Nedjelja, 19 rujna

Kršćanstvo usmjerenosti


Dugotrajna usmjerenost postoji jer ono na što smo usmjereni smatramo vrijednim i važnim. Nešto utječe na nas na tako dubok i intenzivan način da gubitak usmjerenosti za nas znači djelomični gubitak smisla. Dugotrajna usmjerenost se ne oslanja na snažne osjećaje euforije i entuzijazma, nego se oslanja na svakodnevne i obične životne događaje u kojima nastoji prepoznati ono važno prema čemu je čovjekov život usmjeren. Nakon nestanka onog početnog oduševljenja, ono što bi trebalo ostati je ozbiljna, svakodnevna i tiha usmjerenost na ono što smo izabrali kao cilj i svrhu življenja. To stanje obične i svakodnevne usmjerenosti Isus će nazvati skrovitošću.

Skrovitost bismo mogli opisati i kao čvrstu i stabilnu usmjerenost na izbor koji smo napravili. Skrovitost ne mora biti puka kontemplacija i bijeg, nego ono nevidljivo i neprimjetno svakodnevnog života u kojem se živi učinjeni izbor, ali sada bez onog prvotnog i eksplozivnog oduševljenja. Misao kako kršćanin mora biti u svakoj prilici, prigodi i nastupu neka vrsta entuzijazmom nabijenog vjernika pohvalna je, ali prilično udaljena od stvarnog kršćanskog života. S obzirom da se svijet u kojem živimo uglavnom hrani kratkotrajnim eksplozijama euforija i entuzijazama, među kršćanima kao da postoji zahtjev i obveza da se kršćanski život koji nije euforičan eventualno isključi iz kršćanskog svijeta kao nekršćanski i neautentičan.

Ovakav odnos prema fenomenu kršćanskog života suprotan je iskustvu skrovitosti. Navikli smo skrovitost tumačiti uskogrudno i površno što je rezultiralo shvaćanjem skrovitosti kao privilegije zatvorenih muških i ženskih redovničkih zajednica  kojima muškarci i žene posvećeni Bogu mole i kontempliraju. I danas manje-više čini se tako poimamo skrovitost. Međutim, skrovitost ima jednu dimenziju o kojoj ili se ne govori ili je nekako zaboravljena, a to je dimenzija snažne, čvrste i dugotrajne usmjerenosti na određeni cilj koji želimo ostvariti preko i kroz običnost i svakodnevnicu života. Primjera ne nedostaje i izvan kršćanskog života, gdje se skrovitost manifestira kao forma nepokolebljive usmjerenosti. Kao kada student koji studira strpljivo uči, sprema ispite i na kraju završava fakultet. Njegova skrovitost nije nikakav bijeg od obveza, nego povlačenje u običnost i svakodnevnicu studentskog života kako bi unutar nje usmjeren na svoj cilj taj cilj jednom u budućnosti i dosegao.

Svođenjem kršćanske skrovitosti na puku emotivnu euforiju odnosno odsutnost nekakvog navodnog kršćanskog entuzijazma čini ogromnu nepravdu onim kršćanima koji u skrovitosti obične svakodnevnice žive svoj kršćanski i vjernički život. Od kršćanskih roditelja unutar četiri zida, do onih kršćana koji brinu o bolesnima i umirućima, preko svećenika i redovnika koji svakodnevno i obično žive svoje kršćansko poslanje. Nije u pitanju nekakav trend ili moda, u pitanju je unutarnji sukob među samim kršćanima gdje postoje kao i u profanom svijetu nekakvi kršćanski „celebrities“, koji su mjerodavni odrediti i propisati što je točno kršćansko svjedočenje, kako se ono treba odvijati, na koji način, u kojem stilu i kojim riječima. Takve „zvijezde“ nerijetko povučenost u svakodnevnicu velikog broja kršćanskih vjernika koji unutar nje žive, rade, mole i svjedoče tumače manjkom vjere, kukavičlukom, bijegom od svijeta, dvoličnošću, nedostatkom hrabrosti.

Tko je hrabriji, odvažniji, kršćanskiji? „Celebrity“ koji proziva sve ostale kršćane jer navodno šute i ne reagiraju, ili roditelji petero djece koji svoju djecu kršćanski odgoje i kršćanski usmjere? Od kad je empirijski moguće odrediti i propisati da je određeni broj pojavljivanja na televiziji, socijalnim mrežama i drugim medijima jedina i istinska mjera kršćanskog svjedočenja? I što se dogodilo sa svakodnevnicom i običnošću kršćanskog života? Onom svakodnevnicom u kojoj se kršćanin skrovit (skriven) od dostupnosti „digitalnim i virtualnim očima“ svijeta trudi i bori živjeti i ostvariti svoje kršćansko poslanje? Nije riječ o odbacivanju mogućnosti da se pomoću medija svjedoči i prenosi poruka evanđelja, nego o zaboravu svakodnevnog i običnog kršćanskog života, koji je oduvijek bez obzira na sve dostupne mogućnosti navještaja, ostao temeljno mjesto formiranja i početka kršćanskog življenja i kršćanskog života?

Ima ih koji će skrovitost nazvati kukavičlukom, isprikom da se javno i otvoreno ne govori i ne iskazuje ono što je kršćansko i kršćanima važno. Međutim, skrovitost nije isključivo pitanje javnog svjedočenja i sudjelovanja u raspravama o važnim pitanjima kršćanske vjere i kršćanskog morala. Skrovitost je i iskustvo svakodnevnog i običnog kršćanskog života koji se živi s određenim oduševljenjem i otvorenošću, ali ne nužno sa snažno emotivnim euforijama i entuzijazmima. Biti i živjeti skrovito ne uključuje, kako to pojedini kršćanski „starovi“ žele drugim kršćanima nametnuti, kukavičluk, manjak hrabrosti, dvoličnost, nevoljnost da se javno govori i svjedoči ono što se kršćanski vjeruje. Skrovitost označava i prenošenje kršćanske poruke onima s kojima smo svakodnevno u kontaktu unutar naših obitelji ili poslovnog okruženja.

Zar je grijeh kako nas neki „celebrities“ kršćanstva poučavaju i uče biti kršćanin, autentičan i nepatvoren i pri tom ne biti emotivno euforičan i entuzijastičan? Kršćanstvo se možda naviješta s osmijehom i radošću, ali zašto bi ozbiljno kršćansko lice uronjeno u svakodnevni život u obitelji, na poslu, bilo grešno lice? Svođenje radosne vijesti na prolaznu radost smijanja i veselja dok ima „kruha i igara“ na trenutak je možda i čini radosnom, ali se ona pretvara brzo u prazan i površan navještaj bez korijena poput onog zrna kojega uguši trnje ili padne na kamen i osuši se. Jedna od poteškoća u kojoj su se našli obični i svakodnevni kršćani vjernici, kojima nije uvijek do osmijeha i radosti uslijed teških i ozbiljnih životnih (ne)prilika jest što se pojam i forma kršćanskog svjedočanstva identificirala s euforijom i entuzijazmom kao čisto emotivnim stanjima čovjeka i njegova duha.

Ne čudi da je zbog toga fenomen skrovitosti došao na zao glas i s njim povezani običnost i svakodnevnica. Skrovitost se identificira s dosadom i monotonijom jer se ova dva osjećaja identificiraju sa običnošću svakodnevnog kršćanskog života. Međutim, posebno je teška optužba pojedinih ili grupacijskih kršćanskih „zvijezda“ javne i medijske scene, koji sve kršćane, vjernice i vjernike kategoriziraju kao kukavice, dvoličnjake, vjernike s manjkom hrabrosti da se javno i otvoreno govori i nastupa. Nije Isus bez razloga govoreći o fenomenu skrovitosti podsjetio svoje suvremenike na opasnost kritizirajući farizeje zbog manjka osjećaja za skrovitost. Čini se da je Isus htio skrenuti pozornost da se kršćansko svjedočenje prije nego javno djeluje i nastupi mora čvrsto i temeljito izgraditi u onoj običnosti i svakodnevnoj usmjerenosti na kršćansko življenje i kršćanski život.

I zna se dogoditi da poneki kršćanski „celebrity“ strada zbog nesklada između njegovog javnog i otvorenog navještaja i njegove kršćanske svakodnevnice i običnosti koja je redovito skrivena od javnih i otvorenih očiju, dok se o kršćanskom ocu i majci koji su rodili, podigli i odgojili djecu kao autentične kršćane i vjernike neće nigdje pisati, javno govoriti i o njihovom roditeljskom životu se neće otvoreno i javno svjedočiti. Jer su svoj kršćanski život i djecu odgajali u skrovitosti, čvrsto i nepokolebljivo usmjereni da djecu kršćanski i vjernički odgoje.

Međutim, kršćanska skrovitost je zahvaljujući nekolicini „zvijezda“ kršćanskog „neba“ ne samo pomalo pala u zaborav, nego se pretvorila i u mjesto optužbe za kukavičluk, dvoličnost i nedostatak hrabrosti, kao da nije riječ o mjestu gdje se kroz svakodnevnicu i običnost rutinskog života može i treba nekad i puno više, snažnije, dugotrajnije i hrabrije kršćanski živjeti i kršćanski svjedočiti. Kad se „svjetla reflektora ugase“, svakodnevnica i običnost ostaju mjesta kršćanskog života. Zašto smo se navikli, nažalost donekle i prihvatili da s „gašenjem reflektora“ prestaje navještaj radosne vijesti? Što je sa skrovitošću o kojoj je govorio Isus? Što je s onom čvrstom i stabilnom usmjerenošću da se daleko od „svjetla pozornice“ u dnevnom i običnom životu čovjeka kršćanski vjeruje, živi i svjedoči?