Kršćanstvo naivnosti
Roman Davea Eggersa The Parade vrti se oko izgradnje autoceste u zemlji koja je tek izišla iz rata. Dva glavna lika označeni su brojevima. Četvorka i Devetka. Četvorka je zadužen za upravljanje strojem kojim se asfaltira cesta, a Devetka ima zadatak ukloniti sve moguće prepreke na putu kojim treba proći cesta. Četvorka je hladan. Promišljen. Racionalan. Usmjeren. Sve što radi usmjereno je na završetak posla. Devetka je drugačiji. Opušten. Neodgovoran, ali prije svega bezazlen. Iako Eggersov roman ponajprije progovara o katastrofalnim društvenim i socijalnim uvjetima bilo kojeg društva poslije rata, lik Devetke je zahvalan primjer razlikovanja naivnosti i bezazlenosti onako kako nam je Eggers opisuje.
Biti bezazlen znači imati znanje i znati nešto ili o nečemu, a opet istovremeno imati povjerenja u druge i njihovu iskrenost, otvorenost i korektnost. Devetka je izvrstan poznavatelj lokalnih običaja i lokalnog stanovništva. Iako je svjestan mogućih opasnosti u društvu koje je tek izašlo iz rata, Devetka se bez poteškoća upušta u komunikaciju s njima. Istovremeno je donekle i oprezan, ali i bezazlen u pokušaju da te ljude istinski shvati i razumije. Na drugoj strani je naivnost. Ona bi se mogla pripisati našoj lijenosti i nedostatku nastojanja da se istinski trudimo upoznati i spoznati nešto što je važno i što trebamo znati. I bezazlenost i naivnost mogu se pripisati čovjeku karakteru, s tim da naivnost ponekad može biti rezultat naše krivnje i odbijanja da učimo i naučimo o onome što bismo ipak trebali znati jer je naša odgovornost.
Kako bismo pokušali shvatiti razliku i odnos između bezazlenosti i naivnosti vratimo se na kratko Isusovoj rečenici, koja je istovremeno i pouka: Budite izvana bezazleni kao golubovi, a iznutra lukavi kao zmije. Isusov savjet se doima kao poziv na dvoličnost i glumljenje. Budite jedno izvana, a nešto sasvim drugo iznutra. Međutim, Isusov savjet može se razumjeti drugačije ako upotrijebimo još jednu biblijsku sliku, onu u kojoj Abraham moli Boga za žitelje Sodome i Gomore. Abraham je bezazlen, on otvoreno i neskriveno moli Boga za te gradove, ne glumi i ne pretvara se, a opet u sebi on, mogli bismo reći, lukavo kuca na vrata Božjeg milosrđa i dobrote da Bog odvrati svoj gnjev i ne uništi ih. Abraham je bezazlen, ali ne i naivan. Zna da pred Božje milosrđe i ljubav smije istupiti potpuno otvoreno i transparentno, dok s druge strane svjestan je Božje pravednosti i ne može biti naivan i odustati od molitve upućene Bogu za Sodomu i Gomoru. Abraham bi bio naivan kada bi mislio da bez molitve i klanjanja može od Boga dobiti oproštenje za Sodomu i Gomoru.
Mogli smo, povezujući Abrahama i Isusovu rečenicu o golubovima i zmijama, reći kako smijemo biti bezazleni pred Božjim milosrđem i dobrotom, smijemo biti otvoreni i transparentni, ali ne možemo biti naivni i zanemarivati Božju pravednost koju možemo „smekšati“ svojom molitvom upućenom Bogu. Bog nudi, ali Bog i zahtijeva, odatle se može biti bezazlen pred Bogom, ali ne i naivan i misliti kako Bog mora učiniti nešto prema našoj naredbi i želji. Bog nudi, ali i zahtijeva rad, odricanje, žrtvu i napor. Kao kršćani nađemo se u okolnostima kada netko od nas zahtijeva da nešto moramo, dok istovremeno smatra da on to ne treba ili se na njega ne odnosi. U nemogućnosti da pravilno procijenimo odnos i razliku između bezazlenosti i naivnosti naivno pristanemo činiti sve, nesvjesni kako i pred drugim stoji isti zahtjev koji on od nas traži da ispunimo.
Kada nas netko pozove da živimo kršćanski, ne treba se libiti otvoreno i bezazleno prihvatiti savjet i sugestiju, jer barem u početku pretpostavljamo da će ono što drugi od nas zahtijeva i on sam živjeti. Kao kada Isus od nas traži da budemo milosrdni, jer su milosrdni i on i Otac naš nebeski. Međutim, ne možemo biti naivni kada shvatimo da drugi nema namjeru živjeti i svjedočiti ono što od nas traži, jer naša bezazlenost u njegovu otvorenost i iskrenost može biti nešto što će se okrenuti protiv nas i nanijeti nam štetu, pri čemu se bezazlenost pretvara u naivnost.
Isus kao da nas podučava budite bezazleni i otvoreni prema Bogu u svojoj molitvi i nastojanju da vas Bog čuje, ali nemojte biti naivni i misliti da ako ništa ne učinite Bog će svejedno učiniti sve što treba. Motiv za ovakvo tumačenje trebalo bi tražiti u vjerničkoj misli da sam Bog po svojoj naravi nije naivan, istovremeno je svjestan kako svoje dobrote i milosrđa, ali i čovjekovih sposobnosti i potencijala, odnosno lukavih čovjekovih pokušaja da se „dočepa“ milosrđa i dobrote, odnosno spasenja bez svog ljudskog truda, napora i odricanja. Kao što Bog nije naivan u svome razumijevanju sebe i čovjeka, kršćanin ne bi trebao biti naivan u razumijevanju sebe i drugoga koji od njega očekuje, dapače izričito zahtijeva da se ponaša, djeluje i živi kršćanski, dok onaj koji od kršćanina zahtijeva nema namjeru i izričito odustaje i ne želi živjeti kršćanskim životom.
To nas dovodi do fenomena kršćanstva naivnosti koje je zapravo dvoličnost drugoga koji na kršćanina vrši pritisak da vjernički živi misleći kako je kršćaninova bezazlenost identična ljudskoj naivnosti. Kao kada bi kršćanin pokušao u odnosu prema Bogu dok bezazleno i otvoreno stoji pred Božjim milosrđem, naivno umisliti i umišljati kako se bez molitve, dobrih djela i ispravna kršćanskog života može doći do milosrđa i spasenja. Tako kršćanin postaje u pravom smislu dvoličan uvjeravajući sebe kako je Bog naivna neznalica koja zapravo ništa ne zna. I kršćanstvo naivnosti je nerijetko stav kako su kršćani naivne neznalice koje ništa ne znaju i od kojih uvijek možeš zahtijevati i oproštenje, ispriku, kajanje i klanjanje, a da pri tom nisi dužan to isto činiti bio kršćanin ili ne. Kršćanska bezazlenost je otvorenost za susret i suradnju, ali je ne treba miješati s ljudskim neznanjem, glupošću i naivnošću. Ona funkcionira kao otvoren um i srce koji su spremni čuti i saslušati, ali istovremeno i prigovoriti i zahtijevati ono isto što se od kršćanina zahtijeva, bilo da je u pitanju ljubav, poslušnost, žrtva, slušanje, odricanje ili nešto treće.
Kršćanstvo naivnosti je opet jedan negativan fenomen koji želi kršćansku bezazlenost pretvoriti u puku naivnost prihvaćanja i odobravanja svega onoga što bi nekomu moglo pasti i pada na pamet kao zahtjev ili uvjet koji ispostavlja kršćaninu. S druge strane kršćanstvo naivnosti je slijepo na vlastitu dvoličnost jer ne vidi da isti zahtjevi i uvjeti koje traži od kršćanina i njega obvezuju, ako ne kao kršćanske norme i zapovijedi, a onda kao etička pravila i moralne norme ponašanja i djelovanja. Kršćanstvo naivnosti, čije smo nerijetko žrtve, susrest ćemo i među nama samima i unutar Crkve, kao da evanđelje obvezuje neku privilegiranu grupu, dok su svi ostali iz nekog nepoznatog i neobjašnjivog razloga iz evanđeoskih zahtjeva isključeni. Kršćanska bezazlenost poučava da su evanđeoski uvjeti i zahtjevi identični za sve kršćane i da se tu ne može pozivati na hijerarhiju, ustrojstvo, blizinu ili udaljenost od oltara, crkve, sakramenta ili bilo čega. Jednaka otvorenost prema Kristu za sve, ali i jednaki kristovski zahtjevi za svakoga tko se naziva i deklarira kršćaninom.
Kršćanstvo naivnosti samim kršćanima nanosi štetu jer ih se uvjerava da je sve ono o čemu Isus govori, naučava i zahtijeva isključivo i ekskluzivno njihova obveza i zadatak kao da nikoga drugoga evanđelje ne bi pozivalo i obvezivalo, pri čemu kršćani nerijetko i ne primjećuju koliko ponekad jesu i bivaju naivni. Odatle i onu Isusovu rečenicu treba povezati s još dvije evanđeoske zgode, onu u kojoj Isus sluzi velikog svećenika odgovara zašto ga je udario kad je rekao istinu i onu koja se nekoliko puta ponavlja na različitim mjestima o Isusovom dubokom poznavanju čovjekova srca i nutrine.
Isus je bezazlen, potpuno otvoren i iskren prema čovjeku, ali je daleko od naivnog Mesije. U njegovim kritičkim osvrtima na farizejske i prakse pismoznanaca čujemo ga koliko im često ponavlja zašto ne činite ono o čemu govorite, poučavate i propovijedate? Isus nije naivan, Otac također nije naivan. I kršćanin u svojoj bezazlenoj otvorenosti i prostodušnosti prema drugima ne treba biti naivan i biti žrtvom kršćanstva naivnosti, nego slijediti Isusov savjet biti bezazlen za svakoga, ali ne i naivan kada mnogi počnu i navale „pametariti“ o tome kako bi on kao kršćanin morao i trebao živjeti, kako bi se trebao ponašati, ili za koga bi trebao i morao glasovati u vrijeme izbora. Kršćanska bezazlenost i kršćanska naivnosti nisu identične, zato i nema poziva na dvoličnost u Isusovoj rečenici o golubovima i zmijama.
