Kršćanstvo empirije
U Složenjicinovom romanu Jedan dan Ivana Denisoviča prebrojavanje zatvorenika prije odlaska na prisilni rad i njihovo prebrojavanje pri povratku u logor je čisti empirijski posao. Dok zatvorenici promrzli, gladni, nervozni čekaju da krenu u koloni, prebrojavanje se provodi strogo bez obzira na mrmljanja zatvorenika. I svaki put kad se dogodi da netko od zatvorenika nije tu, ili kasni, cijela grupa mora čekati dok broj ne bude točan. Posao prebrojavanja je bezosjećajan i nije važno je li vani snijeg, studen, vjetar ili neka druga nepogoda, ono se mora izvršavati točno svaki dan dvaput dnevno, ujutro i uvečer.
Postoje fenomeni koji su strogo empirijski, koji po svojoj naravi ne obraćaju pozornost niti promatraju čovjeka kao živo biće. Ponašaju se prema vlastitim zakonima i naredbama, kao što su razni strojevi, aparati i automatizirani sustavi koji su neosobni i nemaju odnos prema čovjeku, nego su u odnosu prema njemu mrtvi, hladni i nepokretni. Čovjek se može strašno ljutiti zbog kvara na motoru automobila za vrijeme nekog važnog putovanja, ali automobil sam po sebi je stroj koji nema ništa u sebi po čemu bi mogao osjetiti čovjekove reakcije.
Empirijski svijet kao fenomen ponekad je u tom pogledu prema čovjeku hladan, neosoban i mrtav i ne uspostavlja nikakav odnos s čovjekom, nego čovjeka promatra kao dio baze podataka ili dio određene statistike koju ne zanima čovjekova nutrina, njegovi pogled na svijet, očekivanja od budućnosti. Jedan takav empirijski susret između Isusa i čovjeka pronalazimo u onoj zgodi kada Isusovi suvremenici pitaju Isusa za točan datum kraja svijeta. Njih ne zanima ništa od onoga što Isus govori, što naučava, što naviješta, kao okorjeli empiristi traže konkretan datum. Nekim kršćanima Sveto pismo je nekakva empirijska baza podataka, nema nikakvog teološkog i vjerničkog značenja. Isusa se promatra kao nekakvog čovjeka koji je ostavio nekakvu bazu podataka kojoj se može pristupiti svaki put kada se želi pronaći i dati strogo empirijski odgovor na neko pitanje.
U zadnje vrijeme prijepori oko cijepljenja pokazuju jednu tendenciju da se Isusa i navještaj evanđelja pretvori u empirijske suvremenike našeg vremena, pa jedni kažu Isus bi se sigurno cijepio, drugi kažu Isus se sigurno ne bi cijepio. Isus po tom pitanju nije ostavio nikakav pisani trag, odgovor na konkretno pitanje, ništa. Međutim pretvaranje znanosti u božanstvo Isusa je pretvorilo u znanstvenog stručnjaka, a njegov navještaj u znanstvenu bazu podataka. Nitko ne zna što bi empirijski Isus učinio kada bi se našao u nekoj situaciji našeg vremena i kako bi reagirao. Međutim, ponekad se stječe dojam da se Isusa razvlači upravo iz empirijskih motiva i spoznaja kao da negdje u evanđeljima postoji znanstveni i empirijski odgovor na neko suvremeno i konkretno pitanje koje čovjeka muči.
Uz nastanak jednog novog znanstveno-empirijskog Isusa povezan je i odnos crkvene moći i autoriteta prema pitanjima koja u Isusovo vrijeme nisu mogla postojati i što bi Isus zaista odgovorio ostat će nam nepoznato. Ipak zna se dogoditi da služitelj ili posrednik moći i autoriteta u Crkvi miješa strogo znanstveno-empirijsko pitanje s Isusovom strogo teološkom porukom zbog čega dolazi do nedoumica i zbunjujućih pristupa i shvaćanja odnosa između teologije i vjere na jednoj strani i empirijske znanosti na drugoj strani. Promašeno je pitati se bi li se Isus cijepio ili ne da je sada među ljudima, kao što su promašena i mnoga slična pitanja gdje se Isusa čupa iz njegovog teološkog i kulturnog konteksta i svijeta i stavlja ga se u strogo empirijsko-znanstveni okvir nekog suvremenog pitanja i problema, bez obzira je li u pitanju medicina ili nešto drugo. Kao što je promašeno pitati se bi li Isus bio za atomsku energiju, električne automobile, robote u tvornicama, jaču mobilnu i internet mrežu.
Došlo se do jedne neobične situacije gdje je Isus fragmentiran kao cjelina, u mnoštvo znanstveno-empirijskih Isusa koji se bavi svim pitanjima znanosti i kako se Isus fragmentirao tako i svatko ima svog vlastitog Isusa. Isusa koji je za cijepljenje i Isusa koji je protiv cijepljenja. Isusa koji je za biciklističke staze u velikim gradovima, Isusa koji je protiv parkiranja u strogim centrima gradova. Fragmentirani Isus kojega nerijetko i sama fragmentirana teologija svodi na ekološkog gurua postaje pomalo potpuno odvojen od cjelina onoga Isusa o kojem čitamo u evanđeljima, onoga Isusa koji nije imao na umu niti je planirao ostavljati bazu podataka za svaki budući znanstveni problem i pitanje kojim će se čovjek baviti i koje će susresti.
Empirijsko-znanstveni Isus fragmentiran u mnoštvo nepovezanih teoloških iskaza o svim znanstvenim pitanjima stvorio je i kršćanstvo empirije, ono kršćanstvo u kojem teolog kao teološki znanstvenik odjednom postaje univerzalni znanstvenik i stručnjak za sva znanstvena pitanja prirodnih i humanističkih znanosti, iako sam nema podloge za ozbiljno bavljenje njima. U nedostatku znanstvenog znanja pribjegava se empirijsko-znanstvenom Isusu, tom fragmentiranom liku kojega svi svojataju kao ozbiljnu znanstvenu tezu i dokaz, pritom ga osiromašuju u njegovom evanđeoskom navještaju cjeline spasenja i lakonski u nedostatku ozbiljnog znanstvenog znanja olako tvrde kako bi Isus to učinio ili Isus ne bi to učinio.
Kršćanstvo empirije izrodilo je mnoštvo teoloških stručnjaka koji bez ikakvog zazora prodiru u svijet znanosti svojim empirijskim tumačenjima mogućih Isusovih postupaka na temelju nekakve nepostojeće znanstvene baze evanđeoskih podataka i tako pronalaze odgovor na svako znanstveno pitanje, čak i na ona koja su strogo tehnička i složena i pripadaju možda nekom uskom krugu znanstvenih pitanja. Kršćanstvo empirije dovelo je do obožavanja znanosti, do njezinog božanskog statusa, zbog čega i sam Isus postaje žrtva jednog takvog pogleda na svijet i tumačenja, a redovito se manifestira u onom tako površnom pitanju: što bi Isus učinio?
Istina je da u nekim pitanjima i dilemama ne znamo što bi Isus učinio, a nekritičko i brzopleto pozivanje na crkveni autoritet i moć koji sam sebe izjednačava sa znanstvenom spoznajom suvremenih znanosti Isusa pretvara u nekakav instrument skrivenih i tajnih znanja o kojima u evanđeljima ništa ne piše, ali je dovoljno pozvati se na moć i autoritet kako bi znanstvena spoznaja bila identična samoj moći koju se posjeduje. Potrebno je stalno čitanje i iščitavanje Isusovog života i djelovanja u kontekstu cjelokupne povijesti spasenja, iščitavanje Isusa kao spasitelja čovjeka i Sina Božjega u kontekstu cjelokupnog njegovog djelovanja i govora o samom sebi, kako bi se moglo dati odgovor na neka složena i teška suvremena pitanja.
Često pitanje što bi Isus učinio da je na našem mjestu, kao i često ponavljanje kako bi Isus sigurno bio za ovo ili bi bio protiv, nerijetko je pokazatelj koliko je kršćanstvo empirije i u teologiji postalo dominantan način tumačenja i same povijesti spasenja. Može li i smije li teologija, napose moralna teologija podvrgavati kritici empirijsko-znanstvenog Isusa kršćanstva empirije ili povremeno mora šutjeti i zašutjeti u onom trenutku kada crkvena moć i autoritet sebe označe i proglase identičnima znanstvenim spoznajama i pozivaju se na kršćanstvo empirije kao svoj temeljni teološki način promatranja i gledanja kako Isusa, tako i čovjeka i čovjekove budućnosti? Jesu li teologija i vjera nemoćne pred kršćanstvom empirije?