Nedjelja, 19 rujna

Kršćanstvo zajednice


Zajednica nije monolitni sustav otporan na promjene. Nije moguće predvidjeti kako će se život u zajednici rasti i razvijati. Ulazak u zajednicu nosi sa sobom neka očekivanja od zajednice. Neka očekivanja će biti ispunjena. U nekom trenutku moguće je duboko i trajno razočaranje zajednicom. Nerijetko se razočaranje događa zbog gubitka svijesti da je uvijek riječ o živim ljudima, njihovim nadanjima, osjećajima, planovima. Trajna je napast za zajednicu pretvaranje u uniformni sustav međuljudskih odnosa gdje ili nije dopušteno ili se ne smije razmišljati izvan sustava.

Odnos prema zajednici u koju se ulazi nerijetko počinje s ljubavlju prema njoj. Kasnije će ljubav prestati u svojoj emotivnoj formi i pretvorit će se u trajniji i stabilniji odnos poštovanja i zahvalnosti. Brak je jedan od primjera zajednice gdje početna ljubav s vremenom biva zamijenjena odnosom međusobne zahvalnosti, poštovanja i razumijevanja. Živeći u zajednici čovjek htio ili ne htio susreće dvije vrste promjena. One koje se događaju njemu i one koje se događaju zajednici. Ponekad se oboje istovremeno mijenjaju. Ponekad se promijeni zajednica, pa tek čovjek. Ili obrnuto.

Očekivanja s kojima smo došli u zajednicu ne ostvare se uvijek onako kako smo zamislili. Iako zajednica može imati ustaljeni način života, propisana pravila i norme, uredbe ono što je čini istovremeno i privlačnom, ali i nepredvidivom su oni koji čine zajednicu. Živi ljudi sa svojim karakterima i osobnostima. Odnos pojedinca prema zajednici redovito prolazi kroz tri osjećaja: ljubav, poštovanje, zahvalnost. Sve dok postoji barem jedan ova tri trenutka međusobnog odnosa može se reći kako je međusobni odnos dobar, iako ne mora biti savršen ili tako intenzivan kao na početku.

Postoji i onaj drugi odnos prema zajednici koji rezultira njezinim odbacivanjem, prijezirom i mržnjom prema njoj. Naravno postoji teško opisiv broj razloga i motiva zbog čega se odnos prema zajednici iz ljubavi pretvori u neprijateljstvo prema njoj, od kojih su neki i opravdani i utemeljeni, dok su neki plod čovjekove nezahvalnosti i nemogućnosti da uvidi i ono dobro koje je stekao preko i kroz zajednicu i život u njoj. Između ova puta odnosa između čovjeka i zajednice smješta se i fenomen kršćanstva zajednice koji se manifestira i kao ljubav, ali i kao mržnja prema vjerničkoj kršćanskoj zajednici kojoj se pripada, ili joj se nekad pripadalo.

Što je kršćanstvo zajednice? Ono je nastojanje pojedinca da u prirodnim promjenama koje zahvaćaju i njega i zajednicu pokuša ostvariti nekakav odnos ljubavi, poštovanja i zahvalnosti prema njoj. Kad sva tri elementa nedostaju, stav prema zajednici će se razvijati u svom negativnom aspektu kao odbacivanje, prijezir i mržnja.

Čovjeku se zna dogoditi da izgubi ono što možemo nazvati dobro pamćenje i dobro sjećanje na zajednicu, kada u svom odnosu prema zajednici više ne uključuje one prošle trenutke i iskustva u kojima je zajednica igrala pozitivnu ulogu u njegovom životu. Primjetno je kako je Crkva u zadnjih nekoliko godina i desetljeća iskusila jednu vrstu kolektivnog zaborava pozitivnog i dobrog koji se dogodio i događa njenim članovima, samim kršćanima. Ima tu i opravdane kritike upućene Crkvi, ali i neopravdanih i neutemeljenih kritika koje nisu uvijek usklađene sa stvarnošću i istinom o Crkvi kao zajednici.

Teško je pratiti i doći do ispravnog zaključka kako nam se dogodi da do kraja zaboravimo i ono dobro doživljeno i proživljeno u zajednici. Što god navodili kao razlog ili uzrok, razvidno je kako nas je sve više koji smo izrazito kritički raspoloženi prema bilo kojem obliku zajednice i sve smo više usmjereni na naše pojedinačne, privatne, individualne zahtjeve, slobode i prava. I ne spašava nas previše što se nazivamo kršćanima i potvrđujemo ako ništa formalno svoju pripadnost Crkvi kao zajednici vjernika.

Poteškoće sa zajednicom počinju već s našim postmodernim sveprisutnim stavom u našem zahtjevu da zajednica treba sve učiniti za nas, jer mi smo kao pojedinci ispred njenih zahtjeva i uvjeta. Odatle nam već u početku postaje teško ispunjavati ponekad minimum zahtjeva koje zajednica stavlja pred nas. Previše individualnog hedonizma i komfora nas s vremenom pretvara u one koji svaku zajednicu i život u svakoj zajednici vide kao neprijateljstvo prema nama. S ovim stavom počinje prvi osjećaj kršćanstva zajednice, onaj negativni, a to je odbacivanje. Sve dok zajednica ne ispuni sva moja osobna očekivanja i zahtjeve ona ne može biti prihvaćena, dapače ne smije biti nesavršena i slaba. Na taj način gubimo osjećaj za stvarnost zajednice, njezine nedostatke i slabosti, i ne preispitujemo sami sebe samokritički, ne uviđamo naše osobne propuste i mane. Odbacujemo zajednicu na temelju onoga što u njezinom oku vidimo trun, ali ne i brvno u svom oku. Vrlo brzo nastupa i prijezir prema zajednici jer se u nama samima radikalizira taj stav i sve manje vidimo vlastite nedostatke ili ih ne vidimo uopće, dok zajednica postaje glavni i temeljni krivac, odnosno mikroskopski tražimo trun u oku zajednice, a brvno u našem oku od kojega skoro i ne vidimo ne primjećujemo. I onda nastupa mržnja prema zajednici.

U nedostatku osobnog samokritičkog preispitivanja zajednica je žrtveni jarac za sve naše neuspjehe, nezadovoljstva, frustracije, neostvarene snove, bilo da je u pitanju zajednica ili osoba koja je u njoj personificirana, od biskupa, preko redovničkog poglavara ili poglavarice, pa do oca i majke ili osobe koja zajednicu predstavlja. Obolimo od negativnog aspekta kršćanstva zajednice jer gubimo sva tri pozitivna trenutka odnosa prema njoj. Nemamo ljubavi prema zajednici, nemamo poštovanja prema njoj i prestali smo joj biti zahvalni.

Kako bismo zamrzili zajednicu, bilo da je u pitanju Crkva ili naša obitelj, moramo prethodno izgubiti sva tri bitna aspekta pozitivnog vrednovanja zajednice. I kad nestane ljubavi prema zajednici, ako ima zahvalnosti i poštovanja nećemo je zamrziti, možemo se od nje distancirati, čak se i kritički prema njoj postavljati, ali je još nećemo mrziti. I ako ostane samo poštovanje prema zajednici bez ljubavi i zahvalnosti, nećemo je mrziti, ali je hoćemo povremeno utemeljeno, ali ponekad i neutemeljeno kritički promatrati i prema njoj se odnositi. Moramo izgubiti ljubav, zahvalnost i poštovanje prema zajednici kako bismo otvorili put za njezino odbacivanje, prijezir i mržnju.