Utorak, 27 srpnja

Kršćanstvo teologâ


Znanstvenici i fizičari Alan Sokal i Jean Bricmont  svojevremeno su objavili knjigu Fashionable Nonsense Postmodern Intelectual’s Abuse of Science. Nešto prije toga Alan Sokal objavio je izmišljeni članak s izmišljenim znanstvenim referencama u uglednom sociološkom časopisu Social Text. U svojoj knjizi Sokal i Bricmont otkrivaju koliko pojedini intelektualci (neki od njih su i renomirana imena svjetskog glasa poput Alana Badioua i Julie Kristeve) svojim neznanjem znanstvene terminologije (zlo)upotrjebljavaju tu terminologiju u svojim djelima bez temeljnog poznavanja značenja i sadržaja termina koje koriste. Nešto slično u drugačijem kontekstu opisuje i hrvatski filozof Neven Sesardić u svojoj zanimljivoj knjizi When Reason goes on Holiday Philosophers in Politics u kojoj obrađuje neka od velikih imena prije svega analitičke filozofije (Dumett, Putnam, Davidson, da spomenemo samo neke) koja su u svijetu političkog mišljenja i djelovanja nerijetko, misleći kako jer znaju filozofiju ili su stručni u filozofiji, automatizmom stručni i za sva politička i društvena pitanja. Šteta što ne postoji jedna ozbiljna studija o teolozima koji slično velikim intelektualcima također povremeno „zaglibe“ u političkom i javnom prostoru misleći kako im teološko znanje istovremeno dopušta i dozvoljava „dogmatsko“ mišljenje o političkim i drugim javnim stvarima i pitanjima kojim isključuju mišljenje drugih kolega teologa koji ne dijele njihove teološke poglede na ta ista pitanja i probleme.

Ono što su Sokal, Bricmon i Sesardić uočili svatko na svoj način, jest da kod pojedinih intelektualaca (u slučajevima koje oni obrađuju u pitanju su isključivo filozofi, bilo kontinentalni bilo analitički) postoji snažno izražena određena „dogmatska“ crta osobnosti, koja se odlikuje i izrazitim odbijanjem i neprihvaćanjem tuđeg mišljenja, do mjere da se mišljenje drugog prezire, degradira i odbacuje isključivo na razini ad hominem napada. Sokal, Bricmont i Sesardić intelektualce razotkrivaju i kao obične ljude koji, kao i oni koji ih čitaju i koji im se dive, pate od megalomanije, narcisoidnosti, isključivosti i umišljenosti. Neki od njih, sudeći prema onome što piše Sesardić o Imreu Lakatošu, nisu prezali ni od grubljih i pogubnijih načina nametanja svog mišljenja drugima (iako je Lakatoš bio izvrstan filozof znanosti, kojemu i Thomas Kuhn djelomično duguje svoju ideju smjene paradigmi).

Kada se govori o teologu, postoji određeni strah da se teologa ne bi smjelo podvrgnuti kritici i razotkrivanju njegovih krivih i pogrešnih stavova, jer teolog navodno iza sebe kao zaštitnika ima samog Boga i teolog misli i razmišlja u njegovo ime. I teolog će se, kada se njegovo mišljenje dovede u pitanje ili podvrgne snažnoj, utemeljenoj i opravdanoj kritici, pozvati na Boga kao opravdanje svog mišljenja, zauzimajući pritom radikalan „dogmatski“ stav kako je Bog na njegovoj strani, ali ne i strani njegovih kolega teologa koji misle drugačije od njega i ne dijele njegovo mišljenje. Kada je teolog u pitanju, Bog je dogmatski na njegovoj strani mišljenja, na način na koji je Bog prisutan u samoj kršćanskoj Objavi. Teolog promišlja, misli i domišlja o Bogu u različitim vremenima, različitim kulturnim i civilizacijskim uvjetima, različitim društvenim, političkim i intelektualnim klimama, ali njegovo mišljenje dogmatski ne obvezuje nikoga ni od njegovih istomišljenika niti od njegovih oponenata. Teolog promišlja unutar Objave, ali njegovo mišljenje bez obzira koliko snažno i duboko izraženo, nije samo po sebi Objava. Mišljenje teologa nije u istoj ravni sa samom Objavom. Ono može biti potpuno u skladu s Objavom, ali ostaje teološko mišljenje i promišljanje. I najveći teolozi Crkve ostaju teolozi koji su promišljali i promišljaju Objavu, ali njihovo mišljenje, ideje i pisanje nisu Objava. Kada teolog, nastupajući javno, pišući, govoreći i promišljajući ne samo Boga, nego i politička, društvena i ideološka pitanja i teme, njegovo mišljenje nije dogmatsko i objavljeno, makar on sam bio uvjeren da je zbog snage i dubine svoga intelekta zaslužio neke posebne privilegije ili pijedestal kako je njegovo teološko mišljenje mjerodavno za sve druge koji se smatraju i nazivaju teolozima.

Poteškoća s teologom ponekad je ništa drugo nego poteškoća koje ljudi imaju jedni s drugima. U njegovoj tvrdoglavosti i odbijanju da čuje drugačije teološke stavove, u njegovoj oholosti, njegovoj megalomaniji najteološkijeg od svih živućih, a i pokojnih teologa. Ono što je primjetno napose u filozofima koje obrađuje, recimo, Sesardić, jest zabrinjavajuća odsutnost samokritike kod pojedinih filozofa koji su svojim znanjem izgradili ugled među intelektualcima. Kao da se u jednom trenutku prestaje voditi računa o osobnoj ljudskosti i odnosu prema drugima, kao da intelekt i znanje postaju jedini i apsolutni mjerodavni čimbenici čovječnog, isključujući pri tom moralne propuste i zloupotrebe koje „veliki i vrhunski“ intelektualci čine u ime uma i u ime znanja.

I teolog se zna dovesti u stanje da su znanje i intelekt jedino što je mjerodavno za ono što zovemo čovjek, ljudsko, čovječno, kršćansko i vjerničko. I razumljivo je kad se dogodi da intelektualno snažan i jak teolog bude moralno izvitoperen čovjek i vjernik. Kao što filozofe o kojima pišu Sokal, Bricmont i Sesardić (Sokal i Bricmont kao znanstvenici izražavaju određeno čuđenje kako je moguće da veliki intelektualci padnu tako nisko da zloupotrebljavaju jezik znanosti i znanstvena tumačenja samo da bi se dokopali medijske i javne slike o sebi kao velikim misliocima i filozofima) ne prati uvijek istančan i ozbiljan moralan osjećaj o posljedicama njihovog načina mišljenja i pisanja, i teologa ne mora uvijek pratiti sklad između njegovog intelektualnog i moralnog habitusa, dapače događa se da ih teolog tako snažno i radikalno razdvaja da intelekt i moral, razum i etika nemaju nikakvih dodirnih točaka s njegovim bilo intelektualnim bilo praktičnim kršćanskim vjerničkim životom.

 Kako bi izgledalo kada bi netko neovisan, a dovoljno teološki obrazovan posvetio jednu studiju i teolozima i njihovoj (zlo)upotrebi stvarnosti, političke i društvene javnosti za potrebe bilo dnevne politike bilo za potrebe vlastitih privatnih probitaka? Moguće da bi i tu, kao u slučaju onoga o čemu pišu Sokal, Bricmont i Sesardić, bilo neugodnih iznenađenja i rezultata istraživanja o nemalom nesrazmjeru između teološkog intelekta teologa i njegove praktične i moralne i vjerničke primjene u stvarnosti. Za razliku od filozofa koji je u opasnosti od vlastitog intelekta, koji proglasi božanstvom i jedinim mjerilom svih međuljudskih odnosa, teolog je u opasnosti od Boga, da Boga „dogmatski“ zgrabi i otme za sebe i svoj intelekt, znanje i mišljenje i izjednači se s Božjim umom. Takav teolog nužno ne može prihvatiti mišljenja i kritike drugih jer njegova „samoobjavljena dogmatičnost“ ne može priznati postojanje drugih mišljenja i stavova. Ako ih i može priznati, svrstava ih se prirodno u red mišljenja koja sigurno ne dolaze i ne mogu doći od Boga, jer jedino mišljenje koje dolazi od Boga isključivo je njegovo.

Ne računajući na svoju grešnost i slabu ljudskost, teolog se zna uzdići iznad ozbiljnih i važnih vjerničkih, kršćanskih i moralnih sumnji, pitanja i dilema, svodeći sve na pitanje intelekta, uma i mišljenja. Dovodi u opasnost proglasiti samog sebe teologom mišljenja, odvojenog od svih praktičnih i stvarnih posljedica svog teološkog umovanja. Kako moralnih tako i onih koje su manje moralne, odnosno nemoralne. Kao što je filozofima o kojima piše Sesardić bilo nerijetko važno isključivo samo njihovo mišljenje i njihov um, bez obzira na moralne posljedice takvih ponekad i pogubnih stavova, i teolog ponekad misli da je njego um i njegovo mišljenje apsolutno najvažnije, što manje ili više opasno razdvaja intelektualni život od njegove kršćanske, vjerničke i moralne praktične inačice, što teologa pretvara u obijeljeni grob i stavlja ga među farizeje o kojima Isus kaže drugima radite ono što vam kažu, ali nemojte raditi onako kako oni rade.

Teolog, ponekad kao „sveta krava“ mišljenja i pisanja, kao da je postao nedodirljiv i nedohvatljiv za moralne posljedice svoga javnog mišljenja i promišljanja, kao jedan od onih filozofa o kojima Sesardić piše da bi radije dopustili da sav svijet propadne nego da promijene mišljenje i nešto pokušaju drugačije domisliti. Možda je dobro što je još uvijek javno neprimjetno koliko je „dogmatizam samoobjavâ“ stavova i mišljenja zahvatio teologiju i teologe, pri čemu je najvažnije i najpotrebnije i najurgentnije osigurati Božju „podršku“, bez obzira na moralne posljedice i javne sablazni „privatnih dogmatizama“ koji ni Bogu ne dopuštaju da misli drugačije od njih.

I ono što pišu Sokal, Bricmont i Sesardić ponekad se bez ikakvih, pa i kozmetičkih zahvata, može primijeniti i na teologe. Samo se bojimo iznijeti kritiku jer nas svaki teolog uvjerava da iza njega i njegovog mišljenja i pisanja stoji nitko drugi doli sam Bog i sam Isus Krist. Možda se jednog dana pojavi i jedna ozbiljna studija i istraživanje o tome koliko su i teolozi poput filozofa i intelektualca pozivanjem na svoj dogmatizam i svoga Boga (zlo)upotrijebili i moralno iskvarili kako teologiju, tako i sami sebe, braneći, štiteći i pružajući podršku nečemu što je na drugom kraju spektra protivno i proturječno svemu što se još uvijek iole smatra kršćanskim, vjerničkim i moralnim. I u teologiji i među teolozima nisu svi nevini, kako bi se željelo misliti i razumjeti. Ima i među teolozima onih kojima su, da parafraziram naslov Sesardićeve knjige, teologija, vjera i moral  odavno otišli na odmor.