Ponedjeljak, 30 studenoga

Kršćanstvo – religija utjelovljene Božje Riječi


Uvod


Da bi se lakše klasificirale, religije se obično dijele na nekoliko vrsta. Prema jednoj podjeli, razlikuju se prirodne od objavljenih, pri čemu su prirodne religije one koje su nastale od ljudi, tako što su ljudi zaključili da mora postojati Bog ili božanstva, a objavljene su religije one koje tvrde da im se Bog objavio, a to su židovstvo, kršćanstvo i islam. Drugi će prirodne religije nazivati uzlaznima, a objavljene silaznima. Također, neki će govoriti o monoteističkim, a drugi o politeističkim religijama, itd. Nijedna od tih podjela nije za kršćane prihvatljiva, jer je kršćanstvo bitno drukčije od svih drugih religija, s obzirom da se jedina prava i potpuna Objava zbila u Isusu Kristu, pravom Bogu i pravom čovjeku. Jedini je Isus Krist Otkupitelj ljudi i zato se kršćanstvo ne smije izjednačavati s drugim oblicima vjerovanja, iako i oni mogu imati svoju veliku vrijednost, a to se posebno odnosi na Židove, s kojima dijelimo cijeli Stari zavjet. S obzirom da kršćanstvo naučava da se sam Bog utjelovio, odnosno da je vječna Božja Riječ poprimila ljudsko tijelo, a takvog vjerovanja ne može se pronaći ni u jednoj drugoj religiji, možemo reći da je kršćanstvo i više od religije. Ipak, i kršćanstvo, kao i sve druge religije, ima svoje odrednice po kojima se mogu upoznati njegove posebnosti. Tako i ono ima svoju povijest, svoga utemeljitelja, svoje svete spise, svoj nauk, svoje obrede i svoj moral.


Povijest kršćanstva


Imajući u vidu posebnost kršćanstva kao silaska neizrecive Božje Riječi među nas ljude, možemo reći, u širem smislu riječi, da je ono odvijeka u Božjem namislu, ali povijesno počinje postojati prije otprilike 2.000 godina, utjelovljenjem Isusa Krista. Još preciznije, kršćanstvo kao poseban oblik vjerovanja nastaje nakon Kristova uskrsnuća i uzašašća na nebo, kada u Jeruzalemu nastaje prva kršćanska zajednica. Prvi su kršćani bili Židovi i u početku su odlazili na židovske sastanke subotom, a nedjeljom su se u ranu zoru, kao spomen na Kristovo uskrsnuće, sastajali na lomljenje kruha, kako im je to zapovjedio sam Gospodin na Posljednjoj večeri. Međutim, uskoro su ih Židovi počeli progoniti, a prvi koji je podnio mučeničku smrt, bio je sveti Stjepan, đakon. Dok su apostoli ostali u Jeruzalemu, mnogi su se između prvih kršćana razbježali pred progonima u druge krajeve, gdje su nastavili širiti Evanđelje. U to prvo vrijeme posebno je bila značajna zajednica u Antiohiji, gdje su se i prozvali kršćanima. Uz apostole, kao navjestitelji Božje riječi posebno su se istaknuli sv. Pavao, koji je najprije bio progonio Crkvu, a nakon obraćenja postao najveći širitelj Evanđelja, pa je zato i nazvan Apostol pogana, zatim sveti Barnaba, sveti Timotej, sveti Tit, Ivan zvani Marko (evanđelist), ali i mnogi drugi.

Uskoro je učenje o Kristu kao Sinu Božjem, koji je otkupio ljude na križu i treći dan uskrsnuo počelo izazivati napetosti, jer je bilo sasvim drukčije od dotadašnjeg rimskog mnogobožačkog vjerovanja. Zato su počeli progoni kršćana, no unatoč njima kršćanstvo se proširilo po cijelom Rimskom carstvu. Uz Jeruzalem i Antiohiju, prva su velika kršćanska središta bila i u Aleksandriji i Rimu. Naročito su bili veliki progoni za vrijeme rimskih careva Nerona (64. god.), kada su u Rimu ubijeni sveti Petar i sveti Pavao, zatim u vrijeme cara Decija (249. god.) i u vrijeme cara Dioklecijana (284.-305.). U vrijeme progona kršćani su živjeli u katakombama, podzemnim hodnicima, a oni koji su bili prijavljeni i uhvaćeni redovito su mučeni na različite načine, a posebno tako što bi bili u arenama bacani pred lavove.

Car Konstantin Veliki 313. god. kršćanima je dao slobodu i u pravnom smislu izjednačio kršćanstvo sa svim drugim religijama u Rimskom carstvu. Tada su kršćani izišli iz katakombi i počeli organiziraniji vjerski život, gradili crkve i druga sveta mjesta, te na druge izvanjske načine davali Bogu slavu. To je bilo još izraženije kada je car Teodozije Veliki 380. god. uzdigao kršćanstvo na državnu religiju. Car je stolovao u Carigradu, a nasljednici sv. Petra – pape, boravili su u Rimu, pa su se tako oblikovala dva velika središta i polako je došlo do njihovih međusobnih udaljavanja. Naime, na Istoku je car imao glavnu ulogu i u vjerskim pitanjima, dok je na Zapadu o njima odlučivao papa, što je nerijetko izazivalo velike napetosti. S vremenom su nastale različite vjerske prakse i običaji, koji su izazvali još veće i otvorenije trzavice.

Takva su udaljavanja između Istoka i Zapada u 11. st. postala toliko velika i napeta da je 1054. god. došlo do velikog crkvenog raskola, kada se Crkva raspala na Latinsku (Katoličku) i Istočnu (Pravoslavne Crkve). Neke će od tih Pravoslavnih Crkava u narednim stoljećima stupiti u jedinstvo s Katoličkom Crkvom, a njih danas, uz još neke druge kršćanske zajednice koje su nastale prije raskola i također stupile u zajedništvo s Katoličkom Crkvom, nazivamo Istočne Katoličke Crkve. One imaju svoje obrede i neke običaje drukčije od rimokatolika, sličnije pravoslavcima, ali priznaju papu svojim poglavarom i prihvaćaju isti nauk kao i rimokatolici. Osim onih istočnih zajednica koje nisu stupile u zajedništvo s Katoličkom Crkvom, ima onih koji su ostale samostalne (uglavnom je riječ o kršćanskim zajednicama iz prvih stoljeća, a koje su nastale kao rezultat različitih heretičnih naučavanja), kao i onih koje su se ucijepile u pravoslavlje.

Nekoliko stoljeća nakon velikog crkvenog raskola, točnije u 16. st., nastao je i protestantizam, a kao rezultat protestiranja augustinskog njemačkog redovnika Martina Luthera protiv zloporaba koje su tada postojale u Katoličkoj Crkvi, a posebno protiv trgovine oprostima. Luther je pri tome otišao u krajnost i nije ostao samo na kritikama onoga što nije bilo dobro, nego je u potpunosti odbacio Katoličku Crkvu i počeo naučavati neki novi nauk. Tako je utemeljio luteranizam ili Evangeličku Crkvu, a koja je odbacila vrijednost sakramenata, svete mise, svetog reda, celibata, Predaje Katoličke Crkve itd. Neki su se njegovi sljedbenici od njega udaljili i osnovali neke druge protestantske zajednice, a one su se tijekom stoljeća razbile u mnoštvo denominacija.

Sav taj povijesni pregled pokazuje da je danas kršćanstvo međusobno raznoliko i da se sastoji od više kršćanskih zajednica, koje sve povezuje vjera u Isusa Krista. To su: jedna Katolička Crkva, ali koja se u određenom smislu dijeli na Rimokatoličku i 23 Istočne Katoličke Crkve; zatim Pravoslavne Crkve, kojih ima puno, a uglavnom su nacionalne, odnosno vezane uz pojedine države; mnoštvo protestantskih zajednica unutar kojih su tri glavne struje: luterani, anglikanci i reformirani kršćani, ali i veliki broj različitih sekti; konačno, tu su i neke druge samostalne kršćanske zajednice koje su nastale iz heretičnih učenja prvih i narednih stoljeća kršćanstva.

Za katolike načelo prave i jedine Crkve predstavljaju tri kriterija, a to su ispravna vjera onako kako su nam ostavili apostoli, apostolsko nasljedstvo s Petrom (papom) na čelu, te jedinstveno bogoštovlje. Pravoslavci nemaju papu na čelu, a protestanti uz to nemaju apostolsko nasljedstvo, odbacuju neke sakramente i imaju međusobno vrlo raznoliko učenje, nerijetko oprečno Evanđelju, pa je zato za katolike punina otajstva Crkve prisutna samo u Katoličkoj Crkvi. Ipak, svi smo pozvani raditi oko jedinstva, kako je to i bila Kristova volja, kada je molio na Posljednjoj večeri da svi budu jedno. 


Utemeljitelj


Utemeljitelj kršćanstva je Isus Krist, kojega su navijestili proroci u Starom zavjetu, a posebno prorok Izaija riječima: Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel – S nama Bog (Iz 10,14; Mt 1,23). Anđeo Gabriel navijestio je Blaženoj Djevici Mariji da će začeti po Duhu Svetom i roditi sina i da će mu nadjenuti ime Isus, što znači Spasitelj. Taj je anđelov navještaj izravno ostvarenje davnih proročanstva, jer je Krist doista S nama Bog, kako onaj koji je, kao čovjek, živio među svojim suvremenicima, tako i onaj koji je Vječna Očeva Riječ, prisutan u životu Crkve i svakog vjernika. On je i Spasitelj svijeta, kako to potvrđuje njegovo zemaljsko ime, jednako kao što je i Pomazanik Božji, dugoiščekivani Mesija, odnosno Krist.

Isus je rođen u Betlehemu, vjerojatno 4, 6 ili 7 godina ranije nego što se danas računa, a pogrešku je načinio povjesničar Dionizije Mali koji je u 6. st. uveo tzv. Dionizijevu eru, odnosno drukčiji način računanja vremena od dotadašnjeg. Josip i Marija su bili iz Nazareta, malog mjesta u Galileji, sjevernoj pokrajini tadašnje Palestine, a morali su na put u Betlehem dok je Marija bila u visokoj trudnoći, jer je car naredio popis stanovništva, a Josip je podrijetlom bio odande. Marija se tako porodila u Betlehemu, u okrilju siromaštva, jer za nju i Josipa nije bilo mjesta u svratištu. Na poticaj anđela, novorođenom Kralju su se došli prvi pokloniti pastiri, a uskoro su to učinila i trojica mudraca s Istoka, odnosno trojica zvjezdoznanaca koja su do Isusa došla slijedeći zvijezdu. Kada je tadašnji kralj Herod od mudraca čuo da se rodio Kralj, pobojao se za svoje kraljevstvo i naredio da se pobiju sva dječica do dvije godine starosti. Zbog toga je Josip, Isusov poočim, zajedno sa svojom ženom Marijom i malim Isusom, na poticaj anđela koji se Josipu objavio u snu, pobjegao u Egipat i ondje su ostali do Herodove smrti. Potom su se vratili u Nazaret, gdje su živjeli skrovitim redovitim obiteljskim životom. Josip je bio drvodjelja, a tom je zanatu naučio i Isusa.

Sveto pismo ne govori puno o Isusovu djetinjstvu, osim što spominje zgodu da se Isus izgubio u Jeruzalemu kad mu je bilo dvanaest godina, te da su ga nakon tri dana pronašli zabrinuti roditelji kako poučava u Hramu. Ostali dio njegova života i mladosti, kao i svetog Josipa i Marije dok su bili u Nazretu, nepoznat je, a eventualni podaci kroz to razdoblje mogu se crpiti iz nepouzdanih izvora koji se nazivaju apokrifi, odnosno riječ je o različitim pobožnim spisima koji nisu ušli u sastav Svetoga pisma.

Iako je uobičajeno govoriti da je Isus počeo javno djelovati oko svoje 30. godine, a da je razapet na križu u svojoj 33. godini, vjerojatno ti podaci nisu točni, nego su također rezultat krivog računanja. U Lukinu, naime, evanđelju čitamo da je Isus započeo javno djelovati petnaeste godine cara Tiberija (usp. Lk 3,1), a iz drugih izvora poznato je da je car Tiberije preuzeo vlast 19. 8. 14. godine, kao i da je godina, prema tada vrijedećem kalendaru, započinjala 1. listopada, a to znači da je car Tiberije već nakon mjesec i pol ušao u drugu godinu vladanja, pa je prema tome petnaesta godina njegova vladanja kalendarska 28. godina, odnosno da je te godine Krist započeo sa svojim javnim djelovanjem.

Evanđelja nam govore da se to zbilo nakon što ga je Ivan Krstitelj krstio na rijeci Jordanu i nakon što ga je, pošto je dovršio post od 40 dana i 40 noći, iskušavao đavao. Pozvao je dvanestoricu apostola i mnoge druge koji su ga slijedili, te ih je poučavao i činio mnoga znamenja kroz vrijeme od tri Pashe. Četiri evanđelja svjedoče o njegovom nauku i o mnogobrojnim čudesima koja je učinio. Tako je ozdravljao od različitih bolesti, izgonio je zloduhe, opraštao grijehe grešnicima, uskrisivao mrtve i činio mnoga druga čudesa. Naučavao je o novoj pravednosti, ljubavi prema neprijateljima, o ispravnim obiteljskim i društvenim odnosima, o važnosti molitve, o istinoljubivosti, o pravoj pobožnosti, o iskrenom bratoljublju itd. Sva su njegova djela i sve su njegove riječi bile potvrda da je on Sin Božji, dugoiščekivani Mesija koji je na se uzeo ljudsko tijelo i po svome križu otkupio svijet od grijeha. Došao je na zemlju kako bi navijestio Radosnu vijest o tolikoj silnoj Očevoj ljubavi i ponudio spasenje svima. Naviještao je dolazak kraljevstva Božjega, novoga i boljega svijeta koji je započeo s njim na zemlji, a ostvaruje se po dobroti i kršćanskom bratoljublju onih koji ga slijede, kroz cijelu povijest Crkve.

Takav način Isusova djelovanja i poučavanja izazvao je bijes kod židovske vjerske elite pa su ga osudili na smrt. To što se Isus nazivao Sinom Božjim za njih je bilo bogohuljenje, no kako su Židovi onoga vremena bili pod rimskom okupacijom, a Sinedrij, odnosno Vijeće uglednih Židova koje ga je osudilo, nije imalo pravo nikoga pogubiti, optužili su Isusa pred rimskim namjesnikom Pilatom da se pravio kraljem, znajući da će on na to morati reagirati i spriječiti eventualni politički prevrat. Iako je bio svjestan da su Židovi Isusa osudili iz zavisti i mržnje, ipak je Pilat popustio pred razularenom ruljom i dao zapovijed da se Isus razapne. Bilo je to u petak, 14. nisana (vjerojatno) 30. godine, a razapet je između dvojice razbojnika na brdu Golgoti u Jeruzalemu. Dan prije toga Isus je sa svojim učenicima slavio Pashu, odnosno Posljednju večeru, na kojoj je ustanovio Euharistiju i rekao učenicima da isto čine što je on tada učinio njemu na spomen.

Iako su Kristov grob čuvale četiri četverostraže i iako su stražari bili unaprijed upozoreni da dobro paze ne bi li došli Isusovi učenici i ukrali njegovo tijelo, ipak je njegovo tijelo nestalo iz groba. Naime, kada su u osvit zore u nedjelju na grob došle neke pobožne žene kako bi pomazale Isusovo tijelo, našle su odvaljen kamen s groba, a mjesto gdje je Isus ležao bilo je prazno, dok su povoji u koje je bio povijen bili uredno složeni. Uskrsli Krist se najprije ukazao Mariji Magdaleni, potom apostolima, a zatim i mnogim drugim učenicima. Time je potvrdio da je pravi Sin Božji, koji je svojim vazmenim otajstvom otkupio ljudski rod od grijeha. Ukazivao se narednih 40 dana, a onda je uzašao na nebo Ocu. Za svoga je života obećao da će učenicima poslati snagu Duha Svetoga, odnosno da će nastaviti i dalje biti prisutan u svojoj Crkvi. To se dogodilo na Pedesetnicu, 50 dana nakon uskrsnuća, kada se slavi rođendan Crkve. Također je Petru dao prvenstvo ispred drugih apostola i rekao mu da je on Stijena na kojoj će sagraditi Crkvu svoju, te dodao da ju vrata paklena neće nadvladati. Uz to, prije svoga uzašašća na nebo zapovjedio je učenicima da idu po svem svijetu i učine sve narode njegovim učenicima. U svemu tome Crkva je prepoznala svoje poslanje, a to je da nastavi Kristovo djelo otkupljenja propovijedajući Evanđelje i šireći kraljevstvo Božje. Krist je tako trajno prisutan u Crkvi po Duhu Svetom, a na poseban je način, kako je obećao na Posljednjoj večeri, prisutan pod prilikama kruha i vina u svetoj Misi.


Sveti spisi


Sveti spis kod kršćana je Sveto pismo ili Biblija. Ona je za kršćane Božja riječ koju je Bog uputio preko ljudi koji su bili nadahnuti Duhom Svetim. Preko Svetog pisma Bog se objavljivao kroz cijelu starozavjetnu povijest, a konačno se objavio u Isusu Kristu, svome Sinu. Sveto pismo sadrži ukupno 73 knjige: 46 knjiga u Starom zavjetu i 27 knjiga u Novom zavjetu.

Stari zavjet sadrži Božju objavu židovskom izabranom narodu, a opisuje događaje od stvaranja svijeta do vremena kad su Židovi bili u grčkom ropstvu, odnosno do sredine 1. st. pr. Kr. Dijeli se na Petoknjižje, povijesne, poučne i proročke knjige. U Petoknjižje, koje se još naziva Zakon, Tora ili Pentateuh, spadaju prvih pet knjiga Staroga zavjeta, a to su: Postanak, Izlazak, Levitski zakonik, Brojevi i Ponovljeni zakon. U Njima se opisuje povijest praotaca: Abrahama, Izaka, Jakova i Jakovljevih dvanaest sinova od kojih potječe dvanaest izraleskih plemena, a također se govori i o oslobođenju iz Egipatskog ropstva, koje je Bog Jahve izveo preko Mojsija i njegova brata svećenika Arona. Povijesne knjige govore o daljnjoj židovskoj povijesti, od vremena ulaska u Obećanu zemlju, preko vremena sudaca i kraljeva, do ropstava u koje su Židovi padali zbog nevjere Savezu i Božjem Zakonu. Neke od povijesnih knjiga su: Jošua, Suci, Prva i Druga o Samuelu, Prva i Druga o kraljevima, Prva i Druga ljetopisa itd. Proroka pisaca ukupno ima 16: četvorica velikih (Izaija, Jeremija, Ezekiel i Daniel) i dvanaestorica malih (Nahum, Habakuk, Joel, Mihej, Jona, Sefanija…). Preko proroka Bog je stalno pozivao židovski narod na vjernost Savezu koji su sklopili s Bogom da će samo njemu služiti, no često se događalo da su oni, unatoč opomenama proroka, i dalje odbacivali Boga i klanjali se nepostojećim bogovima.

Proroci su u Starom zavjetu navijestili dolazak Mesije, Božjeg pomazanika, ali unatoč tome Židovi i dan-danas ne prihvaćaju Isusa Mesijom, nego još uvijek čekaju svog mesiju. Kršćani vjeruju da je Isus Krist naviješteni Mesija i da ga je Otac poslao da otkupi sve ljude od grijeha. O tome govori Novi zavjet, pa je taj dio Svetoga pisma za kršćane osobito značajan. Novi zavjet se dijeli također na povijesne, poučne i proročke knjige. U povijesne spadaju četiri Evanđelja (po Mateju, Marku, Luki i Ivanu), te Djela apostolska, koja je napisao evanđelist Luka. Evanđelja govore o životu i djelovanju Isusa Krista, a Djela apostolska o životu i djelovanju prve kršćanske zajednice na čelu s aspostolima. U poučne ili mudrosne knjige spadaju poslanice svetoga Pavla, one za koje se vjeruje da ih je on izravno napisao ili su ih napisali neki njegovi učenici (npr. Poslanica Rimljanima, Hebrejima, Kološanima, Prva i Druga Korinćanima, Efežanima…), a također spadaju i tzv. katoličke poslanice, odnosno poslanice nekih drugih svetih pisaca toga vremena (npr. tri poslanice svetog Ivana apostola, dvije poslanice svetoga Petra, Judina poslanica itd.). Posljednja knjiga u Svetom pismu je Knjiga otkrivenja, jedina proročka knjiga Novoga zavjeta, a pripisuje se svetom Ivanu apostolu i evanđelistu.


Nauk


Kršćani vjeruju u jednog Boga u tri osobe: Otac, Sin i Duh Sveti. Nazivaju ga Presveto Trojstvo, kako bi time izrekli Božju uzvišenost i njegovu trojstvenost. Sveti Ivan apostol u svom Evanđelju kaže da Boga nikad nitko nije vidio, ali ga je objavio Jedinorođenac koji je u krilu Očevu, odnosno Isus Krist, Sin Božji, istovremeno pravi Bog i pravi čovjek. Iako je Bog jedan i iako sve tri Božanske Osobe istovremeno djeluju, ipak se neki čini više pridijevaju jednoj, neki drugoj, a neki trećoj Božanskoj Osobi. Tako se redovito kaže da je Otac stvorio svijet i sve što postoji, da nas je Sin otkupio svojim vazmenim otajstvom, a da Duh Sveti djeluje posvećujućom snagom u svijetu.

Isus je po svom zemaljskom životu bio Židov, a kao takav poštovao je židovske zakone. Za sebe je rekao da ih nije došao dokinuti, nego ispuniti. Židovski Zakon je bio znak istinske ljubavi prema Bogu i zato je on bio važno sidrište Isusova djelovanja. Ipak, kritizirao je one koji su tom uzvišenom Zakonu pristupali formalistički, bilo da su se udaljili od njega, bilo da su više stavili naglasak na izvanjskost, nego na unutrašnjost. Zato i kršćani preuzimaju neke propise iz Starog zavjeta, odnosno slijede Kristov odnos prema njima. Tako su i kršćanima važan orijentir u životu Deset Božjih zapovijedi i neki drugi propisi o odnosu prema Bogu, drugim ljudima i svemu stvorenome, ali povrh toga ističu važnost Novog Zakona i Novog Saveza, koji je Krist sažeo u Dvjema zapovijedima ljubavi, u Blaženstvima, u ljubavi prema neprijateljima itd. Sav kršćanski nauk ističe Boga kao čistu Ljubav, onoga koji se iz ljubavi objavljuje čovjeku da bi ga otkupio i uzdigao na čast djece Božje i zato kršćani na poseban način izražavaju svoju zahvalnost Bogu tako što će ga ljubiti svim svojim srcem, svom dušom svojom i svim umom svojim. Poradi Boga nastoje slijediti i drugi dio Zapovijedi ljubavi, a to je ljubiti bližnjega kao samoga sebe.

Krist je umro za sve ljude i svima je ponudio spasenje, no čovjek ima slobodu i toliku Božju ljubav može odbaciti. Kršćani vjeruju da Bog svakome daruje milost dostatnu, odnosno da svatko, ako želi, može slijediti Kristov put i svojom vjerom i svojim dobrim djelima pridonijeti svome spasenju. Iz toga kršćanstvo razvija i vjeru u zagrobni život, odnosno naučava da svakoga poslije smrti čeka Božji sud, a potom raj, pakao ili čistilište. Raj je stanje s Bogom, uživanje u Božjoj slavi u općinstvu svetih, a o kolikoj se milini radi svjedoči sveti Pavao kada kaže da oko nije vidjelo i uho nije čulo što je Bog pripravio onima koji ga ljube; pakao je stanje bez Boga, život u duhovnom mraku, a nastaje zbog neopozive tvrdokorne odluke kojom netko odbacuje Božju ponudu spasenja i tako se sam osuđuje na vječnu propast; čistilište je stanje pročišćenja i ispaštanja vremenitih kazni zbog učinjenih grijeha tijekom života, a nakon kojih Bog svoje vjerne oslobađa od takve zarobljenosti i uvodi ih u nebesku slavu.

Kršćani nisu u svemu jedinstveni kad je u pitanju nauk, nego se u nekim vidovima međusobno razlikuju. Te su razlike relativno male između katolika i pravoslavaca, a vrlo velike u odnosu na protestante. U tom svjetlu posebno valja istaknuti štovanje Blažene Djevice Marije unutar katoličanstva, kao Majke Kristove i Majke Crkve, kao i štovanje svetaca, što protestanti oštro odbacuju.


Kult


Ne postoji ni jedinstven kult u kršćanstvu, nego se on razlikuje već prema tome radi li se o Rimokatoličkoj Crkvi, Istočnim Katoličkim Crkvama, Pravoslavnim Crkvama ili protestantskim zajednicama i sljedbama koje su proistekle od njih. U Katoličkoj Crkvi kult ili bogoštovlje je usko vezano uz sakramente, zatim uz blagoslove, a onda i uz neke druge oblike. Sakramenti su vanjski vidljivi znakovi po kojima Bog podjeljuje svoju milost, a ima ih ukupno sedam. To su: krst, potvrda, euharistija, pomirenje, bolesničko pomazanje, sveti red i ženidba. Prva tri sakramenta nazivaju se sakramenti inicijacije jer uvode vjernike u kršćanstvo, sakrament pomirenja i bolesničkog pomazanja nazivaju se sakramentima ozdravljenja, a sveti red i ženidba sakramenti su u službi zajednice. Svi su sakramenti važni i preko svakoga od njih Bog izlijeva posebne milosti, ali za katolike (i pravoslavce) posebno je značajan sakrament euharistije, odnosno sveta Misa. Ona je vrhunac i izvorište svega poslanja Crkve, jer se sam Krist uprisutnjuje u euharistijskoj žrtvi i daruje se pod prilikama kruha i vina. Zato je sveta Misa neizostavan oblik bogoštovlja za svakog pravovjernog katolika. Ona je nebeska gozba i zahvala za sva dobročinstva koja nam dolaze iz Božje ruke, a posebno zahvala za Kristovo djelo otkupljenja.

Osim svete Mise, iznimno veliku vrijednost u Katoličkoj Crkvi ima i sakrament pomirenja, po kojemu nas Bog izmiruje sa sobom i s Crkvom, te nam pomaže da se trudimo živjeti Bogu ugodnim životom i tako pridonijeti vlastitom i općem posvećenju. Zato je važno da vjernici sa svom ozbiljnošću pristupaju svim sakramentima, a da svoj svakodnevni vjernički život posebno osnažuju redovitim sudjelovanjem na svetoj Misi i čestom pristupanju sakramentu ispovijedi.

U Katoličkoj Crkvi veliku ulogu imaju i blagoslovi, kao i neki drugi liturgijski i izvanliturgijski obredi, kao npr. sprovod, moljenje časoslova, zajedničko moljenje krunice, litanija i mnogi drugi oblici pučke pobožnosti.

Istočne Katoličke Crkve i Pravoslavne Crkve imaju drukčije oblike slavlja, ali su većim dijelom jednaki teološki naglasci kao kod rimokatolika, dok protestanti uglavnom nemaju svetu Misu (ili barem ne prihvaćaju stvarnu Kristovu prisutnost pod prilikama kruha i vina) i većinu sakramenata, nego svoje susrete oblikuju po načelu slavlja prožetog čitanjem i tumačenjem Svetoga pisma, pjevanjem pjesama i izražavanjem molitava.


Moral


Kršćanski moral proizlazi iz potrebe da se nasljeduje Isus Krist, koji je iz ljubavi prema čovjeku podnio gorku smrt na križu, bivajući tako poslušan Očevoj volji i Njegovu naumu da spasi sve ljude. I mi smo na isti način pozvani prepoznati, prihvaćati i vršiti Božju volju, a to možemo najbolje činiti slijedeći Kristove Zapovijedi ljubavi. Drugim riječima, kršćanin se trudi biti dobar i činiti djela pobožnosti i milosrđa prema drugima zato što u svakom čovjeku nastoji prepoznati Božje ljubljeno dijete, a to može samo ako razumom shvati i srcem prihvati da je Bog čista ljubav. Ljubeći naime Boga svim srcem, umom i dušom, nužno osjeća želju da iskazuje milosrđe svima koji su na bilo koji način u duhovnoj ili materijalnoj potrebi, te tako biva sličan svom Otkupitelju, koji je mnoge ozdravljao od duhovne i tjelesne zarobljenosti.

Zato je kršćanski moral usko vezan uz sve naprijed navedeno, odnosno on se nadahnjuje na životu Isusa Krista, na svemu onome što piše u Svetom pismu, na životima Blažene Djevice Marije, svetoga Josipa, apostola i tolikih svetaca i velikana tijekom povijesti, a također se osnažuje kroz sakramente, redovitu molitvu i činjenje djela pokore i pobožnosti. Svi ti oblici oblikuju potrebu da se doista Boga ljubi iznad svega, a čovjeka kao samoga sebe, poradi Boga. Zato je kršćanski moral izraz trajne radosti i svijesti da je svako dobro djelo učinjeno bližnjemu na korist, a Bogu na slavu.


Zaključak


Sve navedeno predstavlja tek najkraći sažetak o kršćanstvu kao religiji utjelovljene Božje riječi, s naglaskom da ni u sve knjige svijeta ne bi stala dubina i ljepota kojom nas je Bog blagoslovio darom svoga Sina, koji je postao jedan od nas, a opet ostao pravi Bog. Upravo zato što je riječ o silasku samoga Boga među nas ljude, što je riječ o našem otkupljenju po njegovu prihvaćanju drva križa, te što je riječ o vjeri u Kristovo i naše uskrsnuće, kršćanstvo je puno više od obične religije i zato valja, gdje je god to moguće, izbjegavati klasičnu podjelu religija, po kojoj kršćanstvo proizlazi tek kao jedan od mogućih oblika vjerovanja. Kršćanstvo je naime njizvrsniji oblik širenja kraljevstva Božjega na zemlji, odnosno utjelovljenje Božje ljubavi u svaku životnu poru obitelji, Crkve i društva u cjelini.


Uz temu “Kršćanstvo”, kao dijelu gradiva namijenjenoga za nastavu Katoličkoga vjeronauka u 1. razredu srednje škole, donosimo nekoliko priloga:

Prilozi
1
2
3
4
5
6
7
8

Ostali materijali za nastavu Vjeronauka u 1. razredu srednje škole:

Radni materijali za 1. razred
1
2

Svi objavljeni materijali, za sva četiri godišta:

Svi radni materijali
1