Kršćanstvo podrške


Roman japanskog pisca Yukia Mishime Mornar koji je iznevjerio more ima jednu uznemirujuću crtu. U pitanju je grupa dječaka koji se zovu banda i ima ih pet. Među tih pet članova grupe je i Noboru, sin udovice Fusako. Fusako upoznaje pomorca Riuđia u kojeg se zaljubljuje i s kojim želi stupiti u brak.

Noboru i njegova banda dječaka su uznemirujuća pojava. Pokušavaju osmisliti život u duhu pesimizma i nihilizma razvijajući stavove kako prema svemu moraju biti ravnodušni. Scena u kojoj dječaci muče i ubijaju malenu mačku nije za svačiji želudac. Tim činom Noboru se potvrđuje kao ravnopravan član grupe. Kako roman odmiče, glavni dječak, kojega svi zovu Šef, dolazi na ideju da nije dovoljno ubiti životinju. Kako bi istinski postali ravnodušni prema svemu, moraju ubiti čovjeka i izbor pada na Riuđia, kojega Noboru ne podnosi, iako licemjerno pred njim igra drugačiju ulogu. Konačno u završnoj sceni romana Riuđi priča dječacima o moru zabavljen svojim vlastitim mračnim mislima. I dok pripovijeda o moru Šef bande ga nudi čajem koji mu dodaje Noboru. Mishima pripovijeda kako je Noboru drhtala ruka i Riuđi misli da je to zbog hladnoće i kako je čaj bio neobično gorak. Roman završava rečenicom kako je općepoznato kako slava ima ukus gorčine, ali se zaključuje da su dječaci mornaru dali otrov kako bi ga ubili.

Ima nešto duboko pesimistično u destruktivnoj podršci koja postoji između dječaka. Riječ je o dječacima bogatih i uglednih roditelja koje učitelji stavljaju za primjer drugoj djeci. Mishima svojim romanom primjećuje kako fenomen podrške ima svoju izrazito zlu i mračnu stranu koja može uzrokovati strašne tragedije i patnje. Brutalna scena s mačkom je pokazatelj koliko duboko destrukcija, ukoliko joj se pruža podrška, može zahvatiti čovjeka već na samom početku djetinjstva. Podrška ima i svoju svjetliju stranu, onu konstruktivnu koja izgrađuje i čuva čovjeka od pada u nihilizam i očaj.

Na jednom mjestu u Starom Zavjetu prorok Izaija vidi Jahvinu slavu i u strahu zaziva Boga govoreći da ide od njega jer je on grešan čovjek. Nešto slično pronalazimo i u onoj evanđeoskoj zgodi kada Petar na Isusov zahtjev ponovo baca mreže i lovi veliki broj riba. I Petar poput Izaije prilazi Isusu i kaže mu da ide od njega jer je grešan čovjek. Božji stav prema pozivu koji upućuje Izaiji, odnosno Petru je stav podrške i razumijevanja njihove grešnosti. Nije stav odobravanja, nego stav Boga koji poznaje čovjeka i spreman je i s takvim čovjekom konstruktivno graditi svoj plan spasenja.

U Crkvi postoje različiti pozivi i poslanja na koje Krist poziva čovjeka. Kršćaninov odgovor na poziv početak je i njegovog ostvarenja. Međutim, da bi se poziv ostvario nakon što se poziv prihvati potrebna je podrška drugih. Božja podrška prati i Izaiju i Petra sve do kraja njihovog poslanja. Ta Božja podrška njihovom pozivu nerijetko je u formi oproštenja grijeha kao što Isus oprašta Petru izdaju. Čini se nevjerojatnim s kolikim strpljenjem i razumijevanjem Bog prati one koje je pozvao u svoju službu, s koliko strpljivosti prati i čeka da donesu plodove.

Međutim, ponekad u samoj Crkvi nije tako. Ponekad se događa da u Crkvi izostane podrška drugih nečijem pozivu i nečijem poslanju. Kao što se događa da nečiji poziv i poslanje naiđe i na razumijevanje i uvažavanje drugih vjernika. U Crkvi postoji taj dvojaki fenomen konstrukcije i destrukcije podrške i možemo govoriti o fenomenu kršćanstva podrške.

Riječ je o odnosu između nekog pojedinačnog zvanja i poziva i onih koji bi mogli i trebali tom pozivu i poslanju pružiti podršku. Ponekad nam nedostaje strpljivosti i osjećaja poštovanja i uvažavanja prema nečijem pozivu i poslanju. Dapače, ponekad nažalost poput dječje bande iz Mishiminog romana stvaramo kružoke i klanove destruktivne podrške kroz koju onda nečije zvanje, poziv i poslanje vrijeđamo, ocrnjujemo, urušavamo i u konačnici ubijamo. Bilo bi zanimljivo istražiti koliko je poziva i zvanja i poslanja unutar Crkve (od roditeljskog pa do svećeničkog) ubijeno na samom početku tom destruktivnom podrškom.

Destruktivna podrška onako kako je opisuje Mishima je takva da onaj tko je žrtva ne zna da mu se nešto sprema ili da će njegovo zvanje, poziv i poslanje biti objekt perfidnog i isplaniranog zlostavljanja. Kao što mačka iz romana koja gonjena glađu prilazi dječacima ne zna što je čeka, tako ni Riuđi ne zna što se nalazi u čaju koji uzima u ruke. S druge strane čovjek se ne može ne postidjeti i ne posramiti s kolikom pažnjom i ljubavlju Bog prati one koje je pozvao, s kolikom ljubaznošću i razumijevanjem Bog prihvaća njihova priznanja grijeha i kajanja, njihove padove i neuspjehe.  S kolikom upornošću Bog prati svaki njihov korak, s kolikom boli i sam Bog zajedno s njima suosjeća kad njihovo zvanje i poslanje upada u krizu i prijeti da nestane i iščezne. S koliko je suosjećanja Isus strepio i čekao samo nekoliko metara dalje da vidi što će Petar učiniti kad se sjeti njegovih riječi o pijetlu i zatajenju.

Mi u Crkvi ponekad nismo tako ni ljubazni, ni strpljivi, niti imamo razumijevanja za ostvarenje nečijeg zvanja i poziva, a toga nam posebno nedostaje kad je nečije zvanje ili poziv u krizi i poteškoćama. Postoji ono kršćanstvo konstrukcije gdje shvaćamo da nečije zvanje i poslanje u Crkvi treba našu podršku, našu molitvu, našu ljubaznost, našu brigu, naše razumijevanje i našu strpljivost. Od mladih koji planiraju kršćanski brak, pa do mladića i djevojaka koji žele biti svećenici, redovnici i redovnice njihova zvanja i poslanja ostvaruju se tek ako im drugi unutar zajednice pruže autentičnu podršku na putu ostvarenja njihovog poziva. Nažalost, postoji i ono kršćanstvo destrukcije kojim okupljeni u kojekakve grupe i grupice nečiji poziv i poslanje u Crkvi ometamo, preziremo, obezvrjeđujemo, odbacujemo i pred svima ismijavamo.

I kao što smo doživjeli da naš poziv i zvanje naiđe na podršku mnogih, tako smo nažalost naišli i doživjeli da je naš poziv i zvanje naišlo na odbacivanje i prijezir od strane nekih. Nije dovoljno osjetiti poziv, kao što ni Izaiji ni Petru nije bilo dovoljno da ih Bog pozove, bez Božje podrške svoje poslanje ne bi ostvarili i izvršili. I nama je, osim Božje podrške, potrebna podrška drugih unutar Crkve i unutar naše zajednice. Jer drugi vjernici na neki način zamjenjuju Boga i Krista, oni bi trebali u njihovo ime biti naša podrška i oslonac u ostvarenju našeg zvanja, poslanja i poziva.

Kako se čovjeku njegov poziv i poslanje čini privlačnijim kada susreće one vjernike koji mu pružaju podršku, imaju razumijevanja, strpljivi su i ljubazni s njim i tu su za njega kako bi mu pomogli ostvariti ono na što je pozvan. Ali isto tako i najprivlačniji poziv i poslanje mogu postati bljutavi i neprivlačni pa čak i objekt mržnje kada zajednicom i ljudima u zajednici upravlja destruktivna podrška, onaj nihilistički i pesimistički odnos koji proizlazi iz prijezira i odbacivanja svog vlastitog poziva i poslanja.

Nije li Crkva i nismo li kao Crkva nerijetko gubili autentičnost i sposobnost navještaja, ne jer nismo prepoznali pozive i poslanja, nego jer nismo pružali istinsku vjerničku i kršćansku podršku tim pozivima i poslanjima jednom kad su se željeli i htjeli ostvariti u krilu Crkve? I koliko smo u takvim trenutcima bili daleko od onih Kristovih riječi Petru: Ne boj se, od danas ćeš loviti ljude, i one žeravice kojom anđeo dotiče Izaijine usne kako bi mu naznačio kako ga je ipak Bog izabrao za poziv i poslanje proroka?

Ponekad preko naših usta i u našem djelovanju i nastupu nije bilo ni riječi o onom Kristovom: Ne boj se, kao ni one podrške da kroz kajanje i obraćenje, iako grešni, ostvarujemo povjereni nam poziv od Boga. Ponekad smo, nažalost, poput bande dječaka iz Mishiminog romana, opterećeni i zarobljeni našim malenim bandama, grupama i klanovima, puni ravnodušnosti, pesimizma, prijezira i nihilizma, ne samo prema zvanju i poslanju drugog, nego kudikamo više prema svom osobnom pozivu i poslanju, koji smo u Crkvi izabrali ostvariti.