Roman Islednik Dragana Velikića doima se kao putopis. Podsjećanje na hotele, ulice i gradove stvara dojam kao da čitate zemljopisnu kartu, a ne roman. Radnja se vrti oko odnosa glavnog lika i njegove majke u trenutku kada prima vijest da je umrla. Majka koja boluje od demencije polako zaboravlja, tek s vremena na vrijeme prisjećajući se nekih hotela gdje su odsjedali kao obitelj. Glavni lik, prateći svoju prošlost kao putovanje kroz hotele i gradove u kojima je živio, bori se s vlastitim strahom od demencije. Nekoliko puta kroz usta glavnog lika čujemo pripovjedača kako govori da oni koji su u opasnosti da u starosti obole od demencije imaju sklonost popunjavanju križaljki, pisanju dnevnika, opsesivnom praćenju voznih redova, čitanju telefonskih imenika. Strah od demencije je sredstvo kojim se opisuje skriveni strah od zaborava. Biti zaboravljen od drugih, ali i još gore zaboraviti tko sam ja sam, predstavlja za čovjeka mučenje.
Živjeti i ne znati ništa o sebi i svojoj prošlosti i prošlosti svojih bližnjih zvuči kao teška i neobjašnjiva kazna. Možda je strah glavni razlog zbog čega glavni lik putuje onim mjestima i ulicama u kojima je prethodno živio s majkom u vrijeme kad je znala tko je i sjećala se svega. Možda su putovanja prošlim mjestima njegov pokušaj da vrati u sjećanje majku kakva je bila prije starosti i bolesti. Ili je to bijeg od realne mogućnosti da naslijedi bolest svoje majke i sam na kraju postane dementan i zaboravi tko je ona i tko je on? Velikić ne opisuje izričito strah kao iskustvo, ali prisutnost straha od demencije otkriva se u svim onim pokušajima u kojima glavni lik bježi u prošlost u potrazi za ulicama iz djetinjstva, kao i ljudima koje je kao dijete susretao i poznavao.
Junak Velikićevog romana nas podsjeća na život kršćanina. Strah od novog, od budućeg, ponekad kršćanina prisiljava da se vraća u prošlost, da živi u prošlosti i da kategorički odbacuje sadašnjost i budućnost, pokazujući prema i jednom i drugom duboku averziju i neprijateljstvo. Ili kršćanin ne može prihvatiti patnju koju vidi kod svojih bližnjih i bježi od sebe i svog kršćanstva. Ili, jer ne pronalazi objašnjenje njihove i svoje patnje, odbacuje kršćanstvo i pronalazi neki drugi oblik i način mirenja ili borbe protiv patnje. I u kršćaninu, kao i u glavnom liku Velikićevog romana, strah živi ne kao jednostavno objašnjivo iskustvo, nego kao mješavina različitih formi koje međusobno čine jedno područje kršćanskog življenja koje možemo nazvati kršćanstvo straha. U Velikićevom romanu iskustvo straha od bolesti demencije ne paralizira glavnog lika. On ne odustaje od sebe, od svog života, ne odustaje ni od svoje majke, iako je to najopasnije mjesto manifestacije straha. U majčinoj bolesti glavni lik romana zapravo vidi sebe za nekoliko godina. Ipak on nastavlja živjeti, putovati i pisati. Kao da u njemu dolazi do dogovora između straha i buduće bolesti koja bi mu se mogla dogoditi.
Kršćanstvo straha nije iskustvo nekog konkretnog užasa niti mora biti nužno iskustvo teške i nepodnošljive patnje. Kršćanstvo straha ne paralizira kršćanina. U svojim raznolikim formama ono se, kao i strah kod Velikićevog glavnog junaka, javlja latentno u obliku određenih pitanja koja ne pronalaze pravi odgovor. Postoji li Bog? Ima li patnja smisla? Zašto i odakle zlo? Kako pomiriti Božju dobrotu i ljubav s mojom patnjom? Što ako poslije smrti nema nikakvog oblika života osim praznine i ništavila? Ova i slična pitanja u kršćaninu bude određeni strah jer na njih ne pronalazi uvijek konačan odgovor. Međutim, to ne sprječava kršćanina da živeći kršćanstvo straha istovremeno u sebi gaji vjeru i nadu u drugačije odgovore na pitanja koje mu kršćanstvo straha postavlja.
Glavni lik Velikićevog romana je netko tko se bori protiv onoga što ga eventualno čeka. Svjestan mogućeg negativnog ishoda po vlastiti identitet junak romana ne odustaje od pokušaja rekonstrukcije i strukturiranja vlastitog identiteta i života makar je taj život i taj identitet u opasnosti da jednog dana bude potpuno zaboravljen od njega samog. Kao što se dogodilo njegovoj majci. Kršćanin ne treba odustati od sebe i življenja svog kršćanstva i kršćanskog poziva, makar ponekad kršćanstvo straha pred njega postavlja neugodna pitanja. Teško bi bilo živjeti kao kršćanin ako bi čovjek odmah na početku svog kršćanskog života dopustio da ga kršćanstvo straha paralizira i oduzme mu svaku nadu i pouzdanje u Boga. Otprilike kao što junak Velikićevog romana gleda demenciju u oči i istovremeno skuplja podatke o sebi i svojoj prošlosti kako bi joj se suprotstavio, i kršćanin ne može izbjeći ponekad gledati u oči kršćanstvo straha i istovremeno mu se suprotstaviti svojom vjerom u Boga i nadom u Božje djelovanje i sudjelovanje u njegovoj egzistenciji.
Opasnost demencije, kako ćemo zaključiti čitajući Velikićev roman, u njezinoj je nenametljivosti i neprimjetnosti. Ona ne dolazi vidljivo, silovito i jasno. Radije poput teško shvatljivih simbola i teško razumljivih znakova s vremena na vrijeme se otkriva čovjeku kao bolest, ali to ponekad čovjeku ostaje skriveno sve dok bolest ne uznapreduje do mogućnosti dijagnoze.
Neprimjetni znakovi zaboravljanja svakodnevnih stvari, ljudi i događaja iz prošlosti, svakodnevnih poslova i obveza mogu biti najava demencije, ali i ne moraju. Svakom se od nas događaju trenutci zaborava. Kratki spojevi u kojima na trenutak zaboravljamo tko smo i gubimo povezanost s prošlošću i ljudima s kojima smo povezani. Slično demenciji i kršćanstvo straha ne dolazi kao jasno i očito iskustvo kojemu bi se mogli suprotstaviti. Ono dolazi također nenametljivo. S vremena na vrijeme uplaši nas ponekim pitanjem koje sebi do tad nismo postavljali ili nismo o njemu razmišljali. Postoji li Bog? Što ako nema ništa nakon smrti?
Ova pitanja je nemoguće izbjeći. Ona s vremena na vrijeme kao dio iskustva kršćanstva straha opterećuju našu osobnu vjeru i odnos s Bogom. Kao kršćanima svima nam se dogodi da se nađemo pred takvim pitanjem i nemogućnošću da odgovorimo, ili nismo zadovoljni odgovorom koji smo za sebe pronašli. Kao i glavni lik Velikićevog romana koji je na kraju onaj koji se bilježenjem prošlog bori protiv budućeg zaborava samog sebe i svega i svih s čim je bio povezan, i kršćanin u sukobima s kršćanstvom straha je netko tko se bori protiv zaborava onoga što su Bog i Božja milost za njega već učinili. I kršćanin se podsjeća i bilježi svoju osobnu prošlost, prisjećajući se onih trenutaka svog kršćanskog života i drugih ljudi koji su bili očiti znaci Božje prisutnosti u njegovom životu kako ga kršćanstvo straha ne bi paraliziralo i odvuklo u rezigniranost i očaj. Kao što je Velikićev junak u konačnici borac koji se bori da ne zaboravi tko je pred nadolazećom bolešću demencije, i kršćanin je borac protiv kršćanstva straha pred nadolazećom mogućnošću da ga ono uvjeri kako nikada, nigdje i ništa Bog nije učinio za njega, bilo izravno, bilo preko dobrote, milosrđa i plemenitosti drugih ljudi.
Najgore u odnosu prema kršćanstvu straha što kršćanin može učiniti jest dopustiti sebi da zaboravi ono što je Bog već za njega učinio, kao što bi i junak Velikićevog romana bio očajnik osuđen na propast da je odustao od pokušaja da kroz susret s prošlim rekonstruira sebe i svoju majku. Iako možda ona više ne zna, on zna tko je ona i što je za njega učinila. Ako kršćanin možda više ne zna što je primio od Boga, Bog zna. Trebali bismo dosad znati da Bog nije osoba koja je ikada i na koji način bolovala od demencije, kao što se i junak Velikićevog romana protiv nje bori do zadnje stranice. I s kršćanstvom straha treba se boriti i s njim nositi do zadnje stranice knjige zemaljskog života.