Petak, 4 prosinca

Kršćanstvo zaborava


U romanu Ericha Marie Remarquea Na zapadu ništa novo koji govori o strahotama prvog svjetskog rata ima jedna scena u kojoj glavni junak Paul Bäumer dolazi na dopust. Strahote rata zamijenio je svakodnevni život daleko od bojišnice. Bäumer se nađe u jednom restoranu gdje ga mahom stariji muškarci pitaju kako je tamo na ratištu, kako napreduje rat, čuju da njihove snage pobjeđuju na bojišnici. Bäumer osjeća težak teret jer ne samo da ne uspijeva objasniti znatiželjnim pogledima strahote kojima svjedoči, nego još više Bäumer ne može razumjeti kako ovi ljudi pate od određenog zaborava da se tamo ne tako daleko vodi rat u kojem ljudi ginu, bivaju ranjeni, umiru od gladi i različitih bolesti izazvanih hladnoćom, kišom, marširanjem. Dok se oni dobro hrane i uživaju u toplom, on se uskoro vraća u nezamisliv horor. Kao u znak protesta Bäumer uskoro traži povratak na ratište jer ne uspijeva prihvatiti stanje zaborava među ljudima koji ga ispituju o ratu i koji pri tom boluju od amnezije što uopće znači rat i njegove strahote.

Iskustvo zaborava od strane drugih spada u jedno od neugodnijih iskustava u životu. Kao kad netko nakon mjeseci pa i godina borbe s rakom, nakon slilnih terapija i zračenja iziđe iz bolnice pun oduševljenja što je preživio, a njegovi poznanici odmahnu rukom kao da nije bilo ništa ozbiljno. Kada zaborave da je bio teško bolestan i njegovo preživljavanje i borbu ne doživljavaju kako nešto vrijedno pohvale i divljenja.

U kršćanstvu susrećemo slično iskustvo koje može biti dvostruko. Jedno iskustvo je iskustvo snažnog i intenzivnog obraćenja koje pojedini kršćani ismijavaju jer već žive kršćanski i nisu imali takvo iskustvo. Onaj koji je doživio obraćenje biva doživljen kao netko tko je ohol ili kao netko čije iskustvo biva zaboravljeno iako je cijeli njegov život obilježen iskustvom obraćenja. Drugo iskustvo je u formi pitanja: hoće li Bog zaboraviti sve što sam prošao, doživio, preživio? Hoće li Bog zaboraviti s čim sam se sve morao boriti i nositi da bih sačuvao vjeru u njega? U ovom drugom pitanju susrećemo se s kršćanskom zaborava. Kršćanstvom koje kao pretpostavku ima misao o tome da sve biva zaboravljeno i od strane Boga i od strane ljudi. Dobrota, požrtvovnost, dobra djela, milosrđe sve biva zaboravljeno i ostaje bez odziva.

Riječ je o kršćanstvu koje Boga promatra izrazito antropomorfno uspoređujući ili čak identificirajući osobine čovjeka s osobinama Boga. Ako ljudi zaboravljaju, nema razloga da i Bog ne učini isto. Ako je ljudima svejedno prema onomu što smo proživjeli i prošli, i Bog se ne razlikuje od njihovih stavova. Kršćanstvo zaborava pretpostavlja zaborav kao Božju osobinu. Bog zaboravlja i ako zaboravlja, biva mu svejedno prema čovjeku. Identificirajući zaborav i ravnodušnost (jer ono što zaboravljamo prema tome postajemo ravnodušni) kršćanstvo zaborava stavlja pred nas pesimističnu i neugodnu sliku Boga. Boga koji se (poznat kao arhitekt koji je svijet stavio u postojanje) odlučio povući u sebe i zaboraviti na čovjeka.

U Svetom Pismu susrećemo drugačiju sliku o Bogu. Bog ne zaboravlja, dapače Bog prati i bdije nad čovjekom. Ako je tomu tako, zašto nam se događa da Bog ne uslišava ono što tražimo? Zašto nam se čini da je Bog zaboravio ili je ravnodušan? Ova dva pitanja kršćanstvo zaborava koristi kao argument protiv Boga koji sluša, osluškuje i pomaže. Koristi ih tako što nikada ne govori o onome gdje je Bog odgovorio na našu molitvu, poziv i zaziv. Ako Bog jednom nije odgovorio na našu molitvu, znači li to da Bog nikada ništa nije učinio za nas? Kršćanstvo zaborava grčevito se hvata za ona iskustva vjere gdje smo čak možda i osjetili da Bog zaboravlja ili biva ravnodušan prema nama. Intenzivira ta iskustva i predstavlja nam Boga kao nekoga tko nikad nije odgovorio i čuo.

U sličnoj situaciji pronalazimo glavnog lika Bäumera. S pravom je razočaran što stariji ljudi u restoranu pate od zaborava da se negdje u blizini događa rat koji kao da ih se ne tiče. S pravom je razočaran što njegova majka koja boluje od raka ne uspijeva biti operirana jer nema novaca za operaciju. Neodgovoreno pitanje koje Remarque ne postavlja, ali je snažno prisutno u romanu jest: ima li nekoga u Bäumerovu okruženju tko nije zaboravio da u blizini grada postoji život pretvoren u horor, tragediju i rušenje? Postoji li netko tko bi utješio Bäumera riječima: nisam zaboravio da rat traje i da si iz rata došao, svjestan sam što ti se dogodilo na ratištu.

Kršćanstvo zaborava poput Remarquea daje negativan i pesimističan odgovor: nikoga nema tko te sjeća, svi su te zaboravili i nitko ne razumije i ne cijeni tvoju borbu i ono s čim se nosiš i hrvaš. Kršćanstvo zaborava produbljuje ovu pesimističnu misao dodatnom tvrdnjom kako i sam Bog zaboravlja što se događa s tobom i s vremenom postaje ravnodušan prema tebi. Na taj način kršćanstvo zaborava odvodi kršćanina u ponore očaja i duboke samoće gdje ga ostavlja i prepušta njemu samom da se bori i nosi s nemogućim i nepremostivim.

Svi smo mi od vremena do vremena imali iskustvo kršćanstva zaborava. Iskustva u kojem smo zaboravljeni i od bližnjih i osjećaja da smo i od Boga zaboravljeni. Može li čovjek nešto učiniti da se izvuče iz tog skoro pa paklenog stanja nutarnje muke? Možda i može. Pronaći u svojoj zajednici i blizini one koji su prošli slično iskustvo i koji su nastavili vjerovati. Njihova vjera može pomoći da se svlada iskustvo kršćanstva zaborava. Treba izbjegavati one kršćanske pesimiste i nihiliste čija je temeljna interpretacija Boga zaborav i ravnodušnost. Ne pomažu svojim pesimizmom. Odmažu i čovjeka guraju dublje u ponor.

Moguće da bi i Bäumer drugačije doživio dopust i razdoblje mira da je susreo one koji bi istinski razumjeli što je prošao i što prolazi. One koji su prošli isto kao i on. I koji ga ne bi razočarali svojim zaboravom i ravnodušnošću. Oni bi ga ohrabrili svojim iskustvom strahota rata koje su unatoč nemogućim uvjetima preživjeli i hrabrili ga da izdrži sav taj besmisao jer će uskoro proći i on će se vratiti kući, pronaći mir i smisao.

I kršćanin kada biva žrtva kršćanstva zaborava, pesimističnog i nihilističkog kršćanstva koje Boga svodi i utemeljuje na zaboravu i ravnodušnosti treba pronaći one koji su prošli ono što prolazi. One koji su prošli neugodu i težinu iskustva zaborava i ravnodušnosti, ali mogu na kraju posvjedočiti da su nakon mučnog putovanja kroz život susreli Boga. Takvi ga mogu ohrabriti da ne odustane i ne gubi nadu. Najgore što si možemo učiniti kao vjernici jest ostati sami kada nas kršćanstvo zaborava obuzme, uvjeriti sami sebe da smo zaboravljeni i da su svi ravnodušni prema nama, čak i sam Bog.

Čovjek mora izići iz sebe i potražiti one koji su prošli kroz kršćanstvo zaborava, ali umjesto pesimista i nihilista postali su duboki, intenzivni i čvrsti vjernici. Tražiti i pronalaziti pesimiste i nihiliste među vjernicima dok smo slabi i lomljivi u razdoblju kršćanstva zaborava traženje je posljednjeg čavla koji treba zakovati u lijes naše vjere. Kršćanstvo zaborava vješto manipulira našim iskustvom svodeći nas na pojedinca i odnos prema Bogu i nastoji ispred naših očiju ukloniti sve one vjernike koji nas mogu pridići i ohrabriti svjedočanstvom svoga nadvladavanja kršćanstva zaborava.

Kao što se Bäumer osjetio apsolutno sam i zaboravljen i što prije želio povratak na ratište, i kršćanin je u opasnosti da sebe uvjeri da je apsolutno zaboravljen i od Boga i od ljudi i želi se što prije vratiti u ponore očaja i samosažaljenja. Kada smo u kršćanstvu zaborava koje nas neugodno pritišće, treba znati izići iz sebe i potražiti one među nama koji će nas pridići i ohrabriti. Oni će nam potvrditi da nas Bog nije zaboravio i da nije ravnodušan prema nama. Možda je Bog njih odabrao kao svoj odgovor na našu molbu i molitvu, i ako nam želi preko njih progovoriti onda on nije Bog koji zaboravlja i koji je ravnodušan.