Utorak, 28 rujna

Kršćanstvo zaborava


Roman Patricka Modiana Ulica mračnih dućana svojevrsni je roman identiteta. Priča prati zaposlenika privatne istražne agencije kojega upoznajemo kao Pedra. Priča je prožeta slikama Pariza, njegovim ulicama i mjestima koja služe Pedru kao podsjetnik u pokušaju da se prisjeti i sazna tko je on zapravo. Različiti likovi koje Pedro susreće ostavljaju mu najčešće fotografije, razbacane kroz vrijeme. Preko njih Pedro polako slaže slagalicu svog života. Iako Pedro ima novi identitet i zove se Guy Roland, on ne odustaje od pokušaja da otkrije tko je bio prije promjene identiteta. Kao da osjeća nametnutost lažnog identiteta, koji uspješno živi, ali osjeća u sebi prazninu, gubitak svoga izvornog ja.

Ima ljudi i događaja koje pokušavamo zaboraviti. Pokušavamo zaboraviti traume, zlostavljanja i preživljena zla. Ponekad se trudimo zaboraviti i dobro koje nam je učinjeno kako ne bismo osjećali obvezu zahvalnosti prema onomu tko je prema nama pokazao dobrotu i razumijevanje. Jedna enigmatska rečenica iz evanđelja govori o pitanju identiteta i zaborava. Na jednom mjestu, nakon što ozdravi bolesnog, Isus će mu reći: Eto ozdravio si, sada idi i ne griješi više da te što gore ne snađe. Isusov dictum treba shvatiti i kao upozorenje. Kao da pretpostavlja mogućnost zaborava Boga i zaborava Božje dobrote od strane onoga za kojega je Bog nešto konkretno i izravno učinio. Događa se čovjeku da se pretvori u nezahvalnika. Izbjegava onoga koji je prema njemu bio dobar. Ponekad se to izbjegavanje pretvori u mržnju protiv same dobrote i onoga koji je njezin izvor. Kao što ponekad nažalost zamrzimo čovjeka koji je prema nama pokazao razumijevanje i podršku, i Bog može biti objekt mržnje, iako se sjećamo i pamtimo njegovu dobrotu prema nama.

U Modianovom romanu Pedro nije samo lik koji traga za svojim identitetom. Moguće je da ga muči nemogućnost i nesposobnost da zahvali onima koji su mu pomagali u teškim okolnostima, s obzirom da se radnja romana događa u vrijeme drugog svjetskog rata. Dok traga za svojim identitetom, Pedro nailazi na nekoliko likova koji su odigrali važnu ulogu u njegovu životu, poput prijatelja Freddiea, njegove supruge Gay Orlove, Pedrove djevojke (možda supruge?) Denise. Opsesija za identitetom koja je nit vodilja romana, ujedno je opsesija i za ljudima koji imaju intenzivno značenje i važno mjesto u čovjekovu životu. Pedro ne želi odustati od potrage o tome tko je on, jer mu se čini da bi odustajanje značilo gubitak samog sebe. Odustajanje od identiteta pretvara se u zaborav, a zaborav može rezultirati otporom, pobunom i mržnjom protiv zahvalnosti i dobrote. Pokušati zaboraviti na silu, kako se ne bi pamtilo milosrđe i uviđavnost. Isusova rečenica upućena ozdravljenom bolesniku sažima odnos između identiteta, mržnje, zahvalnosti i zaborava. Ozdravljenom bolesniku Isus otkriva njegov stvarni identitet. On je dijete Božje, ranjeno i pogođeno grijehom, i Božja je sloboda i zamisao osloboditi ga od grijeha i smrti. Do trenutka susreta s Isusom bolesnik (grešnik) mogao je biti žrtva kršćanstva zaborava.

Kršćanstvo zaborava je nasilni pokušaj čovjeka da zaboravi primljeno dobro od Boga. U nemogućnosti da zaboravi, čovjek će razviti osjećaj mržnje, kao što čovjek može mrziti čovjeka koji je prema njemu imao razumijevanja jer ne može podnijeti da bi trebao biti drugom zahvalan. Svjestan da mržnja razara i njega samog, čovjek pokušava razviti osjećaj nezahvalnosti prema Bogu, tako što postaje hladan, bešćutan i udaljen od Boga. Na taj način Bog pada u zaborav kao onaj koji nikada ništa nije za čovjeka učinio, jer čovjek nije mogao izdržati težinu vlastite mržnje protiv Boga. Čovjek koji je žrtva kršćanska zaborava nerijetko postaje radikalni individualist i ohol, koji će sve zasluge za svoj život pripisati isključivo sebi. Ništa neće pripadati Bogu, ali ni drugim ljudima. U korijenu kršćanstva zaborava pronaći ćemo oholost kao pokretačku snagu čovjekovih pokušaja da zaboravi Boga, bilo kroz mržnju, bilo kroz nezahvalnost, bilo kroz distanciranost i ravnodušnost.

Kao što se u međuljudskim odnosima događa da ciljano zaboravimo obvezu zahvalnosti prema tuđoj dobroti, do mjere da uspijemo sebe uvjeriti da uopće ne trebamo biti zahvalni, jer nitko za nas ništa nije učinio (sve smo postigli sami), slično se događa odnosu Boga i čovjeka. I kao što se između dva čovjeka rodi mržnja jednog prema drugom, jer onaj koji treba biti zahvalan ne može prihvatiti tuđu dobrotu kao obvezu zahvalnosti, tako se na strani čovjeka rodi mržnja i pobuna protiv Boga, jer ne može prihvatiti da postoji netko prema kome postoji obveza zahvalnosti. Kršćanstvo zaborava je ništa drugo do ohola nezahvalnost za dobrotu koju smo primili i osjetili, i ono se javlja kako u odnosu čovjeka prema Bogu, tako i u odnosu između ljudi i samih kršćana. Isus će u onomu: Idi i ne griješi više da te što gore ne snađe! reći nešto daleko važnije i ozbiljnije. Kao da govori grešniku: Idi i čuvaj se da ne zaboraviš što si primio, jer je zaborav dobrote i milosrđa  najbrži put u mržnju, nezahvalnost i ravnodušnost protiv samog dobra i milosti.

Pedro, lik Modianova romana traga za svojim identitetom ne samo radi moguće zahvalnosti prema ljudima s kojima je bio blizak, nego i zbog potrebe da se ispriča i eventualno prizna pogreške koje je mogao učiniti protiv sebi bliskih ljudi. Pedro odbija zaborav kao način i sredstvo „poravnanja računa“, kao da osjeća da bi zaborav bio najgori oblik izdaje i sebe i drugih koje je poznavao. Neumorno traga za svojim identitetom i ne želi pasti kao žrtva zaborava, jer bi time sve ostalo nedorečeno i nezavršeno. I zahvalnost. I možebitna isprika drugima. Ne zna što je za koga učinio i kakve su posljedice njegovih postupaka.

Kršćanstvo zaborava oprečno je liku Pedra. Ono zaborav koristi kao motiv i razlog za oslobađanje od obveze zahvalnosti, ali i isprike za učinjeno zlo i grijeh protiv drugih i Boga. Isusovo upozorenje grešniku nije neozbiljno. Kao da ga Isus podsjeća da ukoliko ponovo zaboravi tko je on i tko je onaj koji ga je ozdravio, mržnja, nezahvalnost, ravnodušnost i u konačnici oholost preuzet će vlast nad njegovim životom i više se neće moći vratiti Bogu, jer se neće sjećati tko je Bog i što je učinio za njega i njemu. Kršćanstvo zaborava je proces zaborava Boga. Počinje kao mržnja što se treba zahvaliti Bogu, nastavlja se kao nezahvalnost, jer je čovjek dovoljno mudar da shvati da će ga mržnja uništiti, razvija se kao ravnodušnost i okončava se kao oholost prema drugima i Bogu, u onoj danas tako čestoj frazi, prisutnoj i među vjernicima kako Bogu ništa ne dugujemo, kako nas se ne tiče Bog, ne tiču nas se drugi ljudi i vjernici, sve smo učinili, postigli i napravili sami bez igdje ikoga. Nema zahvalnosti nikome. Nema isprike nikome. Nema žaljenja. Nema kajanja. Nema obraćenja. Nema ozbiljnog shvaćanja Isusovog upozorenja: Nemoj zaboraviti što se dogodilo, ako zaboraviš može te snaći nešto puno gore, tvoj osobni pakao mržnje, nezahvalnosti, ravnodušnosti i oholosti. Takav pakao nerijetko je bolniji od same fizičke bolesti od koje bolujemo.