Kršćanstvo pod povećalom
Što nam to Europska zajednica nudi? Stječe se dojam da su prava nekih manjina glavni doprinos kad većina ionako gubi korak s vjerom i Bogom. U kakvu smo zajednicu ušli? Što joj možemo, osim prirodnih bogatstava ponuditi?
Političari se diče našim uspjehom kao da smo ulaskom u Europsku zajednicu dobili puno. Malo je onih koji se hvale onim što joj dajemo. Što mi kao Crkva u Hrvata možemo ponuditi? Treba li to mnogoljudnoj Europskoj zajednici?
Veliki, još živi papa u miru, Benedikt XVI., Joseph Ratzinger, davno je napisao poraznu dijagnozu vjere i nekih vjernika u Evropi: “Novo poganstvo raste u ‘srcu same Crkve’ i prijeti da je iznutra razori.“
Slika koju daje Crkva u novije vrijeme o sebi prožeta je činjenicom da je na novi način postala Crkva pokrštenih pogana koji još uvijek sebe nazivaju kršćanima.
Ova imenom kršćanska Europa već 400 godina postaje mjestom rođenja novoga poganstva koje nezaustavljivo raste u srcu kršćana uništavajući je iznutra. Malo tko vjeruje da bi se u ovoj i ovakvoj Crkvi, sa svim kulturno-političkim datostima moglo nalaziti “nekakvo vječno spasenje.”
Razumljivo je da se hitno postavlja pitanje zar ne bi danas Crkvu trebalo pretvoriti u zajednicu oduševljenih, uvjerenih da bismo joj vratili njezinu ozbiljnost?
Poganstvo je nekad bilo izvan Crkve, a danas se radi o poganstvu u Crkvi. Sve u svemu, ovo svođenje Crkve na neke važnije životne susrete moralo bi se odvijati na tri razine: razina sakramenata, naviještanja vjere i osobna ljudska razina. Zastrašuje da je nekim nazovivjernicima vjera postala teret, a ne milost.
Da je netko o nama tako napisao, ljutili bismo se. Imamo ljepšu sliku o sebi, svojoj povijesti, Crkvi i osobnoj vjeri.
Nažalost ta se dijagnoza odnosi i na Crkvu u Hrvatskoj, čuvaricu nacionalnog ponosa, kulturnog i duhovnog blaga. Doprinosi Crkve se osporavaju na svim razinama te je nakon toliko stoljeća vjernosti i mučeništva postala predmet izrugivanja, tema o kojoj svatko može pričati što i kako hoće. Ona je za mnoge kršćane, poput Isusa, “znak osporavan”, ali ništa manje znak koji daje smisao ljudskom životu, iako je nekima slika Boga potamnila.
Ponukan tim i mnogim drugim stvarima, Papa otvara “Godinu vjere” od 7. 10. 2012 do 24. 11. 2013. Vide li se plodovi ili je to bilo samo jedno slavlje u nizu? Prije ili poslije svake Mise čitali su se odlomci iz “Katekizam Katoličke Crkve.” Gdje je uspjeh, pomak, oduševljenje?
Popis stanovništva pokazuje da je velik broj katolika u Hrvatskoj. Ono što vidimo u praksi je drugačije. Puno manji broj je onih koji prakticiraju vjeru, primaju sakramente i susreću se u zajednici na nedjeljnim Misama.
Uza sve poteškoće i zlonamjerno govorenje o Bogu i Crkvi, ima lijep broj pravih katolika koji svojom vjerom i ponašanjem postaju “kvasac, sol i svijetlo.”
Ima ih koji nisu praktični vjernici. Sve im je u Crkvi naopako. Nose krivu sliku Boga i Crkve u sebi. Slika Boga kojeg u sebi nose nije prava. Vrijeme je i prilika da “otvore vrata Kristu”, kako bi rekao pokojni sveti papa Ivan.
Kome su primjer? Razloge nevjere traže izvan sebe. Priključuju se “zboru kritičara”. Zaboravljaju pritom da je “Crkva narod grešnika”, a grijesi pojedinaca, nesnalaženja u ovom svijetu, i svećenika i biskupa, samo pokazuju da Crkvu ne vode ljudi nego Bog.
Da je po nama, davno bi bila dio povijesti.
Činjenica s kojom treba računati: vjera raste u nama ili pada. Okviri djetinje vjere, krivog poimanja Boga, preuski su za normalna čovjeka. Bog kojega neki osporavaju nije Isusov ni moj Bog. Moj nema lice osvetnika, starca s bradom kojega se treba plašiti.
Neki su zgroženi “uskogrudnošću Crkve”, kao da nije za svakoga otvorena.
Treće izvanredno zasjedanje Biskupske sinode o obitelji u Vatikanu traje od 5. do 19. listopada, na njemu sudjeluju najviši predstavnici Katoličke Crkve, a donijelo je neke “tobožnje novine u odnosima”. Novinari su iznijeli “neka nova razmišljanja Crkve o homoseksualnim osobama, razvedenim i civilno ponovno vjenčanim“.
Mnogi su se naslađivali “packom” koju nam je dao papa Franjo.
“Ne može se Crkva miješati u živote homoseksualaca. Kaži mi: ‘Bog, kada gleda jednu homoseksualnu osobu, priznaje njezino postojanje s ljubavlju ili je odbija i osuđuje?’ Potrebno je uvijek cijeniti osobu“, kazao je Franjo. “Ja vidim Crkvu kao poljsku bolnicu poslije bitke. Uzaludno je pitati teškog ranjenika ima li visoki kolesterol ili šećer. Moraju se liječiti rane. Poslije ćemo moći razgovarati o ostalome. Liječiti rane, liječiti rane…, i mora se početi odozdo“, kazao je također papa Franjo. Kao i: “Crkva mora biti dom svih, a ne mala kapela koja može primiti samu skupinu izabranih osoba. Ne smijemo smanjiti krilo Univerzalne Crkve u zaštitničko gnijezdo naše prosječnosti”.
Zar smo mi do sada “u ime Božje” progonili homoseksualce, razvedene i ponovno civilno vjenčane iz Crkve? Znam župu u kojoj je bio zvonar zvan “seka Stevo” jer je imao partnera u selu. Ne samo da ga nisu progonili, nego je stekao mirovinu kao zvonar. Kao i obično oni koji odlučuju, zasjedaju, nikad nisu bili župnici, osim časnih iznimaka pa ne znaju kako to ide u praksi.
I kod nas i u Europi, nažalost, za neke nazovikršćane Crkva i Bog su servis u nevolji koga traže kad drugačije rješenje ne nalaze. To nije Bog Biblije koju bi trebalo iznova čitati.
Danas je moderno biti agnostik, furati se na tu foru. Kažu: “Ja bih vjerovao da znam, da se uvjerim.“ Što je s povjerenjem? Što mi znamo o tehnici koja nas okružuje, a služimo se njome? Ima ih koji spokojno sjedaju u autobus povjeravajući život vozaču ne pitajući se kakav je, a da bi se Bogu povjerili traže “garanciju”. Ima ih koji su ravnodušni dok im je dobro, a u nevolji se sjete i tog aduta iz rukava i kod nas i u svijetu.
Veći broj katolika su “godišnjaci”, krste djecu, vode ih na sve sakramente i to im se čini dosta i previše. Dakako da su “najgori” oni koji idu u Crkvu, “ali svojim životom, odnosom prema drugima, lice Boga više skrivaju nego otkrivaju”.
Gandhi, bivši predsjednik Indije, nakon studija u Europi zaključio je gledajući neke kršćane s kojima se družio: “Neki su kršćani sa svim obilježjima, katedralama i Crkvama kao kamen na obali rijeke. Izvana mokar, a kad ga prelomiš suh.” Mi imamo čime i možemo ugraditi svoju vjeru, tradiciju i pobožnost u zajedničku duhovnost Europe. Ako nam sve oduzmu, ako im sve damo u koncesiju, dušu neće moći jer je široka, velika do neba.