ono što nas ovdje toliko interesira jer je ona ukorijenjena u cjelokupnom čovječanstvu kao posljedica čovjekova pada. Treba posvetiti nekoliko misli onomu što ćemo nazvati političkom diskriminacijom u Crkvi. Ova diskriminacija uključuje dvostruku zloupotrebu. Zloupotrebu moći i zloupotrebu autoriteta. Jer je skoro identična formi političkog djelovanja, možemo je opisati i kao diskriminaciju neistomišljenika.

Kao i diskriminacija u političkoj areni ona se javlja kada se međusobno suprotstave različita mišljenja o nekom specifičnom problemu ili pitanju. Sve dok su argumenti obiju strana uvjerljivi i dovoljno snažni, ne dolazi se u napast da se zloupotrijebi crkvena moć i autoritet kako bi se neistomišljeniku slabijem od sebe zabranilo misliti, pisati i govoriti. Slabiji ako i ima neku crkvenu moć ili autoritet i kad bi je htio zloupotrijebiti ne bi ništa postigao jer onaj koji je već zloupotrebljava protiv njega nalazi se na višoj razini crkvene moći i autoriteta. Otprilike kao kada predsjednik političke stranke isključi iz stranačkog članstva nekoga tko je niže rangiran.

Trenutak političke diskriminacije u Crkvi nastupa slično kao i u političkom životu. Nastupa onda kada su argumenti slabijeg neistomišljenika uvjerljiviji i snažniji svojom argumentacijskom snagom od argumenata onoga tko je jači i važniji u odnosu snaga moći i autoriteta. U nemogućnosti da pobije argumente slabije strane, onaj koji je jači pribjeći će zloupotrebi moći i autoriteta koji ima na raspolaganju i u svom posjedu. Kompleksan problem ove diskriminacije u Crkvi, za razliku od političke koja je jednostavnija i manje složena, nalazi se u njezinom pozivanju na teologiju, učiteljstvo i istine vjere gdje i onaj koji je slabiji mora biti dobro upoznat s tim stvarima kako ne bi prešao granice izvan kojih više ne može biti dio argumentacijskog kruga i rasprave.

Ako promotrimo trenutačne unutarcrkvene rasprave i prijepore oko nekih pitanja i problema, od vremena do vremena se događa da onaj koji je slabiji, u smislu moći i autoriteta, biva „ušutkan“, makar se teološko-učiteljski nalazi unutar dozvoljenog naučiteljskog i crkvenog argumentacijskog kruga i rasprave. Njegova hermeneutika shvaćanja horizonta nekog aktualnog crkvenog pitanja je još uvijek katolička ili pravovjerna, ali slabije rangiran u odnosu snaga moći i autoriteta biva ili spriječen da govori i piše, ili biva žestoko i fanatično kritiziran kao protivnik istine vjere.

Ovo nam kazuje da se politička diskriminacija u Crkvi ne oslanja prirodno i nužno na teologiju, ili ono što ukupnim imenom zovemo objavom, nego na mogućnosti i dostupnosti kontrole i zabrana utemeljenih na crkvenoj moći i autoritetu kao isključivo politički shvaćenim stvarnostima unutar zajedničkog argumentacijskog kruga. Međutim, unutar zajedničkog argumentacijskog prostora, ukoliko smo svi jednaki i ukoliko naš argumentacijski prostor ne prelazi okvire teološko-učiteljskog raspravljanja i intelektualnih debata, zloupotreba moći i autoriteta od strane snažnijeg i jačeg nužno dovodi do diskriminacije slabijeg. Jači i snažniji bi trebao ući u naš zajednički argumentacijski prostor „oslobođen“ svojih prerogativa moći i autoriteta, biti „jednak s jednakima“ i snagom argumenata sudjelovati u zajedničkoj raspravi.

Ulazak u argumentacijsku arenu koja se kao kružnica kreće unutar kružnice teološko-učiteljske stvarnosti kršćanske objave može dovesti do plodonosnih rezultata, ali i do teških diskriminacija onih koji su udaljeni od moći i autoriteta jer u svojim rukama imaju samo izbrušene i pripremljene argumente za raspravu, dok je onaj koji posjeduje moć i autoritet u napasti okončati svaku raspravu i razmjenu mišljenja. On je u napasti da ne razvija nikakve argumente za raspravu, jer mu moć i autoritet uvijek mogu poslužiti kao odstupnica, odnosno izlaz.

Razumljivo je i potrebno da onaj koji ima moć i autoritet okončava raspravu kada ona kao argumentacijski prostor ili krug izlazi potpuno izvan teološko-učiteljskog kruga. Ali kada onaj koji ima moć i autoritet i koji isključivo njihovom snagom diskriminira slabije unutar argumentacijskog kruga koji je unutar teološko-učiteljskog prostora promišljanja i raspravljanja, on je identičan predsjedniku političke stranke koji ukida svaki pluralizam mišljenja, ne zato što se time narušava nekakvo „dogmatsko“ učenje stranke, nego su njegovi argumenti kao predsjednika političke strane slabi, neuvjerljivi, neizgrađeni i površni.

Iz tog razloga u Crkvi možemo  govoriti o političkoj diskriminaciji ili diskriminaciji neistomišljenika. Jer su argumenti onoga koji je na položaju moći i autoriteta slabiji, lošiji, nedovoljno domišljeni, pomodni, površni, i da bi se njihova slabost prikrila i sakrila, moć i autoritet u Crkvi iz sredstva služenja prelaze u sredstva diskriminacije onih koji su slabiji, ali jače, ozbiljnije  i dublje promišljaju određena pitanja, držeći se teološko-učiteljskog kruga interpretacije, onoga istog kojega se drži i onaj koji ima više moći i više autoriteta.

Slabijem ne preostaje puno, osim da se svojski potrudi da svoje argumente što ozbiljnije i temeljitije istraži, promisli, izgradi i domisli. Jer ono što je u pitanju kod političke diskriminacije u Crkvi je snaga argumenata i način argumentacije, a tu bismo svi trebali biti jednaki kada ulazimo u našu crkvenu argumentacijsku arenu s našim argumentima, pitanjima, odgovorima i promišljanjima i izbjegavati zloupotrebu moći i autoriteta, jer nam argumenti nisu dovoljno temeljiti i ozbiljni za debate i rasprave.