Apostoli su oko Isusa. Negdje su u Galileji ili Jeruzalemu. Već duže vrijeme nakon uskrsnuća Isus im usmeno ostavlja svoju oporuku. Isusova oporuka usmeno izgovarana ima i jedan dio koji se apostolima možda neće svidjeti. Isusov izričiti zahtjev da ljube jedan drugog. Njih jedanaest i Isus. Negdje u toj malenoj skupini nasuprot sjede Petar i Matej carinik. Petar se pita kako će ljubiti onoga koji je otimao od njegovih usta za potrebe rimske okupatorske vlasti? Lako je bilo dok je Isus bio s njima, ali što će se dogoditi kada Isus uzađe? Matej se pita kako će ljubiti Petra koji je već jednom zatajio Isusa? Što ako Petar ponovo omane i digne sidro, a postavljen je za apostolskog prvaka? Negdje je tu i Toma, nepopravljivo tvrdoglav čovjek koji nije vjerovao u uskrsnuće ni nakon uskrsnuća. Ljubitelj empirijskih dokaza i radikalni skeptik. Hoće li vjerovati kada više ne bude mogao staviti svoje prste u Isusov bok i rane? A tu su i dvojica Zebedejevih sinova. Koristoljupci koji su pokušali iskoristiti majku kako bi se domogli vlasti i časti u Isusovu kraljevstvu. Tu je i ljubljeni učenik koji je pobjegao.
Jedanaest muškaraca koji su spavali dok se Isus krvavim znojem znojio, koji su pobjegli pred ruljom i koji su se najvećim dijelom Isusova javnog djelovanja izgleda međusobno sporili tko će biti najveći u Isusovom kraljevstvu. Šteta, mislili su, što ih Isus nije pozvao da ljube čovječanstvo, svemir, sve narode, sve ljude, sva stvorenja. Bilo bi lakše, jer kad Isus uzađe lako će se osloboditi jedne takve daleke i apstraktne ljubavi. Da stvari budu teže, trebat će jednog dana ljubiti i Pavla, ratobornog i tvrdoglavog čovjeka, onoga koji je pristao na ubojstvo Stjepana, koji je progonio Crkvu. Onog Pavla koji će Petra dovesti u vrlo neugodnu situaciju kada njega, apostolskog prvaka, nazove dvoličnim jer jedno govori i radi s poganima, a drugo kada je sa Židovima. Trebat će ljubiti onog Pavla koji se sukobio sa svojim suradnikom Barnabom.
Šteta, misle apostoli, što nas Isus nije pozvao na apstraktnu i izmišljenu ljubav. Onu koja mašta i planira velike ljubavne zahtjeve prema čovječanstvu i svemu stvorenom, ali se gnuša konkretnog čovjeka u potrebi. Kada im je Isus rekao da ljube jedni druge kao da im je rekao ako se vas jedanaest (kasnije će doći i dvanaesti) ne bude međusobno ljubilo moguće da će sve propasti i da od Crvke neće biti ništa. Isus je morao imati ogromno pouzdanje u apostole kada je grupici povjerio da izgrađuju Crkvu tako što će ljubiti jedan drugog, iako se od samog početka nisu najbolje slagali. Ni međusobno ni s Isusom. Povjeriti upravljanje Crkvom čovjeku kojega je nazvao sotonom i koji ga je zatajio i koji je bio nagle i prijeke naravi bio je čin koji je ljudski neobjašnjiv i neshvatljiv.
U Crkvi ponekad zapinjemo između konkretne ljubavi prema stvarnom čovjeku i apstraktnih, izmišljenih i napisanih ljubavi koje ljube cijeli svijet, sve narode svijeta, svekoliko čovječanstvo bez konkretnih čina i djela ljubavi. I u Crkvi kao i izvan nje riječ ljubav ponekad je istrošena i potrošena, ona ima značenje svega i ničega i sve je i ništa je. Ponekad birokratizirana, svedena na citate i knjige. Možda apostoli nisu razumjeli zašto Isus traži da se oni međusobno ljube prije nego li budu ljubili sve ono što je izvan njihove male apostolske zajednice. Isus je razumio. Isus je znao. Ako se jedanaestorica ne budu međusobno ljubili, i gore, ako se budu međusobno mrzili, tko će povjerovati u riječi Ivanova evanđelja kako je Bog ljubav. I tko će povjerovati ljudima koji se mrze, da je Otac iz ljubavi poslao Sina da se svijet po njemu spasi.
Bilo je lako ljubiti dok je Isus bio s njima. On je prekrivao svojim djelovanjem i ljubavlju sve nedostatke apostola. Mogli su se (to ne znači da je to bilo dobro i poželjno) sakriti iza Isusovih riječi, Isusovih djela. Sada kada se usmeno diktiranje Isusove oporuke bliži kraju i kada polako postaju svjesni kako se više neće moći iza njega sakriti, razumljivo je da ih hvata i panika. Obuzima ih nelagoda. Sumnjaju da će to ići. Međusobno se jako dobro poznaju. Tri godine zajedno s Isusom. Svaki se od njih zbog manjkavosti svoje ljubavi mogao prizvati i sakriti iza Isusa. Sada se moraju direktno jedan s drugim susretati i pokazati što je ostalo od ljubavi koju je Isus njima pružio.
Petar, Matej, Toma, Zebedejevi sinovi, ali i ostali apostoli bit će izloženi jedni drugima. Trebat će ljubiti. Trebat će voljeti. Tek možda u ovom Isusovom zahtjevu da ljube jedan drugog, a ne da misle i domišljaju apstraktne ljubavi, uviđamo neizmjernu Isusovu mudrost i znanje u razumijevanju onoga što je ponekad za čovjeka ljubav. Jer čovjek (uz uvijek časne i svete iznimke među nama) lakše i brže ljubi i voli apstraktno, neko udaljeno i daleko čovječanstvo, neke daleke i nepoznate narode, neke svemire za koje još ne zna postoje li i ima li netko u njima tko je potreban čovjekove ljubavi, nego što bi mogao ljubiti bolesnika o kojemu se treba brinuti. A vrijeme danas pogoduje našoj stalnoj potrebi da ljubimo apstraktno, nepoznato i nepostojeće, da ljubimo prava onih koje i ne znamo, da se borimo za dostojanstvo apstraktnih koje nikada nećemo ni susresti ni upoznati jer i ne postoje, da ljubimo i volimo sve što je udaljenije i dalje od nas kako ne bismo morali ljubiti i voljeti konkretnog čovjeka.
Naravno kako je Crkva nastala na temeljima Isusa Krista i djelovanja Duha Svetoga, ali ona je nastala i na međusobnoj ljubavi male skupine apostola kojima je zapovijed ljubavi usmjerena na krv i meso drugoga teško pala. Oni nisu bili nešto drugačiji od nas danas. Nadali su se jednoj apstraktnoj zapovijedi, nekom dalekom pozivu da ljube ono o čemu ništa ne znaju i gdje nikada neće ni doći. Kao što i mi danas čak i u Crkvi od vremena do vremena volimo snažno i silovito ljubiti apstraktne i nepoznate ljude, narode i čovječanstva, samo da bismo izbjegli ozbiljnu savjest koja nas nesmiljenom žestinom opominje da zapostavljamo i zapuštamo ljubav prema konkretnom čovjeku. Onom kršćaninu koji s nama živi pod istim krovom, dijeli s nama stol, postelju, kruh i svakodnevni život. Nekome tko je naša krv i naše meso.
Petar bi možda radije volio da mu je Isus rekao neka ljubi sve rimske carinike koje nikada neće susresti i upoznati, koji mu nikada neće uzeti ni zrno pšenice, neka ih ljubi snažnom, ali apstraktnom ljubavlju koja od njega ne traži ništa nego da samo osjeća kako nekoga tko je daleko ljubi i voli. Ali ne, Isus je prstom pokazao prema Mateju i rekao ovoga Petre trebaš ljubiti, ovoga bivšeg carinika i grešnika, ovoga od krvi i mesa koji je donedavno od tebe otimao pšenicu, ribu i maslinovo ulje da nahrani rimska okupatorska usta. Mogao je reći i Mateju da ljubi sve koristoljupce svijeta koje nikada neće susresti, koji nikada neće iskoristiti njega, ali hoće druge. Ali ne, Isus je pokazao prstom prema Zebedejevim sinovima i rekao ovu dvojicu Matej trebaš ljubiti, ovu dvojicu koji su preko vlastite majke pokušali osigurati sebi ugled, vlast i moć.
Isus je imao pravo na zahtjev. Jer ih je ljubio sve do jednog. Čak i onog nesretnika Judu koji se ubio jer nije imao dovoljno vjere u Isusovu ljubav. Nitko ne zna koliko je Isus patio zbog njihove neuzvraćene ljubavi. Zbog njihovih izdaja, sukoba, svađa i kukavičluka. I apostoli su shvatili možda na kraju da nije samo tu pitanje čudesa i uskrsnuća od mrtvih. Ima tu još nešto. Jedna neutaživa ljubav Isusova prema njima koja ih je ljubila i onda kada ih je trebalo čak i mrziti i odbaciti. Shvatili su apostoli da ih takvom ljubavlju nije mogao ljubiti nikakav čovjek i da nikakve prirodne vrline i kreposti ne bi čovjeku bile dovoljne da ih ljubi. Moralo je biti tu nešto drugo. Drugačije. Više. Neko otajstvo. Neki misterij. I bio je. Shvatili su da ih je tako mogao ljubiti i ljubi jedino netko tko ne može biti od ovoga svijeta. Tako ih je mogao ljubiti samo Bog. Samo Otac. Samo Sin Božji, njegov Sin.
Tek na kraju pred Isusovo uzašašće pred njihovim očima se podiže zastor. Onaj koji je skriven u Ivanovim riječima Bog je ljubav. Kada uviđaju kako ih je Isus ljubio konkretno, stvarno, snažno i silovito, pred njima se razotkriva odgovor na pitanje tko je bio i tko je Isus. Sin Oca. Jer tek je Sin mogao ljubiti apostole ljubavlju koja ih nikad nije i neće izdati. Čovjek to ne bi mogao kao što su se apostoli plašili da neće moći ljubiti ljubavlju kojom je Isus njih ljubio. Najtežom i najnezahvalnijom od svih ljubavi. Onom ljubavlju koja se ne uzvraća, koja biva izdana, koja biva ostavljena, koja sama bez igdje ikoga ide u susret strahoti umiranja i smrti, izdana od onih koji su s njom bili najintimniji i koja povrh svega, svjesna što joj je učinjeno, oprašta. Ljubav koju je gotovo nemoguće nasljedovati. Ali nije apsolutno nemoguće.