Kršćanstvo ljubavi
Jedna od rečenica koja potajno označava sve što bi čovjek želio imati kad bi to mogao dolazi iz usta francuskog filozofa i katolika Emmanuela Mouniera. Još na početku braka njegova supruga teško se razbolijeva i kroz nekoliko mjeseci umire. To je vrijeme krize, vrijeme između dva svjetska rata. Njemu se pripisuje rečenica kako voljeti nekoga znači reći mu, obećati mu: Ti nikada nećeš umrijeti.
Ljudski ne možemo ni za koga učiniti da ne umre. Možemo odgađati, krasti od umiranja mjesece i godine, ali time ne možemo drugom ni reći ni obećati ono što je rekao Mounier nakon smrti svoje supruge. Ljudske ljubavi, ljubavi između muškarca i žene imaju jednu tragičnu osobinu. Ta tragična osobina pamti se u velikim ljubavnim mitovima i pričama, a nama relativno bliska je ona o Romeu i Juliji. Izgleda da je čovjek davno primijetio i shvatio da smrt prekida sve ljudske ljubavi pa je iz strasti i želje da sačuva pamćenje o ljubavi počeo pisati o ljubavima koje traju i onda kada su ljubavnici odavno umrli. Odatle je i nastao onaj izraz o besmrtnoj ljubavi. Smrt je najtragičnija osobina ljubavi. Postoje ljudske ljubavi za koje je dobro da ih je smrt prekinula, kao obitelji gdje ima puno nasilja i seksualnog zlostavljanja, ali postoje i one ljudske ljubavi gdje nikako nije moguće da ljubljene osobe više nema i neće se vratiti.
Zašto uopće govor o ljubavi i to na tako ljubavno važan dan kao što je Valentinovo početi govor o ljubavi s najgorim mogućim elementom života: smrću? Možda zbog toga što mi svi potajno kada maštamo o ljubavi uvijek pomišljamo kako će ona trajati, nećemo se mijenjati, nećemo starjeti, nećemo umirati u staračkim domovima ostavljeni od svoje djece i unuka. Možda zbog toga što se svi bojimo ostati i biti sami i usamljeni, i dok smo mladi svoju slobodu i autonomiju ne damo nizašto i nikome, a onda kada dođu zrelije godine pomišljamo kako bi bilo lijepo imati nekoga pored sebe. I sve nas ovo upućuje da čovjekovo mišljenje o ljubavi nije isključivo ni životinjsko ni biološko, jer među svim živim bićima jedino čovjek može misliti o ljubavi kao o nečemu besmrtnom i jedino čovjek ima svijest o smrtnosti fizičke ljubavi, odatle i njegova potreba da ima potomstvo, svjestan da ne može živjeti vječno, ostavlja iza sebe svoju djecu kako bi u njima i kroz njih živio.
Jedan od razloga zbog čega nerijetko govor o ljubavi počinjem s napomenom da ćemo svi prije ili kasnije umrijeti nije nikakav osjećaj beznađa, depresije, ne daj Bože frustracije što nisam oženjen i nemam svoju obitelj, rezigniranost, osude kako su mladi danas loši i katastrofalni i kako među njima ne možeš naći mladića i djevojku koji su sposobni za odricanje. Ništa od toga. U pitanju je moje posve intimno razumijevanje odnosa između mene, ljubavi i moje osobne smrti jednog dana. I sve je to počelo jednom rečenicom pape Benedikta da je problem celibata problem osobne vjere i osobnog shvaćanja života.
Postavite sebi sljedeće pitanje: želite li nadoknadu za svoje probleme, ili svoje trpljenje ili patnju, smatrate li kako je pravedno i korektno da vam na neki način bude vraćeno ono što vam je oduzeto bez vašeg pristanka? Recimo kada pješak teško nastrada u prometnoj nesreći i ako nije kriv, a vozač jeste, povrijeđeni ima pravo na nadoknadu štete jer na neki način to što će ostati invalid cijeli život ima svoj ekvivalent najčešće u obliku novca koji se zove odštetom.
Što dobijemo kada ovo prebacimo na polje ljubavi? Tko može nadoknaditi roditeljima dijete koje je umrlo od teške bolesti, recimo u sedmoj godini života? Tko može nadoknaditi djevojci nježnost i sigurnost nakon što je godinama trpjela psihičko i seksualno maltretiranje od strane nekog iz svoje obitelji tko joj je to trebao pružiti? Tko će nadoknaditi majku dječaku bez koje ostaje u najranjivijem razdoblju svog odrastanja? Tko? Može li itko od nas takvim ljudima reći ne boj se i ne brini, volim te, i to znači da nikada nećeš umrijeti? I onda vas taj pogleda i kaže vam: Zašto me lažeš, vidiš da su umrli moj otac, majka, dijete, muž, moja djevojka, moj dečko?, i tako unedogled.
I eto nas malo-pomalo pred tim čudnovatim odnosom između potrebe za ljubavlju i spoznajom da je ne možemo sačuvati na način na koji želimo. Rečenica koju je Benedikt izrekao kod mene je izazvala jednu vrstu posprdne i ironične reakcije, to što govori ovaj starac nema veze ni s čim, celibat je pitanje samo crkvene discipline i kakve to veze ima s Isusom, vjerom i teologijom? A onda se nađeš pred tim pitanjem pred kojim se i vi nalazite ili ćete se naći: Tko će nadoknaditi to što sam se odrekao obiteljskog života, biti otac ili biti muž, odnosno u tvom slučaju jednog dana tko će ti nadoknaditi ljubav supruga ili supruge jer je jedno od njih dvoje ipak na kraju umrlo? Tko će ti nadoknaditi ljubav djeteta ako ga ne daj Bože izgubiš, tko će ti nadoknaditi rane i ožiljke jer si već nekoliko puta bila ili bio izigran i napravljen budalom, a ti si se istinski nadao da je vaša veza put prema braku i obitelji, ali na kraju si bio žrtva obmane, laganja i prijevare?
Što se više naši gubitci na području ljubavi množe, gomilaju i postaju veći to mi sve više osjećamo potrebu da nam se na neki način vrati izgubljeno, nekako kao da tražimo odštetu u ljubavi jer smo nepobitno povrijeđeni i zakinuti za nju. I kao što pješaku novčana odšteta ne vraća sposobnost hodanja jer je njegova kičma trajno oštećena, tako i moje i tvoje srljanje iz jedne u drugu ljubav, iz jedne veze u drugu, iz jednog braka u drugi ne vraćaju ili ne daju moć da ljubav učinimo besmrtnom, barem u njezinom fizičkom i ljudskom obliku, a nama je do njega najviše stalo jer drugog oblika ljubavi nemamo, ili mislimo da nemamo, ili ne vjerujemo da drugi oblik ljubavi postoji.
A onda se pojavi jedna rečenica i zajedno s njom jedna osoba koja ponudi jednu sasvim drugu percepciju ljubavi. Na jednoj strani ona rečenica Ivanova evanđelja: Bog je ljubav i na drugoj strani Isus i njegovo uskrsnuće. I tu sam po prvi put možda i shvatio smisao i značenje rečenice starog Pape kojem sam se rugao da je senilan.
Zaista, kao netko tko je nažalost morao vidjeti i živjeti rat pitam se tko će mi nadoknaditi djetinjstvo, to što sam vidio mrtva i raskomadana tijela, tko će mi nadoknaditi bol dok sam gledao oca i majku kako ih ponižavaju kao izbjeglice i posljednje protuhe, kao kriminalce i lopove? A to je tek možda početak, gdje su svi oni gubitci gdje sam imao pravo na ljubav, ali je nisam dobio? I kad pokušate sabrati koliko ste ljubavi izgubili, shvatite da će biti teško sve te gubitke nadoknaditi samo ljudskom ljubavlju.
Ali, što ako i samo što ako i to se pitanje uvuklo kao nekakav plamičak u moju glavu, ali što ako postoji osoba koja te može baš toliko i tako voljeti da će ti ne samo nadoknadi ljubav koju nisi dobio ili dobila, nego može i više toga, može ti reći: Ljubim te jer imam moć kojom te ljubim i zbog te moći ti zaista nikad nećeš umrijeti, vječno ćeš živjeti. I tu u tom pitanju barem ja pronalazim odgovor zašto živim tako kako živim, i zašto je starac Papa bio u pravu kad je rekao da je celibat pitanje vjere.
Jer ako nema vjere u postojanje osobe koja je sama po sebi Ljubav i nema vjere u uskrsnuće, onda to znači da ćemo, ako i budemo živjeli vječno, ostati vječno ranjeni, povrijeđeni i nezadovoljni, jer nikad nismo za života dobili onoliko ljubavi koliko bi trebalo da istinski budemo blagoslovljeni i ispunjeni. Dakle, živjet ćemo vječno s osjećajem prokletstva, jer sad znamo da više nikada, ali apsolutno nikada nećemo imati priliku za ljubav. Strašno bi bilo tako živjeti, kao osakaćeni, kljasti i hromi bez mogućnosti da nam se ljubav daruje. A takav život teolozi inače nazivaju pakao.
Ovo što sam napisao ne mora ostaviti nikakav trag na bilo koga od vas, ne mora izazvati nikakvu reakciju, možete čak izraziti duboko neslaganje s ovim poimanjem ljubavi kao vjere u osobu koja se zove Ljubav, odnosno Bog i Krist. Možete čak otvoreno reći da je ovo sve samo formalno otvoreno teoretiziranje koje vas se ne tiče i do vas ne dopire. Slobodno se smijete usprotiviti svemu ovdje rečenom i svojim vlastitim umom, i mišljenjem i životnim iskustvom.
Ali… Sam će vas život, u kojem ćete darivati, ali i gubiti ljubav, dovesti pred to teško i neugodno pitanje: Tko će mi nadoknaditi ljubav koju sam trebao ili trebala dobiti i ako mi je netko može nadoknaditi hoće li to biti samo fizička ljubav poslije čijeg početka brzo sazrijevamo, starimo, ostajemo sami i umiremo ili postoji netko tko će mi pružiti ljubav na takav način da se više neću plašiti i strahovati da će osoba koja me ljubi umrijeti i ostaviti me bez ljubavi?
Zato je u nekom smislu Bog, odnosno Krist, i otac, i majka, i dijete, zato je Bog na neki način punina svih onih ljubavi zbog kojih naš život dobiva snažan smisao i zalet kada ih imamo, i zbog kojih patimo, propadamo, život nam gubi smisao i umiremo jer tih ljubavi više nemamo. To je smisao rečenice Emmanuela Mouniera: voljeti nekoga znači reći mu ti nikad nećeš umrijeti, i ako je prevedemo u jezik vjere ta rečenica bi glasila: Bog je ljubav.
