Roman Dijete u vremenu Iana McEwana događa se oko života dvoje ljudi koji nastavljaju živjeti nakon otmice njihovog djeteta. Steven i Julie nakon tragedije udaljavaju se jedno od drugog. Ne razvode se nego ostaju u nekoj vrsti „tihog“ braka gdje svatko od njih nastavlja živjeti za sebe. Stevenov život prožet je mješavinom beznađa i nade. Steven živi i radi kao netko kome život nema nikakvog smisla zbog gubitka djeteta. S druge strane Steven u sebi podgrijava nadu da će jednom nekad u nekom trenutku negdje pronaći svoju kćer.
Kroz cijelo vrijeme Steven razmišlja o svom djetetu pokušavajući i zamisliti kako bi izgledala sada nakon nekoliko godina od tragedije. Tako u jednom trenutku pred školom ugleda djevojčicu za koju mu se učini da je riječ o Katie, njegovoj kćerki. Nevjerojatno je dubok i istovremeno jednostavan način na koji McEwan opisuje odnos beznađa i nade posebno u onim dijelovima romana u kojima se Steven i Julie susreću. U njihovim međusobnim povremenim susretima, kontaktima, usputnim viđanjima Steven i Julie ne uspijevaju nikako izići iz začaranog kruga u kojem su se našli. Ipak roman završava scenom poroda u kojem Steven i Julie dobiju dijete. Roman završava scenom u kojem ostaje nedogovoreno pitanje koje Julie postavlja: I, dječak ili djevojčica? McEwan nije dao odgovor.
Dijete u vremenu mogao je imati naslov Krivnja jer prožet je odnosom prema krivnji. Kroz najveći dio romana (uz ubacivanje političkih osvrta na britansku politiku i politiku obrazovanja djece) Steven i Julie prožeti su pitanjem krivnje. McEwan ne pojednostavljuje stvar tako što Steven već na početku može biti kriv, jer je Katie poveo u supermarket gdje je oteta. I kod Julie, iako u manjem intenzitetu pitanje krivnje javlja se više na misaonoj razini kao pitanje o smislu braka, obiteljskog života i tko je u konačnici stvarno kriv jednom kad se obitelji dogodi tragedija.
McEwanov roman i skiciranje pitanja krivnje svoje mjesto nerijetko ima i u kršćanstvu i u životu kršćanina. Dok se kod McEwana pitanje krivnje odvija unutar odnosa čovjeka prema čovjeku, u kršćanstvu se u pitanje krivnje upliće i osoba Boga kao onoga koji može biti optuženik za krivnju i spasitelj od krivnje. Kada se dogodi tragedija u životu ljudi neizbježno je pitanje krivnje. I onda kada se ne može nitko smatrati krivim postavlja se pitanje je li se moglo nešto učiniti da se spriječi? Razmišljanje o prevenciji onoga što se dogodilo i više se ne može promijeniti nije ništa drugo nego razmišljanje o krivnji.
Kada se kršćaninu dogodi tragedija za koju se ne može nikoga kriviti ipak će pitanje krivnje isplivati na površinu. Nažalost, ljudima se znaju dogoditi strašne i neobjašnjive tragedije. Recimo kada se dogodi obitelji da iznenada umre neki član koji je prethodno bio zdrav. Posljedično se utvrdi da je osoba preminula od neke specifične bolesti koju nije moguće predvidjeti kad će se razviti i vrlo ju je teško dijagnosticirati. Svejedno pitanje o tome je li se moglo nešto više učiniti je neizbježno. Ono je pitanje o krivnji.
Događa se da kršćanin u nemoći da objasni uzrok i smisao tragedije uključuje Boga u pokušaj njezinog odgonetanja. Ako već ja nisam kriv jer nisam mogao znati, je li Bog mogao učiniti nešto? Ako je mogao zašto nije? Je li Bog kriv? Može li se Bogu pripisati krivnja za tragediju koja će ostati za kršćanina trajna zagonetka? Kroz ova pitanja nastaje kršćanstvo krivnje. Kršćanstvo krivnje nije nužno optužba protiv Boga niti protiv samog sebe. Ono je i pokušaj objašnjenja cijelog lanca uzroka koji su doveli do neke tragedije. Ako je neka kršćanska obitelj ili par tragično izgubio dijete na način da ljudski gledano nisu mogli biti krivi, kršćanstvo krivnje, ako i postoji, ono će biti u formi pitanja. Jesmo li učinili dovoljno? Možemo li se prisjetiti jesmo li nešto propustili vidjeti? Neki simptom? Znak? Mig? Bilo što?
Slično se događa u onim obiteljima, bilo kršćanskim ili ne, kada se dogodi samoubojstvo u obitelji. Grozničavo se traga za objašnjenjem. Neprestano se razmišlja što je pošlo po zlu, gdje se pogriješilo, što nismo vidjeli na vrijeme? Kršćanstvo krivnje počinje kao pokušaj objašnjenja i završava kao optužba protiv Boga ili zahtjev da Bog dadne smisao tragediji. Tamo gdje nema objašnjenja uzroka tragedije dolazi Bog kao objašnjenje ili kao krivac.
McEwan u svom romanu Stevena i Julie oslobađa krivnje na najprirodniji mogući način. Roditi drugo dijete. Ali to se nije moglo dogoditi sve dok Steven i Julie nisu bili slobodni od krivnje. Tko ih je oslobodio? Oni su oslobodili jedno drugo. Sav njihov odnos do tog trenutka oslobođenja koji je simboliziran drugom trudnoćom prožet je nijemom optužbom i pitanjem tko je više kriv za tragediju koja im se dogodila. Je li kriv Steven koji je Katie poveo sa sobom u supermarket? Da to nije učinio možda bi Katie bila s njima. Je li kriva Julie što je rodila Katie? Da je nije rodila (nije riječ o pobačaju nego o promatranju lanca uzroka da ne bude zabune kod interpretacije ovog teksta) tragedija se ne bi dogodila. Ukoliko se lanac krivnje kreće unatrag ne dolazi se do olakšanja niti do objašnjenja. Krivnja raste i guši i ono malo preostalog međuljudskog odnosa između ljudi.
McEwan sugerira da se za oslobođenje od krivnje ne može ići unatrag ukoliko ne postoji jasan uzrok kojim se može precizno odgovoriti na pitanje tko je kriv nego se ljudi samo dublje zapliću u lanac koji ih steže, guši i na kraju ubija njihovo međusobno povjerenje i razumijevanje. Oslobođenje od krivnje događa se ako se gleda ispred sebe i pokušava se ići naprijed. I kršćanstvo krivnje je sličan fenomen. Ukoliko se odvija unatrag gdje nije moguće odrediti uzrok krivnje i tko je stvarno kriv, kriv će biti Bog jer je on na kraju lanca uzroka. Ako već nismo mi krivi onda mora biti kriv Bog jer moramo dati sebi objašnjenje za tragediju.
Ako se kršćanin kreće unatrag pokušavajući dokučiti uzroke tragedije za koju nije odgovoran, zaplest će se duboko i dugotrajno u pitanje krivnje i njenog odnosa prema Bogu pri čemu je uvijek ishod Božja krivnja. Bog je kriv i iracionalno je tražiti uzrok koji bi bio nakon Boga. Bog krivac je konačno i ako ništa drugo koliko-toliko prihvatljivo objašnjenje. Ali ako bi kršćanin imao snage i volje i krenuti naprijed, pitanje krivnje ne bi nestalo, ali ono bi bilo prožeto pitanjem nade i vjere. Krivnja ne bi onda toliko sputavala kršćaninov odnos prema Bogu.
Kada McEwan simbolično u Julinoj drugoj trudnoći razrješava pitanje krivnje kao pokušaj da se ipak čovjek može i treba nadati i u najtežim i neobjašnjivim tragedijama koje ga pogađaju kroz život, simbolizam podsjeća analogno na novi život, odnosno uskrsnuće kao život kojemu se kršćanin nada i u koji vjeruje i s vjerom ga iščekuje. Kršćanstvo krivnje nikad se ne može razriješiti jer nikad ne možemo prihvatiti nepotpuna objašnjenja tragedija koje su nam se dogodile i za koje nismo krivi. Ali kršćanstvo krivnje se može barem oslabiti pogledom na mogućnost uskrsnuća i vječnog života kroz Kristovo uskrsnuće koje može u vječnosti biti i konačno objašnjenje za tragedije koje smo prošli i ne umijemo ih objasniti.
Kršćanski je pokušati gledati naprijed i onda kad nas krivnja progoni i pritišće. Ići unatrag kroz lanac krivnje kada nema naše odgovornosti dovodi nas do Boga koji je kriv za tragediju. Ako je Bog kriv i ako tako vjerujemo kako ćemo se nadati i vjerovati u vječnost bez krivnje, život bez krivnje, uskrsnuće bez krivnje, u konačnici u Krista i Boga koji nisu krivi? Kada iskusimo kršćanstvo krivnje, kada nas ono guši i sapinje možemo li još uvijek gledati naprijed? Barem pokušati gledati prema vječnosti i uskrsnuću, prema Bogu koji nije kriv?