Nedjelja, 28 veljače

Kršćanstvo odricanja


U romanu Srce je usamljeni lovac spisateljice Carson McCullers mnoštvo je živopisnih likova. Među njima se nalazi i putujući politički propovjednik Jake Blount. Samouvjeren i drzak spreman za političke akcije i agitiranja. Međutim Blountu nedostaje određena čvrstoća i stabilnost koju za razliku od njega posjeduje simpatični lik gluhonijemog Johna Singera. Singer je točka stabilnosti i oko njega se vrte svi glavni likovi romana. Labilni likovi u Singeru pronalaze oslonac. U njegovoj šutnji, stalnom osmijehu i mirnom držanju ruku u džepovima.

Ali i Singer ima problem o kojemu drugi ništa ne znaju. Njegov gluhonijemi prijatelj Grk Antonopoulos iznenada obolijeva od nepoznate bolesti. Zatvara se u sebe, postaje mrzovoljan i gubi zanimanje za svijet i ljude oko sebe uključujući i Singera. Zadivljujuća je čvrstoća koju Singer pokazuje dok istovremeno sluša jadikovke skoro svih likova u romanu kao i njegova upornost kojom obilazi svoga bolesnog prijatelja u drugom gradu u bolnici. Singer se stabilno drži života sve dok ne sazna da mu je prijatelj u bolnici umro i tada nažalost izvršava samoubojstvo. Sa Singerovom smrću i život ostalih likova kao da gubi čvrsto tlo pod nogama i oni se polako rasplinjuju i nestaju zajedno sa Singerom.

Jake Blount putujući vjetropir nigdje nije mogao pronaći mir osim kod Singera kojemu je nadugo  i naširoko tumačio političke i društvene probleme Amerike. Singerovom smrću Blountovi politički programi i planovi su propali i on rezignirano odlazi iz grada u kojem je kratko živio misleći da će tu naći dovoljno čvrste i stabilne strukture za pokretanje političke revolucije. Ispostavilo se da je i sam Blount bez Singera nestabilan, nepovjerljiv i nepouzdan.

John Singer i Jake Blount kao dva lika iz romana podsjećaju na odnos prema vremenu koje uskoro dolazi. Na razdoblje u crkvenoj godini koje zovemo korizmom. Ovo razdoblje nerijetko se može i nazvati kršćanstvom odricanja jer je u središtu korizme uglavnom motiv odricanja. I samo postojanje i sadržaj korizme često se identificira s odricanjem.

Jedna dimenzija tog odricanja je dimenzija koju predstavlja Jake Blount. Ta dimenzija je privremena ili povremena. Kratkotrajna i kratkoročna odricanja od određenih stvari ili radnji kako bi se na izvanjski način pokazalo drugima i sebi da je riječ o drugačijem razdoblju godine. Kroz četrdeset dana kršćani se odriču različitih stvari kako bi razvili osjećaj  posebnosti i važnosti korizmenog vremena. Odricanja od cigareta, kave, slatka, mesa, kupovine, alkohola. Najveći dio tih odricanja nerijetko je povezan isključivo s fizičkim ili izvanjskim potrebama samog čovjeka. Naravno, u korizmi je neizbježno pitanje tjelesne težine, izgled kože, općenito vanjski izgled kojima se pristupa odricanjem od određenih stvari. Odricanje od slatka i alkohola radi težine. Odricanje od kave radi boljeg sna. Odricanje od alkohola i cigareta radi zdravlja pluća i jetre. Odricanje od masnog i začinjenog radi zdravlja probave.

U kojoj su mjeri i na koji način ova odricanja povezana s onim na što je korizma usmjerena? Može li se reći da je odricanje zamijenilo svetkovinu Uskrsnuća? Nije riječ o tome da se ne bi trebalo odricati, nego o tome kako je u nekom smislu odricanje postalo svetkovina za sebe i svrha samo sebi gdje Uskrsnuće dolazi kao dodatak, ali ne kao i središte korizmenog odricanja.

U ovoj prvoj dimenziji kršćanskog odricanja ima popriličan broj onih koji su poput Jake Blounta. Izdržati četrdeset dana. Boriti se. Truditi se. Ulagati napore. I onda kada dođe Usrksnuće vratiti se na isto. Svetkovina Uskrsnuća dolazi kao dan ili točka olakšanja, opuštanja i popuštanja. Dokazali smo sebi da možemo sad se možemo vratiti na staro. Ali takvo odricanje ponekad se doima kao Sizifov posao. Svake korizme odricanje radi neodricanja. Nerijetko nema nekih trajnijih vjerničkih i teoloških efekata i posljedica osim tu i tamo zadovoljstva tjelesnom težinom i manjim konfekcijskim brojem.

Druga dimenzija kršćanstva odricanja je ona koja traje cijelu godinu u kršćanskom životu. Kada kršćanin kroz cijelu godinu moli, posti, odriče se jer ono što čini ima vjerničko i kršćansko značenje. Korizma dolazi kao posebno vrijeme u čijem središtu za kršćanina nije odricanje kao svrha samom sebi, nego je korizma povlašteno vrijeme priprave za ono što bi moglo i trebalo imati dugotrajni i trajni utjecaj na kršćaninov život.

U ovoj drugoj dimenziji kršćanskog odricanja kršćanina susrećemo kao Johna Singera. Cijelu godinu kršćanin vjernik posvećen je kako odricanju, tako i molitvi i dobrim djelima. Korizmu ne vidi kao vrijeme od četrdeset dana u kojem treba izdržati bez nečega četrdeset dana kako bi to onda mogao ponovo dobiti kada korizma prođe. Cijelu godinu kršćanin živi vrijeme molitve i odricanja jer već zna da je Uskrsnuće središnji događaj kršćanske vjere, a ne odricanje. Odricanje nije ni svetkovina ni događaj. Odricanje je priprava, priprema, ali ne i središte. Kada je odricanje središte korizme bez Uskrsnuća, događa se da razdoblje odricanja traje samo četrdeset dana. Događa se i da molitva i dobra djela traju samo četrdeset dana. Događa se i da samo kršćansko vjerovanje i praktični kršćanski život traju isključivo četrdeset dana.

Za kršćanina koji se poput Johna Singera drži čvrsto i stabilno svojih vjerničkih praksi i vjerovanja korizma je dugotrajno vrijeme života. Ona traje godinama i desetljećima i kada dođe vrijeme korizme, vrijeme od četrdeset dana kršćanin samo dublje i jače živi i osjeća dolazak svetkovine Uskrsnuća. Odricanje koje prakticira uvijek, ne zamagljuje mu pogled na smisao i svrhu odricanja. Što se nalazi i tko se nalazi u središtu odricanja? Što je motiv i razlog odricanja? Kršćanin zna da su Isus i svetkovina Uskrsnuća uporišne točke njegovog odricanja i življenja korizme.

Kod kršćana koji su poput Jakea Blounta usmjereni na onih četrdeset dana korizme događa se da je središte korizmenog odricanja i vjerničke prakse sam čovjek, sam kršćanin, u zadnje vrijeme najčešće njegovo tijelo. Poput Jakea Blounta u tih četrdeset dana kršćanin se trapi, muči, trudi i ulaže napore i pri tom zaboravi svetkovinu Uskrsnuća kao trajni događaj koji je zauvijek promijenio odnos snaga između čovjeka i umiranja. I čim se Uskrsnuće proslavi vraća se na staro i opet će čekati novih četrdeset dana iduće godine.

Postoje dvije dimenzije kršćanstva odricanja. Jedna koju možemo nazvati dimenzija Jakea Blounta. Privremena. Povremena. Svedena i omeđena s četrdeset dana. Određena i označena odricanjem kao svrhom samom sebi, gdje svetkovina Uskrsnuća dolazi kao poželjan dodatak jer službeno oslobađa od obveze odricanja i dopušta povratak na staro. Iako kršćanin misli da se mijenja ili da se promijenio, zapravo u takvom odricanju nema promjena. I ako ih ima, one traju četrdeset dana. I nerijetko se tiču promjena na tijelu i u tijelu. Kratkotrajna. Nestalna. Nepouzdana. Baš kao Jake Blount.

Drugu možemo nazvati dimenzija Johna Singera. Stabilna. Čvrsta. Traje godinama. Desetljećima. Cijeli kršćanski život. I bila bi besmislena samo ako ne bi bilo svetkovine Uskrsnuća. U svetkovini Uskrsnuća ona pronalazi svoj smisao, razlog i motiv. I za razliku od Johna Singera čiji život gubi smisao smrću njegovog prijatelja, ova druga dimenzija kršćanstva odricanja nikada ne gubi smisao jer se temelji na događaju Uskrsnuća, a ne na potrebama i željama čovjekova tijela.

U romanu lik Jakea Blounta vječito je nervozan, ljut i nezadovoljan, što proizlazi iz njegove nemogućnosti da nađe neko čvrsto i stabilno tlo prema kojem bi usmjerio svoj život i postojanje. John Singer je stabilan i čvrst karakter, jer je prijateljstvo s Antonopoulosom čvrsta uporišna točka koja daje smisao njegovoj egzistenciji. U kršćanstvu odricanja i njegovim dvjema dimenzijama ima i onih koji su poput Jakea Blounta i onih koji su poput Johna Signera. Jedni smisao korizme vide samo u četrdeset dana odricanja, gdje je odricanje svrha samo sebi. Ponekad ih to čini nezadovoljnima i ljutima jer se na kraju vrate na staro, bilo da je riječ o težini, vlažnosti kože, tamnim podočnjacima ispod očiju. Drugi smisao korizme vide u trajnom i neprekinutom odricanju i vjerničkoj praksi, kada odricanje smisao i svrhu pronalazi ne u sebi nego u događaju i svetkovini Uskrsnuća. To je daleko trajnija i stabilnija točka za kršćanski život, nego puko odricanje radi odricanja kroz četrdeset dana, poslije čega nema nikakve svetkovine koja bi svemu tome dala razlog i motiv da se i dalje ustraje u odricanju i kršćanskoj vjerničkoj praksi i nakon što službena korizma od četrdeset dana prođe do iduće građanske i crkvene godine.