Kršćanstvo nijekanja
Više ne brojim. I ne sjećam se koliko sam to puta učinio. A bio sam uvjeren. Nemaš pojma koliko sam bio siguran u sebe! Petar mi nije bio ni do koljena. Na sve sam zbog tebe bio spreman. Na sve! Nisam slušao tvoja upozorenja. Tvoje savjete. Bio sam preuzetan. I ohol. Mislio sam kako si slabić i kukavica. Ali ti si me poznavao bolje nego ja sam sebe. Kako i ne bi? Ti proničeš srca i bubrege. Satkao si me u krilu majčinu.
Kad sam te zatajio prvi put? Iskreno? Ne sjećam se. Bilo je kao kada netko prvi baci kamen na žrtvu kamenovanja. Najteže je baciti prvi kamen. Ostali se prirodno i brzo kotrljaju i ubijaju. I moja zatajenja. Vjerojatno je prvo bilo najteže i najmučnije. Moguće je kako sam se borio i pokušavao suprotstaviti. Sebe uvjeravao kako ne smijem to učini, ili bolje kako se to meni ne može dogoditi. Možda drugima, ali ne i meni. Zajedno s prvim i sva sljedeća stala su u red. Prirodno i normalno kao da su oduvijek čekala u redu i iščekivala koje će zatajenje imati dovoljno hrabrosti da me prvo svlada. Kad sam te zatajio prvi put, ostala su se lako i brzo događala kao kad slab čovjek padne od udarca i drugi ga nastave nemilosrdno batinati.
Nisam to učinio tek tri puta. Kamo sreće da jesam! Valjda bih se mogao sjetiti poput Petra kome sam sve rekao da te ne poznajem i pred kim sam se stidio što smo ti i ja bliski. I pred kim sam odbio priznati kako sam tvoj. Ovako ni sam više ne znam gdje, kada i kako sam poput Petra pred pitanjima drugih kategorički tvrdio ne poznajem Spasitelja, i nijekao da si ti onaj koji je put, istina i život.
Osjećam njihov teret na svojim leđima. Teret nijekanja. I u svom srcu. Neka me težina pritišće. Zašto mi nisi rekao? Vjerujem kako si mogao jer znaš od čega sam napravljen. I kakav sam. Zašto mi nisi kao Petru rekao prije nego se oglasi pijetao zatajit ćeš me tri puta. Možda te ne bih zatajio toliko puta zbog, nego puno više zbog čega mi sad stid oblijeva lice i moji su grijesi svagda pred mojim očima. Možda bih se kao i Petar zaustavio na tri nijekanja. Tri izdaje. Ili ne bih? Zar me nisi upozorio? Zar me nije svaki put savjest podsjetila? Zatajio si, a obećao si kako nećeš. Zanijekao si, a izričito si se zaklinjao kako se nešto takvo tebi neće nikada dogoditi.
Ne mogu razumski objasniti kako sam pristao na to. Ponekad me podsjeti na to i Pavao kad mi tumači kako, iako u sebi osjeća da je pozvan činiti dobro, opet ga nešto usmjerava i vuče prema činjenju zla. Još manje mogu objasniti kako si oprostio Petru. Dapače, bio si dovoljno hrabar da i njega koji te je također na neki način izdao nazoveš stijenom. Njega koji je, dobro zaštićen i ugrijan toplom vatrom dok su tebe tukli, zlostavljali i svlačili, uporno tvrdio da te nikad nije ni susreo ni vidio.
Čudesne su one dvije tri riječi. Iziđe, te gorko zaplaka. I ja moram izići. Izići iz sebe. Izići iz svoje samodostatnosti. Iz svoje samouvjerenosti kako te mogu priznavati pred drugima bez tebe i bez suradnje s tobom. Ali i izići iz sebe kako bih sebe susreo onakvim kakav stvarno jesam. Izići iz sebe i stati pred tobom. Pred tebe. Stati pred svim trenutcima kad sam te zatajio. Izdao i zanijekao. Nije li to ono što je učinio Petar? Izišao i našao se pred tobom. Samo on i njegov Spasitelj. Oči u oči. Licem u lice. Inače kako bi se Petar sjetio tvojih riječi da će te zatajiti da nije izišao i ponovno te susreo?
Možda nije očekivao da će te susresti na taj način. U pjevanju pijetla. Ipak, nije li to zora, rađanje novog dana, novog čovjeka i novog života? Kad se oglasio pijetao tad je već bio novi dan. I neki drugi i drugačiji Petar. Kao da je Petar iz mraka izišao na svjetlo gdje je sebe mogao vidjeti novim očima. Radikalno razgolićen i ogoljen pred tobom. Onaj koji je zanijekao. Odatle i dolazi gorki plač, od susreta sa svjetlom kojemu se ništa ne može sakriti, jer ono prodire kako i stoji zapisano do kosti i dijeli moždinu i kičmu poput mača.
Ja se bojim izići. Nisam siguran jesam li spreman stati pred svjetlo. Svatko od nas nešto skriva i krije, i malo tko želi da ga Riječ rasiječe do dubina njegovog bića, da ga rascijepi i razreže do najskrivenijih i najtajnijih odaja njegove nutrine. Udarac mačem užasno boli, a može i ubiti. Opet vidim kako je Petar preživio. Mač Riječi ga nije ubio. Udarac ga je oživio. Pridigao ga. Onaj koji je mačem htio drugoga ubiti zbog tebe, doživio je da ga ti mačem svoje riječi oživiš.
Još uvijek te niječem. Još uvijek poput Petra sjedim oko toplog ognjišta i onima koji me o tebi ispituju govorim kako ne znam tog čovjeka, ne znam o čemu govore. Kod mene je još uvijek noć i čekam znak. Zvuk ili riječ. Osjećam da sam spreman. Hoću li to stvarno i učiniti, vjerojatno neću moći ako ti ne budeš sa mnom u tom trenutku. Zapamti, ja sam te zatajio puno više od tri Petrova jalova i sramotna pokušaja. I meni treba puno više od glasa pijetla da gorko zaplačem. Nadam se da sam spreman. I ja želim istrčati van. Istrčati iz sebe. Ne u mrak ili u tamu poput Jude. Želim istrčati u zoru. U novo jutro. U novi dan. Jer ovako više ne ide. Teret je pretežak i težina je nepodnošljiva. Ako se već moram slomiti i priznati koliko sam te puta zatajio, neka to bude pred tobom. Pred tvojim svjetlom. Tvojom Riječju. Pred Sinom koji je put, istina, život i uskrsnuće.
