Četvrtak, 22 listopada

Kršćanstvo u ranom srednjem vijeku


Nakon antičkih vremena i početka života u slobodi Crkva se našla pred novim izazovima, a posebno to vrijeme karakterizira nastanak mnogih hereza i sazivanje crkvenih sabora da bi se zaštitilo pravovjerje. Naredno je vrijeme obilježilo prodiranje barbarskih plemena, što je najprije dovelo do pada Zapadnog rimskog carstva 476. god., a potom i do velikih seoba koje su za sobom ostavile razrušena dobra izgrađivana kroz prethodna stoljeća.

Padom Zapadnog rimskog carstva započinje srednji vijek, a traje sve do pada Carigrada 1453., ili prema drugom računanju do otkrića Amerike 1492. godine. Sam se srednji vijek može podijeliti na tri razdoblja: rani, razvijeni i kasni srednji vijek. Rani srednji vijek obuhvaća vrijeme od oko 500. do oko 1.000 god., a karakterizira ga osvajanje barbarskih plemena, jačanje germanizacije, zatim anglosaksonskog i franačkog utjecaja na razvoj kršćanstva i osnaženje Crkve. S obzirom na prostor srednjovjekovne Hrvatske, mogu se posebno istaknuti važni dodiri sa Svetom Stolicom, kao i tijek pokrštavanja.

Germanska plemena su u ranom srednjem vijeku imala veliki utjecaj, a njihovi vođe su stali na stranu arijanizma, hereze koja je tvrdila da Krist nije iste biti s Ocem, nego mu je podređen.  To je krivovjerje bilo osuđeno još na Nicejskom saboru 325. god., ali se ipak raširilo po cijelom Rimskom Carstvu. Franački kralj Klodvig protivio se takvom širenju arijanizma i pristao je uz Svetu Stolicu. Krstio se oko 500. god., a nakon njega slijedila su masovna izvanjska obraćenja, koja ipak nije pratila i istinska preobrazba života. U tom se svjetlu može reći da su time postavljeni temelji za zajedništvo sa Svetom stolicom, ali i da oni nisu još uvijek bili čvrsti.

Drukčije je bilo s Anglosasima. Prvi dodiri Svete Stolice s Anglosasima javljaju se krajem 6. i početkom 7. st., kada je papa Grgur Veliki poslao 40 misionara u Englesku. Njihovo je djelovanje urodilo velikim plodovima, koji su posebno vidljivi po tome što će u narednim stoljećima niz kraljeva i kraljica poradi svog pobožnog života biti proglašeno svetima, a jednako tako plodovi su se vidjeli i u svakodnevnom životu u narodu. Engleska je tako iznjedrila mnoštvo misionara koji su potom krenuli pokrštavati germanska i druga plemena. Posebno je bio značajan sveti Bonifacije (680.-754.), misionar iz Engleske koji je djelovao u Njemačkoj, a poradi velikog uspjeha u širenju kršćanstva među Germanima nazvan je apostol Njemačke.

Novi dodiri Franačke sa Svetom Stolicom zbivaju se s vladarom Karlom Velikim, a kojega je papa Lav III. okrunio za rimskog cara 800. god. i time obnovio Zapadno rimsko carstvo. Car je potom krenuo graditi crkve, samostane, škole i na različite načine poticao jačanje teologije i širenje kulture. Takav procvat u umjetnosti poznat je pod nazivom karolinška renesansa. Međutim, takav utjecaj i tolika povezanost sa Svetom Stolicom imali su i svojih prednosti i mana, a češće se događalo da se car uplitao i u čisto crkvene stvari što će umanjiti samostalnost Crkve i u kasnijim vremenima dovesti do značajnih problema.

Prije dolaska Hrvata, na hrvatskim je područjima bilo rašireno kršćanstvo, centrirano oko dva metrolitanska središta: Sirmija i Salone. Do zadobivanja slobode 313. god. mnogi su kršćani bili podnijeli mučeničku smrt, posebno za vrijeme progona cara Dioklecijana. Hrvati su došli početkom 7. st. na poziv bizantskog cara Heraklija da pomognu u obrani od Avara, a stigli su iz Bijele Hrvatske. Danas se općenito drži da je pradomovina Hrvata bila južna Poljska. Prema legendi, Hrvati su stigli predvođeni petoricom braće i dvjema sestrama. Legenda ih poimence spominje: Kluks, Hrvat, Muhlo, Kosjenac, Lobel, te Tuga i Buga. Hrvati su najprije oslobodili Dalmaciju od Avara, a potom i cijeli Ilirik. Ostali su živjeti na ovim područjima, a pomiješali su se s ranijim plemenima koja su tu obitavala.

Stari su Hrvati bili mnogobošci. Vjerovali su u vrhovnog boga Peruna, ali su imali i mnoštvo drugih božanstava. Uz to su vjerovali i u vještice, vile i vukodlake. Bili su istovremeno i dualisti, odnosno vjerovali su u boga dobra, kojega su nazivali Bjelobog, i boga zla, kojega su nazivali Črnobog.

Prvi dodiri Hrvata sa Svetom  Stolicom zbivaju se oko 640. god., kada je papa Ivan IV., podrijetlom iz Dalmacije, poslao opata Martina u Dalmaciju i Istru da otkupi zarobljene kršćane i da otkupi kosti ubijenih svetaca koji su podnijeli mučeničku smrt za vrijeme cara Dioklecijana. U to vrijeme započinje i pokrštavanje Hrvata, a na poticaj cara Heraklija, koji je iz Rima poslao svećenike koji su misonarili i krstili narod. U narednim će stoljećima pokrštavanju Hrvata  bitno pridonijeti franački i anglosaksonski misonari, a od 9. st i sveta braća Ćiril i Metod.

Sveti Ćiril Konstantin i Metod dolaze iz Bizanta i razvijaju pismo glagoljicu, koje će se oblikovati kao posebna vlastitost baš hrvatskog naroda unutar cijele Katoličke Crkve. Naime, Hrvati su bili jedini narod koji se mogao u liturgiji služiti staroslavenskim jezikom i glagoljskim pismom. Drugi su to pravo stekli tek s Drugim vatikanskim saborom (1962.-1965.), kada se svuda u Katoličkoj Crkvi u liturgiju uvodi živi jezik.

Za pokrštavanje Hrvata od 9. st. značajno je i djelovanje bendiktinaca koji su dolazili iz Akvileje, nedaleko od današnjega talijanskoga grada Trsta. Benediktinci će svuda u Europi ostaviti snažnog traga u vjerskom i kulturnom smislu, a tako je bilo i na našim područjima. Benediktince je utemeljio sv. Benedikt, otac zapadnoga monaštva, koji je izgradio samostan u Monte Cassinu u Italiji, odakle su se onda dalje širili, a vodili su se jednostavnim pravilom: Ora et labora (Moli i radi).

Prvi benediktinski samostan u Hrvatskoj izgradio je knez Trpimir 852. god. u Rižinicama kod Solina. On je doveo izravno benediktince iz Monte Cassina, a uskoro su nastali mnogi drugi benediktinski samostani diljem Dalmacije i šire. Oni su postali rasadišta pismenosti i kulture, a kao takvi pridonijeli su velikom procvatu kršćanstva i općenito duhovnosti.

No, to će imati i svojih prednosti i nedostataka, a koji će se itekako osjetiti u narednom razdoblju, odnosno u vremenu razvijenog i kasnog srednjeg vijeka.


Uz temu “Polaganje kršćanskih temelja (Kršćanstvo u ranom srednjem vijeku)”, kao dijelu gradiva namijenjenoga za nastavu Katoličkoga vjeronauka u 2. razredu srednje škole, donosimo nekoliko priloga: