Kršćanstvo projekcije
Postoji nešto što bismo mogli opisati kao sidrište života. Ono čemu se čovjek vraća da ponovno pronađe smisao. Samo sidrište nije smisao, nego ono u sebi krije mogućnost smisla. Njemu se vraćamo s nadom da je tamo još uvijek moguće pronaći ono što tražimo. Postoje trenutci kada prekidamo odnos i komunikaciju sa sidrištem života. Nekad je uzrok u nama, a nekad u njemu samom. Sidrište života nije nešto bezgrešno i nevino bez svojih nedostataka i slabosti. Nedostatci i slabosti mogu biti razlog našeg udaljavanja, pa i odlaska u potragu za nekim drugim i drugačijim smislom. Sidrišta života su nerijetko oni prostori naše egzistencije uz koje smo dugotrajno vezani dubokim i snažnim vezama kao što je obitelj, bračna zajednica, vjernička zajednica, dugogodišnja prijateljstva. S njihovim postojanjem i odnosom prema nama i kada život jest zahtjevan i mučan pronalazimo razlog i motiv zbog čega i zašto živjeti.
S gubitkom sidrišta života mijenja se i naša egzistencija i naš odnos prema svijetu i prema ljudima. U takvim trenutcima udaljeni smo i prepušteni neko vrijeme samima sebi u pokušaju da na neki drugi način pokušamo pronaći novo životno sidrište oko kojega bismo onda vezali naše življenje i smisao našega postojanja u svijetu. Crkva pripada prostoru takvih sidrišta. Osim njezine religiozne i vjerničke uloge, ona ima i egzistencijalnu ulogu u životu čovjeka. Čovjek ne mora biti nužno povezan s njezinim unutarnjim životom i dinamikom, ipak može u Crkvi pronaći sidrište. O takvim ljudima ponekad se govori kao o anonimnim kršćanima, kao onima koji u Crkvi pronalaze određeni smisao i objašnjenje svoje egzistencije u svijetu i onda kada ne sudjeluju aktivno i često u njezinom vjerničkom životu i praksi. Nezahvalno je ponekad bez dubljeg znanja pokušati protumačiti iz kojeg razloga netko ostavlja sidrište života počevši od vlastite obitelji do Crkve.
Bez obzira na razloge prekida veza i odnosa s takvim sidrištima i kod zajednice i kod pojedinca otvara mnoštvo pitanja, dilema, sumnji i optužbi tko je na kraju kriv za jedan takav rasplet odnosa između čovjeka i sidrišta njegovog smisla? Raskid odnosa ostavlja i posljedice, ponekad dugotrajne koje kasnije ostaju kao određeni nutarnji ožiljci i podsjetnici na taj odnos. Kada se odnos prema sidrištu života okončava, ljudi na različite načine reagiraju na taj raskid i prekid. S obzirom da se u takvim okolnostima ne može uvijek biti do kraja racionalan i umjeren dok ne prođe određeno vrijeme, zna se dogoditi da prekid bude bučan, glasan, popraćen s velikom javnom i medijskom pompom. Takva iskustva prolaze oni koje se opisuje kao „slavne i poznate“, kada njihovi razvodi i bračne parnice pune stupce medija. Njihovo sidrište života, njihov brak i obitelj se minuciozno i temeljito studiraju, razvlače i čereče do te mjere da njihova privatnost i intimnost pripada nama kao javnosti, kao da smo vlasnici njihove privatnosti i imamo na nju pravo. Nikad se ne registrira ono što možemo opisati kao egzistencijalnu mučninu i egzistencijalnu nelagodu kod takvih ljudi, jer iako „slavni i poznati“ i oni su kao i svi ljudi imali potrebu za sidrištem života koje je njihovom postojanju osiguravalo smisao i svrhu.
Konkretan čovjek, kršćanin i vjernik može se naći u situaciji da se raziđe sa svojim sidrištem života kojega shvaća i razumijeva kao Crkvu. Već u evanđelju susrećemo bogatog mladića kojega Isus zavoli, ali koji ostavlja moguće sidrište života Krista kako bi ga pronašao u nekoj drugoj stvarnosti, a u njegovom slučaju to bijaše njegovo bogatstvo. Isus nije protestirao protiv mladićeve odluke da sidrište života potraži negdje drugo, htio je ponuditi mogućnost izbora mladiću da slobodno izabere njega Isusa kao sidrište života. Nije tajna, i povijest Crkve oduvijek poznaje i prepoznaje mogućnost da i onaj koji vjeruje i živi u Crkvi može u jednom trenutku potražiti smisao negdje drugdje. I treba nešto reći o načinu na koji se čovjek odvaja od svojih sidrišta života.
Od obitelji se prije ili kasnije moramo odvojiti kako bismo samostalno nastavili živjeti. Odvajanje od obitelji kao sidrišta života može biti tiho, mirno, s osjećajem zahvalnosti i poštovanja prema obitelji i roditeljima. Ali odvajanje može biti nažalost oslobađajuće bez ikakve zahvalnosti i poštovanja u onim okolnostima kada obitelj, čak i roditelji, nisu bili sidrište života, nego razarači smisla, kao u slučajevima gdje je netko trpio različita zlostavljanja unutar obitelji. Napuštanje sidrišta nije uvjetovano isključivo odlukom pojedinca da smisao života potraži negdje drugo, nego i samim sidrištem života koje na čovjeka može utjecati i dobro i loše u razlozima zašto se odvaja i zašto prekida odnose.
Crkva kao sidrište života donekle je analogna obitelji kao sidrištu. Netko je može napustiti razočaran i šokiran, netko je može napustiti tiho, mirno pun zahvalnosti i poštovanja prema njoj. Čini se da napuštanje sidrišta života ne može izbjeći ono što ovdje možemo opisati kao problematiku žrtve. Kada se prekida odnos između pojedinca i njegovog sidrišta života, uvijek postoji iskustvo žrtve. Kada čovjek napušta obitelj kako bi bio samostalan i kada je napuštanje obitelji prožeto poštovanjem i zahvalnošću, iskustvo žrtve je dobro, odnosno pozitivno. Čovjek je svjestan plemenitosti žrtve njegovih roditelja za njega i žrtva biva shvaćena kao nešto vrijedno i plemenito. Takav čovjek osjeća donekle tjeskobu jer napušta obitelj u kojoj je fenomen žrtve bio smislen kroz odnos roditelja prema njemu. Obitelj kao sidrište života davala je smisao žrtvovanju za druge. Kada čovjek napušta obitelj i prekida s njom odnos jer je doživio nasilje i zlostavljanje u obitelji, fenomen žrtve je negativan jer je čovjek ogorčen na iskustvo da je bio žrtva zlostavljanja i nasilja, ali izrazito nepravedno i nepošteno jer smisao obitelji nije trebao biti zlostavljanje i nasilje. U nemogućnosti da se pomiri s iskustvom da je sidrište života oduzelo smisao njegovoj egzistenciji čovjek (s pravom ili ne je složeno pitanje i tu treba biti oprezan i ne pretjerati) može zauzeti generalno negativan stav prema obitelji uopće i pokušati definirati i opisati na koji način se dogodilo da obitelj ne vidi kao sidrište života. Analogno takvim iskustvima, nažalost, dogodi se i u Crkvi da je se ne promatra kao sidrište života, nego se zauzima opći i generalan stav kako je ona štetna i negativna institucija.
I u Crkvi postoje okolnosti kada se treba posvetiti pozornost problematici žrtve. I tu nailazimo na dvojako iskustvo ili način pristupa Crkvi. Ima onih koji se tiho, mirno s određenim poštovanjem i zahvalnošću razilaze s Crkvom kao sidrištem života. Takvi ljudi nerijetko uzrok raskida pronalaze unutar svoje osobne vjere i nemogućnosti da ono što osobno vjeruju pomire s nekim stavovima, mišljenjima i promišljanjima Crkve. Ovakav razlaz s Crkvom kao sidrištem života događa se na razini teologije i osobne vjere, gdje čovjek i dalje vrednuje Crkvu, ali ne dovoljno da bi pristao na sva njezina uvjerenja i ono o čemu ona govori. Takav čovjek ostaje blizak Crkvi u njezinim kulturnim i civilizacijskim okvirima i tu pronalazi sidrište života, ali više ne pronalazi sidrište u crkvenoj teologiji i vjerničkoj praksi Crkve. Crkva postaje sidrište kulture i civilizacijskih dometa, ali prestaje biti sidrište osobne vjere. Takav čovjek se ne smatra žrtvom, dapače on u djelovanju Crkve, makar više ne dijeli s njom vjeru i teologiju, prepoznaje žrtvu Crkve na onim područjima koja smatra sada važnima, kao što su kultura i umjetnost.
Međutim, kada netko napušta Crkvu neugodno iznenađen, šokiran i ogorčen onim što je u Crkvi i od Crkve doživio, iskustvo žrtve je dovoljno snažno i intenzivno da se cijelu Crkvu kao zajednicu smatra razaračem sidrišta života i smisla življenja. Kroz ovaj dvojaki odnos između pojedinca i sidrišta života dolazimo do specifičnog odnosa između pojedinca i njegovog sidrišta života, koji možemo opisati kao kršćanstvo projekcije. Kada čovjek napušta obitelj kao sidrište života, od presudne je važnosti na koji je način sidrište života na njega djelovalo kada je u pitanju smisao i egzistencija. Ukoliko je djelovanje obitelji bilo dobro i pozitivno, čovjek, zahvaljujući obitelji, uspijeva imati pozitivan, izdiferenciran i umjeren stav prema obitelji kao općem sidrištu života tako što izbjegava zamku da, jer postoje obitelji koje zlostavljaju svoje članove, treba nužno slijediti da je obitelj kao sidrište života loša, negativna, nasilna, zlostavljačka i zla. Dobrotu obiteljskog života koji je iskusio čovjek projicira u svijet obitelji kroz zahvalnost i poštovanje prema svojoj obitelji. Iskustvo obitelji kao ugodnog sidrišta života mu pomaže da zadrži razuman stav i odnos prema obitelji i onda kada primjećuje da postoje obitelji koje su nasilne.
Iskustvo koje čovjek može imati s Crkvom i Crkvi može biti takvo da čovjek s poštovanjem i zahvalnošću promatra žrtvu Crkve i za njega i za mnoge druge, iako se, recimo, teološki i vjernički od Crkve udaljio. On nije bio žrtva, nego se Crkva na određeni način žrtvovala za njega. Svoje iskustvo života s Crkvom projicira u Crkvu i onda kada čuje i vidi i ono negativno i loše što se u Crkvi događa i razvija razuman i izdiferenciran stav prema Crkvi. Ukoliko je iskustvo s Crkvom i u Crkvi za čovjeka bilo loše i negativno, onda se iskustvo projicira u cijelu Crkvu kao neku zločinačku i pokvarenu instituciju.
Ovakva iskustva, mišljenja i promišljanja o Crkvi nas vode prema jednom prirodnom zaključku. Čovjekov odnos prema životu, prema svijetu i prema drugim ljudima uvelike će ovisiti o tome na koji je način sidrište života djelovalo na čovjekovo shvaćanje samog sebe i smisla njegovog postojanja. Ovdje u trenutku kada sidrište života na nas djeluje i kada nas oblikuje rađa se i fenomen kršćanstva projekcije, kada, već prema tome kako se sidrište života odnosi prema nama (ali i mi prema njemu), formiraju naši budući stavovi, ideje, mišljenja i promišljanja.
Primjer rađanja takvih sidrišta pronalazimo i u evanđeoskim izvještajima. Kada Isus u sceni pokušaja kamenovanja žene sugerira neka prvi kamen baci onaj koji je bez grijeha optužena žena u Isusu pronalazi sidrište života. Čak i poslije kada je Isus nailazio na optužbe, klevete, uvrede od strane farizeja, žena vjerojatno ostaje s Isusom u kontaktu jer već ima izgrađen racionalan i umjeren stav: teško je vjerovati da je Isus isključivo i samo vinopija i izjelica, kako ga optužuju farizeji i pismoznanci s obzirom što je učinio za mene. Na drugom mjestu formiranje odnosa prema sidrištu života pronalazimo i u odnosu farizeja koji iz Isusovog druženja s grešnicima i carinicima zaključuju kako je nemoguće da netko takav zajedno s učenicima može biti dobar. Taj stav dolazi još više do izražaja u Nazaretu kada Isus ne uspijeva učiniti nijedno čudo jer odnos njegovih sugrađana prema sidrištu života biva potpuno negativan i odbijajući.
Kršćanstvo projekcije je nerijetko uvjetovano ne samo našim osobnim i privatnim karakternim i misaonim vrlinama, manama, mogućnostima i talentima, nego je možda ponekad jače i snažnije uvjetovano samim sidrištem života na koje se oslanjamo i koje može na nas djelovati kako dobro i smisleno, nažalost može djelovati i negativno i razoriti smisao koji smo kroz njega jednom izgradili i dovesti nas u zamku da za svako sidrište života pomislimo kako je apsolutno i nužno negativno, pokvareno i zlo, jer smo mi doživjeli besmisao onoga što nam je trebalo pružiti i osigurati smisao u životu.