Utorak, 27 srpnja

Kršćanstvo negativnosti


Sve je loše. Sve ide u krivom smjeru. Ništa ne valja. Sve je krivo. Ništa nije kako treba. U ovih nekoliko rečenica mogao bi se sažeti novi duh vremena prisutan u Crkvi. Sve treba biti podvrgnuto kritici, a očito i svima vidljivo i uočljivo dobro treba staviti pod sumnju jer iza učinjenog dobra stoji nekakav tajni plan zla i porobljavanja. Treba preispitati sve svetce u katoličkom kalendaru, cjelokupnu povijest Crkve. I samog Krista trebalo bi podvrći kritici i, ako je moguće, utvrditi je li bilo imalo nesuglasja između onoga što je govorio i činio.

Različiti su oblici i intenziteti negativnosti. Ima ih koji su umjereni i racionalno utemeljeni u formu kritičkih i samokritičkih pristupa vrednovanju Crkve i njezinog djelovanja koji, iako se mogu činiti štetni, ipak nastoje polučiti dobar i koristan rezultat za samu Crkvu. U takve negativnosti i kritičare mogli bismo ubrojiti osnivače nekih crkvenih redova i ustanova kao što su sv. Ignacije ili sv. Franjo. Bili su svjedoci negativnosti koje su se događale Crkvi i prijetile da je barem donekle oslabe. Jedna od njih bila je manjak i nedostatak intelektualne potkovanosti službenika Crkve, a druga je bila opasnost bogaćenja i zloupotrebe materijalnih dobara u Crkvi. Njihova reakcija na negativnosti kojima su svjedočili nije bila još više negativnosti, svakako ne naslađivanje problemima i poteškoćama u Crkvi, nego izgradnja konstruktivne kritike same Crkve, koja je rezultirala osnivanjem dvaju za Crkvu velikih i važnih redovničkih zajednica, isusovačke i franjevačke.

Jedan pristup problemima i teškoćama u Crkvi može uvijek biti pozitivan i konstruktivan, bez opasnosti da se skriva i sakriva ono što Crkvu iznutra osiromašuje, slabi i potamnjuje njezinu autentičnost. Pristup koji se uobličuje u pitanje: Što mogu učiniti da pomognem Crkvi u njezinim poteškoćama i padovima? Ovo pitanje ne može dati ispravan odgovor i ispravnu reakciju, ako ćemo u njega uključiti skrivanja, prekrivanja i zataškavanja. Ono će dati autentičan odgovor ako prethodno postoji priznanje, volja da se suoči s poteškoćama, ljubav prema istini i pouzdanje da Bog neće napustiti i ostaviti Crkvu. Možemo govoriti o kršćanstvu konstruktivne negativnosti. Riječ je o fenomenu unutar Crkve kojim se manifestira određena kako kritika tako i samokritika u Crkvi, ali ne kako bi se Crkvi nanijela šteta i kako bi je se dodatno oslabilo i uništilo, radije kako bi se pokušalo nastaviti graditi i izgrađivati Kristovu Crkvu u danom vremenskom trenutku i kulturnom okviru.

Ovaj fenomen susrećemo u onoj sceni sukoba između Pavla i Petra, kada Pavao govori kako se Petru usprotivio u lice, ali ne kako bi Crkvu razorio i uništio, nego kako bi je zajedno s Petrom i apostolima gradio i izgrađivao. Slično susrećemo u Isusovim teškim riječima Petru: Odlazi od mene sotono jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko! Nije riječ o trajnom odbacivanju Petra i njegovog poslanja, nego o konstruktivnoj kritici (makar je izgovorena teškim riječima), koja Petru treba pomoći da se izgrađuje za poslanje koje mu predstoji. Crkveni sabori su možda najpoznatiji izričaj tog kršćanstva konstruktivne negativnosti. Naglasak nije na negativnosti, nego na konstruktivnom doprinosu i nastojanju da se negativnost razjasni, pojasni, shvati i na kraju, ako je moguće, ukloni i neutralizira koliko je moguće racionalnim i teološkim promišljanjima i razumijevanjem.

Međutim, postoji i drugi fenomen, fenomen radikalne kršćanske negativnosti koja temeljni naglasak stavlja na samu negativnost ili negativnu pojavu i njome se naslađuje koliko je god moguće, te je uzima kao jedan jedincati argument protiv svega ostalog dobrog i pozitivnog u Crkvi i njezinom djelovanju. Kako ne bismo ponavljali već bezbroj puta opisivane primjere, uzmimo primjer karitativnog crkvenog djelovanja. Kada se dogodi određena zloupotreba sredstava predviđenih za karitativno poslanje Crkve (materijalna sredstva kao što su novac, donacije, hrana) zaključuje se kako je cjelokupno karitativno crkveno djelovanje apsolutno korumpirano i podložno zloupotrebama te nije moguće dokazivati i dokazati da, usprkos takvim negativnostima, postoje osobe i institucije u Crkvi koji svoje poslanje žive i rade savjesno i odgovorno, bez ikakve zloupotrebe.

Specifičan oblik naslade je ono što na neki način pogoni (kao gorivo) radikalnu kršćansku negativnost. Postoji određeni užitak i zadovoljstvo (u formi emocionalnog doživljaja) koji u potpunosti zamagljuje racionalni i umjeren pogled na cjelokupnu stvarnost i djelovanje Crkve. Kroz ovaj fenomen kritika koja se rađa prestaje već na početku biti forma i oblik utemeljene i konstruktivne kritike, nego se relativno brzo pretvori i izrasta u emotivni osjećaj mržnje, koji zauzima područje i mjesto razuma i promišljanja negativnosti koje pogađaju Crkvu. Radikalna kršćanska negativnost premrežena je parolama i usklicima koji nerijetko nisu dovoljno ni promišljeni, ni domišljeni, a ponajmanje su vođeni ozbiljnim i racionalnim dokazima. Parole poput: Svi su kardinali lopovi, svećenici pedofili, časne sestre frustrirane ženturače, vjernici laici su budale i ovce, a cijela Crkva je leglo zla, mita, korupcije i svih oblika zlostavljanja, redovito prate fenomen radikalne kršćanske negativnosti.

Radikalna kršćanska negativnost utemeljena je na snažnom i intenzivnom doživljaju stvarnosti Crkve i nečega u njoj što je negativno i loše i održava se stalnim emotivnim prilivom svježe negativnosti o Crkvi, čak i onda kada su te negativnosti izmišljene, lažne i nepostojeće, ili kad se dokaže da je sve bilo laž. Veliki problem radikalne kršćanske negativnosti je što ona nije sposobna racionalno sagledati negativnost o kojoj govori, čak i onda kada se iz same Crkve javljaju glasovi koji je kritički i samokritički potvrđuju kao istinitu i utemeljenu. Radikalnu kršćansku negativnost ne zanimaju iskustva priznanja, kajanja, oprosta, ozbiljnog istraživanja i dokazivanja, nego se ona s vremenom pretvori u radikalnu mržnju protiv Crkve, s kojom je nemoguće komunicirati na bilo kojoj razini, čak ni na razini priznanja krivnje i traženja oprosta. Naslada i mržnja su emotivna stanja i dugoročna iskustva koja hrane radikalnu kršćanstvu negativnost, otprilike kao što se zavidan čovjek intenzivno naslađuje neuspjehom i propašću onoga kome zavidi i koga mrzi.

Dok kršćanstvo konstruktivne negativnosti možemo susresti u Novom zavjetu vrlo često (Isusovo često ponavljanje: Idi i ne griješi više je konstruktivna kritika negativnosti grijeha u kojoj grešnik živi), fenomen radikalne kršćanske negativnosti možemo primijetiti u razularenoj masi koja viče da se Isusa razapne. Nikakvi racionalni i drugi argumenti ne mogu uvjeriti svjetinu u Isusovu nevinost, koja je iznenađujućom brzinom zaboravila dobro koje je Isus činio, vjerojatno i nekima koji su bili u toj svjetini. Svjetinu pokreću naslada i mržnja. Kad se naslada i mržnja spoje u jedno i jedinstveno emotivno iskustvo i doživljaj, obično se sve okončava katastrofom, u slučaju Isusa smrću na križu. Tako i radikalna kršćanstva negativnost usmjerena protiv Crkve, bilo da dolazi izvana ili iz same Crkve, nerijetko pokrenuta jedinstvom naslade i mržnje protiv Crkve, rezultira nemogućnošću da racionalno, teološki, ali pomoću dokaza i argumenata, govorimo o negativom u Crkvi, ali i o onomu dobrom koje Crkva ostvaruje kroz svoje poslanje.

Ono što je najžalosnije kod radikalne kršćanske negativnosti je odsutnost bilo kakve zdrave i konstruktivne kritike i u smjeru Crkve, ali i u smjeru samog fenomena, koji nekritički, bez ikakvog osjećaja za povijest, povijesne okolnosti i datosti, cijelu Crkvu vidi i doživljava kao objekt mržnje koji treba do kraja uništiti i razoriti, kao da Crkva baš nikada u svojoj povijesti nije ništa dobro učinila za nekog konkretnog čovjeka. Otprilike kao i svjetina koja je zaboravila kako je Isus barem jednom učinio nešto dobro za nekog od konkretnih ljudi, a učinio je neizmjerno više. Ali nije dovoljno. Kao što bilo kakvo dobro koje Crkva učini i čini ne može i neće biti dovoljno radikalnoj kršćanskoj negativnosti da barem uputi neku konstruktivnu kritiku Crkvi, a ne da je kroz neku izopačenu nasladu toliko mrzi da je nemoguće upustiti se u racionalnu i prihvatljivu raspravu i kritiku oko poteškoća i problema koji se događaju u Crkvi i koji je pogađaju u njezinom poslanju i djelovanju.