Kršćanstvo pred problemom modernog otpada
Oko problema modernoga otpada od Crkve i od kršćanstva diže se zadnjih decenija sve veća uzbuna i u redovima katoličkih mislilaca.
Svi vidimo, kako se savremena kultura konstatno udaljuje od Crkve, a mase i inteligencije i puka, baš u t. zv. civilizovanim zemljama Evrope i zapada, postaju sve ravnodušnije prema vjeri i prema Bogu. Kojiput ide ta ravnodušnost i do mržnje, i do hostilnosti.
Same te činjenice nitko ne može zanijekati. Gledamo je svi, rođenim očima, oko sebe svaki dan. Potvrđuju je statistike, koje mi sami pravimo. Ako negdje, nedjeljom i blagdanom, dolazi u crkvu dvadeset i pet posto nominalnih, u katoličkoj Crkvi krštenih, vjernika, smatramo to velikim uspjehom. Ima čitavih krajeva, po „čisto katoličkim” zemljama, gdje ih u crkvu ne dolazi ni deset posto. Sve više ima i pravih bezvjeraca: ili ih roditelji uopće nijesu krstili, ili su u odrasloj dobi prekinuli s vjerom i s Crkvom sve veze. Otvoreno se deklariraju kao bezbošci i vjeru ili napadaju ili s prezirom ignoriraju: smatraju je demodiranim anahronizmom; ostatkom, reliktom, iz djetinjeg doba čovječanstva. Osobito je za vjeru i za kršćanstvo nepovoljno stanje među onima, koji daju ton javnom životu ili predstavljaju čovječanstvo od sutra: među inteligencijom i omladinom. Procenti praktičnih otpadnika penju se u tim krugovima do visine, koja, po ljudsku, tjera u očaj. Javni je i društveni život, u svojim tipičnim formama i manifestacijama, praktično, svagdje u Evropi i na zapadu, potpuno raskršćanjen. Štampa, školstvo, komunikaciona sredstva, socijalne institucije, zabava, konvencionalne i odjevne manire. Kršćanstvo kao da postaje seoskom i ženskom vjerom, a i to samo kroz jednu prijelaznu fazu: prognoze i tendencije ostavljaju mu i na selu, i među ženskim svijetom, sve manje nade.
Do razlika dolazi među katoličkim misliocima istom onda, kad treba tu pojavu, — tu, danas već notornu, činjenicu, — objasniti: kad joj valja potražiti i odrediti uzrok; kad joj valja naći krivca.
Danas je u mnogim, osobito t. zv. ,,progresističkim“, katoličkim krugovima kurentna hipoteza, da je takvoj, po sebi skoro tragičnoj, situaciji glavni krivac sama Crkva: ljudi, koji su je vodili i predstavljali, davali joj pravac, određivali joj držanje, metode i taktiku, tumačili, interpretirali, njezinu nauku, duh, shvaćanja, principe.
Dvoje joj osobito ti njezini katolički kritičari zamjeraju. Nije, barem u praksi, ostala vjerna nekim najtemeljnijim shvaćanjima Evanđelja. Otupio je u njoj, tokom stoljeća, socijalni osjećaj: priklanjala se je više mogućnicima nego potrebnicima i puku; više velikima nego malima; zapovijedala je i gospodovala, mjesto da, po primjeru svoga božanskoga osnivača, služi čovječanstvu i dušama. Pa je izgubila ugled i povjerenje. Mase su joj se otuđile, kao Crkvi bogataša i gospode. Mjesto da nastupa demokratski, široko i bratski, ona je nastupala zapovjednički i diktatorski: podlijegala je teokratskim i klerikalnim tendencijama. Mase nijesu više u crkvenim ljudima prepoznavale poniznog, blagog i milosrdnog Krista iz Evanđelja. Kršćanstvo je više operiralo paklom i cenzurama nego nebom i mirozovom iz Betlehema i sa gore blaženstva.
A onda, previše se je Crkva udaljila i distancirala od svijeta. Izgubila je s njim duhovne kontakte. Nije znala, da mu se približi, da ga shvati, da cijeni njegova dostignuća, da ide uporedo s njim. Ukrutila se je previše na historijskim tradicijama, koje je kulturni razvoj čovječanstva već bio ostavio za sobom. Postala je previše konzervativna, formalistična, juridična, drvena, starinska, a premalo vitalna, savremena, prilagodljiva, tolerantna. Pa niti je ona razumjela svijeta, niti svijet nju. Otuđili su se jedno drugome. Svijet je išao dalje svojim putem, prema napretku i budućnosti, putevima znanja, a Crkva je vukla natrag u prošlost i u stagnaciju, putevima dogmi i predanja. Sve je više figurirala kao anahronizam i okamenina. Zauzimala je negativistička stanovišta i samo kritizirala, mjesto da za svijetom pođe i da ga voli.
Hoćemo li da tu krizu savremenog kršćanstva prevladamo, moramo temeljito revidirati svoja stanovišta, pa na svijet i na život gledati s više vedrine i optimizma. Moramo se otvoriti napretku i znanstvenim shvaćanjima. Moramo praviti više koncesija duhu, ukusu, manirama vremena. Moramo se odreći prevelikog dogmatizma i prevelikog moralnog rigorizma i puritanizma. Moramo biti pozitivniji i realniji.
Nema sumnje, da u ovom rezoniranju ima dosta i istine. Osobito u njegovu prvom dijelu. U konstataciji, da mi kršćani i crkveni ljudi nijesmo uvijek bili dovoljno ni kršćani, ni crkveni ljudi. Da smo, kroz stoljeća, podlijegali i odviše ljudskim porivima u sebi. Da naše kršćanstvo nije bilo dosta evanđeosko, duboko, kristocentrično, humano, otkupiteljsko. Revizije u tom smislu uzeli smo danas svi u svoj program: barem načelno i teoretski. Posljednje pape, sve od reda. Nedavni opći sabor, II. vatikanski, “ex professo”. I toleranciju smo i širinu Evanđelja oživjeli. I ljubav smo, bratstvo i humanost učinili parolom: opet prema izvornim inspiracijama Evanđelja.
Ipak, ne čini nam se, da je tim, “progresističkim”, stavom problem modernoga otpada od kršćanstva ni riješen, ni, logično, objašnjen. U mnogočemu ga dementiraju činjenice. Svijet danas ne pokazuje simpatija za kršćanstvo ni u onim elementima, koji su u njemu, očito i izvorno, evanđeoski i apostolski. On se ne okreće samo protiv zloporaba i karikatura pobožnosti i crkvenosti: on pobožnost i crkvenost, često, otklanja u principu. I čistoću. I poniznost. On ne traži samo reviziju u tipu religije; on se za religiju uopće ne interesira: prema njojzi je, mnogo puta, potpuno ravnodušan. On ne voli ni najdobronamjernijih, ni najplemenitijih, ni najlojalnijih njezinih predstavnika: baš njih se često najviše boji, najviše ih napada i odurava. On nije protiv kršćanstva kao jedne od religija; on je protiv svake religije: on se u principu okreće protiv same ideje duha, vječnosti, nadzemaljske stvarnosti. Njemu ne smeta samo religija; njemu smeta moral: svaka transcendentna koncepcija života, svako ograničavanje slobode ljudskoga izbora i akcije, svaka odgovornost, svaka ovisnost, svaki gospodar i zakonoša. On se, i kad griješi, ne smatra grješnikom ni dužnikom. On je sam sebi dosta. Čovjek je najviše, što postoji u svijetu; nije Bog. On se isključivo orijentira prema materiji, tijelu, vremenu, zemlji. On Boga gura iz svijeta i iz života. On je areligiozan. A to tumačiti samo ljudskim slabostima, pa i falzifikatima, iz domena religije, nema logičkog opravdanja. Bila bi to površnost u dijagnoziranju problema. Od, eventualnog, bi se povoda pravio uzrok.
Nama se čini, da je prava dijagnoza dublja. Ono temeljno u problemu otpada nije nerazumijevanje, nego zla volja. Apatija prema idealima. Strah od istine i od njezinih, u prvom redu moralnih, konsekvencija. Samoobožavanje čovjeka; idolopoklonstvo pred materijom; moralni autonomizam i antinomizam; zloraba ljudskog napretka i slobode na račun Božje veličine i Božjih prava. Po našemu mišljenju puno je manje tih “dobronamjernih ateista”, nego što nam govore.
Krist svakako nije ni religije ni kršćanstva krivo interpretirao. Ono je na njemu izlazilo pred ljude u najautentičnijem i najsavršenijem obliku. A ipak ni njega ljudi, u većini, nijesu primili. “Sui eum non receperunt!” (Iv 1, 11.). Ni njega, ni njegovih nebeskih koncepcija, poruka, obećanja. Samo što su, u tom svome otklonu, ipak bili iskreniji od naših današnjih modernih otpadnika. Nijesu se zaklanjali za paravane znanosti i napretka. Otvoreno su rekli, da im je neprihvatljiva njegova životna mudrost, puna božanskih tajni i ozbiljnih zahtjeva: “Tvrda je ovo besjeda, i tko je može slušati!” (Iv 6, 61.).
Tvrda je kršćanstvo besjeda za ohole i površne ljude i za materijalističke uživače života. U tomu je srž problema. U idejnom sadržaju kršćanstva, a ne u njegovoj formi, nastupu, metodici, nositeljima.
Valja stoga riskirati nevjeru i otpad, ako hoćemo da ostanemo uz Evanđelje. Valja biti do kraja uporan i beskompromisan u njegovoj afirmaciji: bez obzira na reakciju. Bio je to i Krist. On se nije pogađao s ljudskom nevjerom i otpadom; on nije otpisao nijedne od svojih teza pred opozicijom ljudskog “razuma” i ljudskih strasti. On je insistirao na opredjeljenju i odluci: ili — ili. Bio je spreman i na dalje otpade. “Hoćete li i vi da otiđete?” (Iv 6, 68.), rekao je i dvanaestorici posljednjih.
Kršćanstvo ne osvaja prilagođivanjem ni popuštanjem. Kršćanstvo osvaja sjajem, snagom i dosljednošću čitave istine. Njom ono imponira onima dobre volje. I od njih onda pravi junake i borce za dalje pobjede i prodore.
Konfrontiralo se je kršćanstvo već jednom s otpadom, s nevjerom, s materijalističkim moralnim cinizmom i hiperkulturom. Odmah na svome početku. U Ateni i Rimu. Nije ni tada njegova metoda, — metoda apostola, — bila prilagođivanje ni kompromis. Nije ono ni tada išlo u nudističke terme ni u krvavi cirk. Nije ono ni tada prihvaćalo tolerancije uvijek novih božanstava u Panteonu. Ono je taj poganski svijet osvojilo dosljednošću svoje duhovne novine i puninom svoje životne istine. Božanske istine. Ono je apeliralo na žeđu za “nepoznatim Bogom” (Dj Ap 17, 22-31.) i za njegovom vječnošću u dušama ljudi “dobre volje” (Luk 2, 14.).
Krist govori, zove i ljubi. Ali Krist ni pred kim ne uzmiče. Ni pred ultimatumima današnjeg modernog čovjeka; ni pred generacijom titana, koji jurišaju na nebo!
Dr. Čedomil Čekada
Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 11/1966., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, II., Đakovo, 1968., str. 124-128. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje.
