Utorak, 17 svibnja

Kršćanstvo Nikodema


Kad se vratiš hoćeš li me naći u vjeri u kojoj si me ostavio? Tako mi zvuči ono tvoje pitanje: Kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji? Jesam li danas onaj kakvim si me želio i je li ovo gdje sam i što sam tvoja volja? Za razliku od nekih, nisam uvijek tako samouvjeren da je tvoja volja krupno i čitko napisan tekst na papiru. Moj život nije tekst i ne mogu ga iščitavati kao turistički vodič ili uputu za upotrebu. On čak nije ni napisani roman na kraju kojeg piše jednostavno kraj ili svršetak. Nema više.

Moja vjera je, rekao bih, odrasla. Ne znam koliko je odrasla. Nemam način odrediti, jer ne vjerujem da postoji stroga i precizna mjerna jedinica njezine odraslosti. Njezinu odraslost prepoznajem po pitanjima kojih prije nije bilo. Kao i po kompliciranim objašnjenjima koja mi služe kao opravdanje kada sam s njom u sukobu ili kada se međusobno ne razumijemo. Ako ne budeš kao dijete, nećeš ući u kraljevstvo, upozoravaš me. Ja se zajedno s Nikodemom opet čudim kako je moguće i zar je moguće vratiti se u utrobu majke i ponovo se roditi. Zar je moguće vratiti se djetinjoj vjeri u dobroćudnog starca na oblaku koji se snishodljivo smješka na moje nestašluke i grohotom se smije odobravajući moje male dječje čine dobrote prema domaćim životinjama, cvijeću i mlađem bratu?

Ako i postoji put povratka natrag, ja ga ne znam ili ga ne mogu pronaći ili sam ga putem prema odrastanju zagubio, izgubio, zaboravio. Kao i Nikodem sam zbunjen tom mišlju o djetinjoj vjeri, o prvopričesničkoj vjeri koja sve jednostavno tumači i još lakše objašnjava i prihvaća. Nemam tu vjeru u sebi i nisam siguran u njezino ponovno rođenje. Danas je ona donekle i radosna i čvrsta i ustrajna, ali i  teška, neugodna, opterećena i prožeta mnoštvom neugodnih i teških pitanja koja se nisu rodila, kako bi netko pomislio, znanstvenim tumačenjima Pisma niti dogmatskim bravurama i pokušajima tumačenja neprotumačivog. Nastala su dok sam promatrao sebe, život, druge i njihov život. Moguće je da postoje odgovori koji su nekome dovoljni, kao što ima i onih koji pitanja i ne postavljaju.

U Pismima se često spominje tvoja mudrost, recimo kako je bila s tobom kad si stvarao svijet, u Pismima stoji da ako joj se obratim ona će me razborito voditi u pothvatima mojim. Pa, evo jednog, usudim se priznati, razboritog pitanja za tebe i tvoju mudrost: Zašto ni ti ni đavao nakon razgovora i rasprave o Jobu ne komunicirate s njim kako biste mu objasnili što će mu se uskoro dogoditi i zašto će mu se to dogoditi? Obojica ste ga ostavili bez odgovora na pitanje koje ne samo mene, nego i neke druge progoni i opterećuje: ono o zlu. Ili ono mjesto u Pismu gdje govoriš kako Otac daje da sunce izlazi i zlima i dobrima. Zašto je to tako? Je li moglo biti drugačije? Znao sam ponekad svjedočiti događanju zla iz kojega bi se rodilo neko veće dobro. Tad sam hvalio i slavio tvoju mudrost. Ponekad sam svjedočio i onoj drugoj strani medalje. Zlu poslije kojega se ništa dobro nije dogodilo i kako stvari stoje i neće. Djetinja vjera ne postavlja takva pitanja. I ne znam zašto. Ne mora uvijek biti da je u pitanju neodrasla i infantilna vjera. Može se i raditi o tako dubokom povjerenju u tvoje planove koje meni nedostaje i koje nemam i možda nikad neću biti sposoban dosegnuti takav stupanj prisnosti s tobom.

Čujem te kako mi ponavljaš: Eh, kad bi imao vjere koliko je ovo zrno. Ali, što ako je nemam ni toliko? Svrstava li me to na stranu nevjere i otpadništva? Nemam baš u svojim rukama najjači i najsnažniji dokaz, ali intuitivno naslućujem da cijeniš iskrenog tražitelja. Ne onog jeftinog i površnog brbljivca koji stalno postavlja pitanja i odlazi prije nego uspiješ probati dati mu odgovor. Takvi su kao ono zrnje koje padne na suhu zemlju i brzo izraste, ali jer nema korijena osuši se. I sam znaš da moja pitanja nisu svakodnevna. Ali nisu niti obična. Ne znam koliko su teška za tvoju mudrost, vjerojatno su njoj prelagana, a meni su prevažna, jer od odgovora na njih  ovisim u svemu što jesam. Ona se ne množe. Čini mi se da su uvijek ista. Samo se produbljuju. Postaju poput nepromjenjivih stavova ili trajnih navika. I nema ih puno. Zaista. Tek nekoliko. Možda bi se mogla nabrojiti na prste jedne ruke.

Pitanje o mojoj osobnoj vjeri i njezinim odrastanjima, usponima i padovima, razdobljima suše i tame, razdobljima iskustva tvoje prisutnosti. Zašto ona mora biti takva? Pitanje o zlu i patnji i uznemirujućem shvaćanju da Jobu nitko ne objašnjava zašto mora sve to proći, kao da su se Bog i đavao igrali neke nove igre dotad nepoznate čovjeku jer mu pravila nisu ni objašnjenja niti mu je igra najavljena. Pitanje o načinu kako si uredio svijet onda kada iz nekog teško shvatljivog zla ne slijedi nikakvo dobro na koje bih se mogao pozvati u pokušaju da prisutnost zla u životu drugoga olakšam i učinim razumljivijim, pa čak i prihvatljivim.

Ja zaista jesam poput Nikodema. Ne razumijem kako se stvari događaju. Ne razumijem uvijek. Opet jako cijenim tvoju otvorenost da sa mnom razgovaraš i saslušaš pitanja. Odgovore ne mogu uvijek očekivati. Možda jer ih u svojoj ograničenosti ne bih mogao razumjeti, i u svojoj boli prihvatiti i živjeti s njima. Ako je tvoja mudrost bila s tobom kad si stvarao svijet, onda moja odrasla vjera je ne može do kraja razumjeti jer je tvoja mudrost nadilazi. Opet neka tvoja mudrost bude uz mene i potrudi se sa mnom. Ne zbog konačnih i definitivnih odgovora. Više zbog neodustajanja od njihova traženja i pronalaženja.

Tvoja mudrost je u mnogočemu drugačija. Istovremeno i intelektualna, ali i nadnaravna i milosna. Morao bih se potpuno njoj predati kako bih barem donekle razumio kako se čovjek ponovno može roditi kad je već odrastao i kako se može postati dijete da bi se ušlo u kraljevstvo i onda kada je posve očito da sam sada velik, odrastao, uman i ljudski mudar i da, iako takav nekim čudom mogu proći kroz uska vrata koja vode u kraljevstvo, čija veličina ipak odgovara djetetu, ali ne i odraslom poput mene. Volio bih kao onomad Nikodem, koji ti je dolazio po noći da s tobom raspravlja, nastaviti tražiti odgovore. Kao što kažeš da voliš veselog darivatelja, vjerujem također i da cijeniš i poštuješ iskrenog tražitelja tebe i tvoje mudrosti i razloga zašto je sve tako uređeno kako jest, a ne, recimo, lošije ili bolje.

Kao Nikodem, i ja se volim iskrasti noću kad me drugi ne vide, dođi ti bliže i poput njega u čudu otvorenih usta slušati da se čovjek mora roditi zaogrnut u silu odozgor, u mudrost koja je bila s tobom kad si stvarao svijet i koja poznaje tvoja djela. Pa i ako izgleda da ne znam o čemu govorim, znam kako ti neće smetati ako te upitam: Zar se čovjek može ponovno vratiti u utrobu majke i roditi? Kao i s Nikodemom, ti ćeš mi polako i strpljivo objašnjavati što to znači. Barem tako čitam o Nikodemu, a ja se osjećam gotovo isto poput njega kad si mu rekao prvi put da se čovjek mora roditi odozgor. Pomalo zbunjen, ali znatiželjan i pun novih pitanja za tebe i tvoju mudrost.