Subota, 4 prosinca

Kršćanstvo nonsematizma


Britanski filozof Roger Scruton u nastojanju da interpretira pojam rizema koji su skovali filozofi Giles Deluze i Felix Guatari skovao je pojam nonsema. Tim pojmom Scruton je nazvao besmislicama sve one pojmove koji zapravo nemaju nikakvog značenja i odnosa prema stvarnosti, nego su ili puka igra riječi ili pokušaji nekog filozofa da zvuči pametno i umno onda kada zapravo nema ništa pametno reći.

Međutim, pojam nonsema treba proširiti u jednom potpuno novom značenju. Nonsema može biti i pojam koji govori o nekoj stvarnosti koju još samo taj pojam razumije na sebi vlastit način, dok je ostatku sudionika komunikacije ta stvarnost o kojoj pojam govori nerazumljiva. Govoreći o nonsemi valja razlikovati jezik teologije i teološki jezik. Teološki jezik je sve ono što pripada stvarnosti religioznog kršćanskog života od teološkog pisanja do slavlja liturgije i drugih liturgijskih čina. Svi su oni zajedno dio teološkog jezika. Jezik teologije je tehnički jezik kojim se uglavnom stručnim pojmovima izražava jedan dio teološkog jezika. Jezik teologije organski pripada teološkom jeziku kršćanstva.

I dok je i sam teološki jezik u krizi čini se da je i jezik teologije također u određenoj krizi. I nije riječ samo o nerazumljivosti tehničkih pojmova koje jezik teologije koristi, riječ je i o stvarnosti kojoj se jezik teologije obraća. Je li ta stvarnost još uvijek razumljiva suvremenosti? Uzmimo tek nekoliko pojmova iz jezika teologije: kristocentričnost, trojstvenost, otajstvenost, sakramentalnost, prisajedinjenost, ekonomija spasenja, otkupljenost, utjelovljenje, uskrsnuće, suotkupljenje, sinovstvo, eshatološko, vječno zajedništvo, kristolikost, suobličenost. Moglo bi se pronaći još mnoštvo pojmova jezika teologije koji sve teže bivaju razumljivi, ne u kontekstu teološkog jezika, nego u kontekstu cjelokupne stvarnosti i njezine interpretacije.

Ovdje valja spomenuti akademsku teologiju kao posebnu znanstvenu disciplinu koja dok se kreće unutar teološkog jezika biva temeljni znanstveni način izražavanja smisla i sadržaja teološkog jezika, međutim govore li njezini tehnički pojmovi išta suvremenosti, odnosno može li ih suvremenost još uvijek shvatiti kao pojmove koji izriču i definiraju podudaranje uma i stvarnosti, ako suvremenost više ne razumije stvarnost o kojoj ti pojmovi govore? I dok se teološki jezik uspijeva nekako izboriti za svoje interpretativno mjesto u igrama moći oko pitanja što je stvarnost, jezik teologije kao da ponekad biva, postaje i jest nonsematski jezik.

Nonsematski jezik nije jezik besmislica i jezik brbljanja u Scrutonovom smislu shvaćanja. Riječ je o jeziku koji je ili fluidna interpretacija stvarnosti, dakle jezik bez uporišta u odnosu između intellectus i res, odnosno riječ je o jeziku u kojem su intellectus i res stalno u pokretu i nikad definirani. Ili je u pitanju jezik koji zadržava svoj intellectus, ali njegov res više nije nikome razumljiv osim njemu samome, čime se nonsematski jezik vrti oko vlastitih pojmova nesvjestan gubitka odnosa prema stvarnosti koju pokušava interpretirati.

Je li jezik teologije danas jedna od formi nonsematskog jezika, kao što su to recimo jezici nekih pozitivnih znanosti poput fizike ili kemije, jezici koji se bave interpretacijom stvarnosti, ali je njihove interpretacije gotovo nemoguće prevesti u svakodnevni jezik govora, razgovora i slušanja? Ne događa li se i jeziku teologije u strogom znanstvenom i akademskom smislu nešto slično danas kada su teološke rasprave, one ozbiljne bogate sadržajem i značenjem u odnosu na sam teološki jezik rezervirane za isključivo teološke stručnjake koji razumiju i barataju tehničkim pojmovljem?

Pred pitanjem smo je li jezik teologije danas nonsematski jezik? I živimo li u vrijeme kršćanstva nonsematizma? Onog kršćanstva koje još uvijek ima i koristi pojmovlje da bi interpretiralo onu stvarnost koju nitko ne razumije osim njega samoga. Je li nastupilo vrijeme kraja metanaracija kako je pisao Lyotard u svom Postmodernom stanju i je li jezik teologije i sam postao postmoderni jezik, pripadajući onim jezicima koji se kreću unutar svog vlastitog fluidnog svijeta interpretacija koji sve manje može biti razumljiv onomu izvan njega, pa je time u opasnosti da promatran izvana bude shvaćen kao brbljanje i besmislica, ne jer je kao jezik besmislen, nego svijet više ne razumije stvarnost o kojoj govori?

Jezik teologije bi se u tom kontekstu mogao opisati kao nonsematsko-fluidni interpretativni model razumijevanja stvarnosti koji još uvijek vjeruje da je zadržao ontološki odnos između intellectus i res, a zapravo je zapeo u nonsematskom odnosu intellectusa prema samom sebi dok je res izgubio ne svojom krivnjom, nego zaboravom povezanosti između intellectus i res. Jer jezik koji zadržava odnos prema res uvijek nekako uspijeva biti razumljiv i shvaćen čak i unutar novih pojmovnih interpretacija stvarnosti, svijeta i čovjeka jer nastoji pratiti na koji način se i sama res mijenja i nanovo interpretira.

Kršćanstvo nonsematizma je daleko od besmislice i brbljanja, u pitanju je jezik koji ne prati pojmovni i interpretativni razvoj stvarnosti i čovjeka i zbog zatvaranja u sebe izvana biva shvaćen kao govor o besmislicama i kao brbljanje. Dok u sebi samog sebe savršeno razumije i bogat je sadržajem i značenjem pojmova, s druge strane on sam kao jezik postaje nerazumljiv svijetu, osim uskom krugu pojmovno potkovanih stručnjaka. Ne liči li ponekad jezik teologije na jezik svake druge suvremene znanosti zahtijevajući za sebe strogu znanstvenost, pri čemu zbog tog zahtjeva sve teže biva moguće prevesti ga u svakodnevni život kršćanina i zajednice?

Nisu li danas fizičar, kemičar, biolog i teolog donekle u sličnoj situaciji oko svog vlastitog jezika kojim se koriste, na kojem pišu i kojim govore? Nisu li sva četvorica nonsematisti, ne brbljivci koji izgovaraju i pišu besmislice, nego oni čiji jezik je sve teže ili gotovo nemoguće prevesti u jezik svakodnevnog govora? Nemaju li u tom pogledu pojmovi poput kvantna, filogeneza, kemijska bazična reakcija, kristocentrična transifugaritvnost isti problem kada se žele obratiti svijetu i stvarnosti izvan sebe samih? Živimo li na neki način u vremenu kršćanstva nonsematizma, u vremenu jezika teologije koji se donekle odvojio od sveukupnog teološkog jezika kršćanstva?