Ponedjeljak, 21 lipnja

Kršćanstvo oproštenja


Krivnja ima nuspojave. I nije nam uvijek jasno je li neki fenomen rezultat krivnje. Kao da krivnja ima bezbroj efekata. Nezadovoljstvo. Ogorčenje. Strah. Napetost. Tako Adam Gordon, pjesnik i  junak romana Bena Lernera Leaving The Atocha Station, živeći u Španolskoj kao mladi stipendist proživljava krivnju zbog određenih laži koje pripovijeda ljudima koji ga ne poznaju najbolje. Nerijetko u sukobu sa samim sobom, Adam proživljava dane tjeskobe, trenutke napada panike, razdoblja besmisla i dosade. Iako se Lernerov roman ne bavi pitanjem krivnje i daleko više podsjeća na Lovca u žitu ili Portret pisca u mladosti, Adamov put do kakvog-takvog mira i tišine pomalo podsjeća na jedno zagonetno i ne uvijek precizno pitanje: Gdje ili kod koga čovjek pronalazi oproštenje za počinjeno, gdje dobiti oprost?

Ne mislim isključivo na religiozni vid oprosta, pa čak ni na onaj specifično katolički i ispovjedni oprost. Mislim o onom iskustvu kada čovjek svjestan svoje krivnje onkraj svake religije počinje razaznavati obrise i horizont mučnog egzistencijalnog pitanja: pitanja o oproštenju. Iskustvo i osjećaj krivnje pretpostavlja nepostojanje ili nemogućnost oproštenja, nesposobnost da se oproštenje traži, čak i pobunu i srdžbu protiv oproštenja kao i pokušaje da se radikalno zaniječe oproštenje kao stvarnost. Ne govorim o garanciji za oproštenje, niti o uvjetima oproštenja, nego o nečemu što prethodi i garanciji i uvjetima oproštenja. Egzistencijalno iskustvo koje čovjek predosjeća kao da neka njemu nepoznata sila od njega traži da on, čovjek, moli i preklinje za oproštenje.

Nije riječ o iznuđenom oproštenju, o oproštenju iz straha za vlastito postojanje kada smo spremni priznati i ono što nismo učinili, kada umišljamo vlastitu krivnju kako bismo spasili goli život. Pitanje je o onom trenutku kada čovjek potpuno slobodan, ni od koga prisiljen, bez ikakvih prethodnih uvjeta i zahtjeva, bez pomoći i oslanjanja na religiju, čak i u stanju duboke i intenzivne osobne nevjere, osjeća u sebi duboku i snažnu potrebu za oproštenjem.

Što je taj fenomen ili iskustvo u kojem stojimo pred nepoznatim i pred kojim ne znajući ni tko je i što je (ako netko ili nešto uopće jest) osjećamo u sebi krivnju jer nismo spremni poniziti se pred oproštenjem? Je li to čovjek pred samim sobom kao onaj koji svoju krivnju projicira u nešto čega nema kako bi lakše trpio odgovornost, ili postoji neka stvarnost odvojena od čovjeka koja je tek u jednom izrazito nepopustljiva u odnosu prema čovjeku? Kao da postoji netko tko može oprostiti sve osim čovjekovog odbijanja da prizna krivnju i zatraži oproštenje.

Krivnja se skuplja u čovjeku poput naslaga prašine ili slojeva blata. Ona postaje kroz vrijeme poput močvare. Tiha. Mirna. Nepomična. Čovjek pomišlja da krivnje više i nema. Ali događaji u kojima čovjek sudjeluje, iskustva koja proživljava ako se odnose na zlo koje čovjek čini drugom i protiv drugog, nekad u nekom trenutku života postavit će ga pred novu stvarnost: stvarnost oproštenja. Stvarnost oproštenja može se doimati nemilosrdnom i strašnom onomu tko je dobar dio života, ako ne i cijeli život, živio u intimnosti sa zlom, zatomljujući i susprežući krivnju. Sada kada je krivnja prokuljala iz čovjeka u svoj svojoj snazi i veličini, čovjek se s pravom pita i strahuje: Tko mi može oprostiti i je li uopće oprostivo zlo koje sam činio?

Nakon samosvijesti o krivnji i zlu, u čovjeku počinje nutarnji sukob sa samim sobom, razdoblje očaja, nevjere, sumnji i strahova, jer se čovjek navikao na misao kako ili oproštenja nema ili je oproštenje tek njegov pokušaj da krivnju uspješno ili manje uspješno prebaci na nešto drugo izvan sebe. Međutim, ukoliko čovjek otkrije kako je oproštenje stvarnost, objektivno odvojena od njega i ima vlastite uvjete i pravila, čovjek će to povezati i s onim tko može ili tko smije oprostiti.

Ono što čovjeka najviše plaši i zbog čega niječe oproštenje kao stvarnost, jest spoznaja da je oproštenje nužno povezano s osobom. Oproštenje samo po sebi i samo od sebe ne može oprostiti, drugim riječima ono ne postoji ako mu ne prethodi osoba koja može, ali i ne mora oprostiti. Kod spoznaje oproštenja čovjek se posebno plaši otkrića da je osoba ona koja kroz oproštenje ima nad njim neku vlast i moć. Čovjek strahuje od osobe koja prethodi oproštenju.

U ovom odnosu krivnje i straha i spoznaje da je osoba ona koja oprašta, a ne oproštenje samo kao nekakav neosobni i neobjektivni svijet i stvarnost, susrećemo fenomen kršćanstva oproštenja. Kršćanstvo oproštenja je utješna i spasonosna kršćanska i vjernička spoznaja da osoba prethodi oproštenju i da tek osoba daje ili uskraćuje oproštenje i tu osobu koju vjernički razumije kao Boga doživljava i vjeruje kao ljubav. Bog kao ljubav, kao osoba koja prethodi oproštenju, nije osoba bez osjećaja za pravednost (odatle govor o postojanju pakla kao stvarnosti na koju čovjek sam sebe osuđuje), nego je osoba čija ljubav daje samoj sebi prednost u odnosu na pravednost, ukoliko je čovjek slobodno voljan i spreman moliti i tražiti oproštenje.

Bog kao ljubav ne briše krivnju za zlo bez da čovjek ne ulaže nikakav napor, kao da bi Bog ljubavlju brisao zlo koje čovjek čini i od kojega nema namjeru odustati. Vjernička i kršćanska spoznaja o Bogu kao osobi koja prethodi oproštenju, pomaže osloboditi se straha od krivnje i tjeskobe da smo učinili neoprostivo, da nam ne može biti oprošteno bez obzira na kajanje i obraćenje i promjenu života. Kada smo izloženi stvarnosti našeg vlastitog zla koje smo činili i činimo, ujedno smo izloženi i stvarnosti oproštenja, kojega se plašimo i u koje od vremena od vremena ne vjerujemo. Ne vjerujemo da nam može biti oprošteno.

Naša egzistencija bila bi nepodnošljiva i nemoguća kao život i življenje, kada bi naše zlo bilo suprotstavljeno oproštenju koje je isključivo i samo pravednost, ili osobi koja je apsolutno i samo pravedna i izlaže nas staroj pravdi: oko za oko zub za zub. Ipak, osoba kojoj smo izloženi pred kojom smo razgolićeni, kao oni koji čine zlo ili jesu zli je pravednost i ljubav. Pravednost od nas traži priznanje krivnje i poniznost pred oproštenjem, pristajemo se dati na milost i nemilost osobi koja nam može ili ne mora oprostiti. Međutim, jer je osoba koja prethodi pravednosti ljubav, nama se otvara prostor nade i vjerovanja da nam usprkos zahtjevima pravednosti može biti čak i oprošteno zahvaljujući ljubavi.

Kršćanstvo oproštenja dijeli s čovječanstvom osjećaj i iskustvo pravednosti kao uvjeta oproštenja, ali se razlikuje po ljubavi kojoj daje prednost ukoliko je čovjek priznao učinjeno zlo i moli za oproštenje. O kršćanstvu oproštenja ponajbolje govori ona prispodoba o radnicima u vinogradu koji dolaze svatko u različito vrijeme raditi. Neki rade cijeli dan. Neki tek jedan sat. Na kraju ljudski i s pravom oni koji su radili cijeli dan bune se protiv vlasnika koji svima plaća jednako. Njegov odgovor je dvojak. Ono što je njegovo on s tim radi što hoće i kako hoće i nikome ne polaže račune. I dao je svakom onako kako su se s njim pogodili.

Kršćanstvo oproštenja poučava da oproštenje ne može biti nužno uvjetovano količinom i kvalitetom učinjenog zla tako da bi onaj koji je učinio manje zlo mogao protestirati protiv Boga zašto i zbog čega oprašta daleko veće zlo koje je učinio netko drugi. Bog koji kao osoba stoji u temelju oproštenja, ne mjeri oproštenje količinom krivnje i količinom zla, koliko čovjekovim radikalnim odricanjem od zla i promjenom života. Sablažnjivo je da Bog može i hoće oprostiti ono što je ljudskim očima promatrano neoprostivo, i to do te mjere neoprostivo da sam Bog koji oprašta postaje uzrok i razlog čovjekove nevjere u Boga.

Iz tog vrlo mučnog pitanja kako Bog može oprostiti, rađa se ponekad i pobuna protiv Boga. Bog to ne smije i ne može oprostiti. Kršćanstvo oproštenja je sablažnjivo kršćanstvo jer svojim govorom o Bogu koji oprašta neoprostivo sablažnjava prije svega same one koji vjeruju u Boga, koji se prirodno i ljudski ne mogu pomiriti s mišlju da je Bog oprostio ili da će Bog oprostiti. Međutim, kada se kao ljudi nađemo pred strahovitim pritiskom naše osobne krivnje za zlo i grijehe koje smo počinili, bilo bi nepodnošljivo da je osoba koja stoji iza stvarnosti oproštenja Bog, ali Bog bez ljubavi. Pred takvim Bogom nikakvo kajanje, obraćenje i promjena života ne bi imalo značenja, sadržaja i smisla. Ne bi bilo moguće uslijed straha, tjeskobe i očaja (opterećenje krivnjom) čak ni pokušati stati pred njega.

Razlog zašto se i onda kada smo i više nego krivi i odgovorni za zlo usudimo stati pred njega i moliti jest vjerničko i kršćansko razumijevanje da iza oproštenja stoji osoba koja je Ljubav. Kad ne bismo kršćanski vjerovali u takvog Boga, krivnja bi bila nepodnošljiv i nesnošljiv teret i ne bismo nigdje mogli pronaći nadu u oproštenje. Egzistencija bez nade u oproštenje bila bi istinski pakao od života.