Portal katoličkih teologa
Krštenje djece pod misom

Krštenje djece pod misom


Euharistija je culmen et fons, vrhunac i izvorište svekolike liturgije i svakog sakramenta. Zato je – pogotovo u obnovljenoj liturgiji – hvalevrijedno pojedina bogoslužja slaviti pod misom. Time se pokazuje veza svakog slavlja – pogotovo sakramentalnog – s euharistijom. Time se, osim toga, ponajbolje očituje eklezijalnost svakoga slavlja, jer se ono ostvaruje u zajedništvu vjernika koji u tome dvostrukom slavlju sudjeluju. Međutim, ako se takva slavlja pod misom preporučuju, ne znači da su ona uvijek nužna ili prikladna. O tome govore liturgijski propisi ali i pastoralna razboritost, kako ćemo kasnije vidjeti. Iako su liturgijske odredbe jasno iznesene u prethodnim napomenama pojedinih liturgijskih knjiga, ipak u praksi uočavamo neke poteškoće i nejasnoće. Vjerujem da će biti korisno podsjetiti koja su pravila za pojedina liturgijska slavlja pod misom. Započet ćemo od krštenja djece.[1]


1. Opća odredba


Temeljnu odredbu o slavljenju krštenja pod misom nalazimo u broju 9 Prethodnih napomena:

Da se osvijetli vazmeni značaj krsta, preporučuje se da se sakramenat obavi u vazmenom bdjenju ili nedjeljom, kad se Crkva spominje uskrsnuća Gospodinova. Nedjeljom će se krštenje moći obaviti i pod misom, kako bi sva zajednica mogla sudjelovati kod obreda i kako bi jasnije zasjala tijesna veza između krsta i presvete euharistije. Međutim, neka to ne bude prečesto.

Preporuka je, dakle, da se krštenje djece slavi u Vazmenom bdjenju ili nedjeljom, jer svaka nedjelja, a osobito Vazmeno bdjenje slavi vazmeno otajstvo Kristove smrti i uskrsnuća. Nadalje, ako se krštenje slavi nedjeljom, preporučuje se da to bude pod misom, jer iz euharistije, koja je vrhunac i izvorište, proizlaze svi ostali sakramenti, pa i prvi među njima – sveti krst. I onda slijedi određena ograda: kaže se da neće biti dobro da se krštenje pod nedjeljnom misom slavi prečesto. Nije rečeno zbog čega. Mislim da bi tome trebala biti dva razloga. Prvi je taj što u određenim slučajevima, kao kad su u pitanju rubni vjernici ili kada je u pitanju krštenje djece iz mješovitih brakova, neće biti razborito inzistirati da se krštenje slavi pod misom. Drugo, kada je u pitanju učestalost, općenito je tumačenje da ne bi trebalo svake nedjelja slaviti krštenje pod misom – što bi na određeni način možda opterećivalo zajednicu. Zbog toga se redovito u većini župa za krštenje pod misom određuje jedna nedjelja u mjesecu. Međutim, u nekim većim župama krštenja se pod misom slave svake nedjelje. Griješe li? Moguće. Međutim, u našoj depopulariziranoj domovini možda je ipak važno slaviti novi život po krštenju, pa i svake nedjelje.

Evo kako Prethodne napomene u broju 29. određuju kako valja slaviti krštenje pod misom.


2. Red slavljenja krštenja pod misom


a) Obred primanja


Dok je zajednica već sabrana, na ulazu ili u predvorju crkve svećenik zajedno s poslužiteljima dočeka dijete, roditelje, kumove i rođake. Dobro bi bilo da po mogućnosti i ostali vjernici (ili barem neki) sudjeluju u ovom obredu primanja. Red krštenja kaže da krstitelj pozdravi prisutne i izrazi im radost Crkve, što znači da se ovdje računa na zdravu improvizaciju. Zatim dolazi dijalog o imenu djeteta i o tome što roditelji traže za dijete. Nakon toga se posvješćuje roditeljima i kumovima da oni time što donose dijete na krštenje zapravo jamče da će ga i odgajati u vjeri. Kad roditelji i kumovi izraze svoju spremnost glede kršćanskog odgoja djece, krstitelj, roditelji i kumovi znamenuju dijete znakom križa na čelu, a zatim se svi u ophodu upute u crkvu. Ovdje uočavamo moguću poteškoću. Vjernici su sabrani u crkvi te ne vide i ne čuju što se zbiva na vratima ili u predvorju crkve, osim ako se upotrijebi dobar prijenosni mikrofon. Zato neki ovaj obred imaju pred oltarom, tako da cijela zajednica bude svjedokom obećanja koja daju roditelji i kumovi, a nakon toga ih svećenik pozove da zauzmu mjesta koja su za njih predviđena. Misa se nastavlja himnom Slava Bogu na visini, ako je to predviđeno, odnosno zbornom molitvom ukoliko se ovaj himan ispušta (npr. u nedjeljama došašća i korizme).


b) Služba riječi


Prethodne napomene određuju da se čitanja uzimaju od nedjelje, ili „kad ima posebnog razloga, od onih koja su predviđena u Redu krštenja“. Iskreno, ne znamo koji bi to razlog trebao biti da se ispuste redovita nedjeljna čitanja… Prethodne napomene podsjećaju da homiliju treba držati prema svetom tekstu, što je temeljno obilježje svake homilije. Vjerovanje se ispušta, jer ga zamjenjuje dijaloška ispovijest vjere. Sveopća se molitva (molitva vjernika) uzima iz Reda krštenja. Ona završava zazivanjem svetih i molitvom zaklinjanja.


c) Krštenje


Krštenje je po sebi kod krstionice.[2] Započinje blagoslovom vode. U vazmenom se vremenu uzima voda blagoslovljena na vazmenom bdjenju. Obrazac blagoslova vode je onaj isti koji smo već susreli u blagoslovu vode u vazmenom bdjenju, ali se nudi i drugi, kraći obrazac.

Slijedi odreknuće od sotone i ispovijest vjere. U dijalogu sa svećenikom roditelji i kumovi se tri puta odriču zla i grijeha te na svećenikov upit tri puta ispovijedaju svoju vjeru u Oca, Sina i Duha Svetoga. Ta je ispovijest vjere jamstvo da će oni u toj istoj vjeri odgajati svoje dijete, odnosno kumče.[3] Na osnovu njihove vjere slijedi onda krštenje djeteta.

Krštenje može biti uranjanjem ili polijevanjem.[4] Slijedi pomazanje krizmenim uljem kojemu je teško dati značenje, osim da je tako bilo već u Hipolitovo vrijeme (samo što je nakon toga slijedilo drugo pomazanje, odnosno krizma). U vrijeme liturgijske reforme razmišljalo se o tome da se ovo mazanje izostavi, ali je ipak ostalo zbog veoma duge tradicije.

Odijevanje bijelom haljinom veoma je star obred. Novokrštenici su odijevali bijele haljine jer su se po krštenju „Kristom zaodjenuli“ (Gal 3,27).

Pružanje zapaljene svijeće podsjeća nas na mudre djevice koje su zaručnika dočekale s upaljenim svjetiljkama.

Obred Efata nadahnut je Isusovim ozdravljenjem gluhonijemoga (Mk 7,34). U obredu Efata krstitelj dotiče uši (uho) i usne djeteta govoreći: „Gospodin Isus, koji je dao gluhima sluh a nijemima govor, udijelio ti da uskoro možeš primati njegovu riječ svojim ušima i ispovijedati vjeru na hvalu i slavu Boga Oca.“ U dosadašnjem obredu krstitelj bi dotaknuo uho i nos.[5] Nakon ovoga misa se redovito nastavlja pripravom darova.


d) Gospodnja molitva i zaključni obredi


Uvod za Očenaš u misi uzima se iz Reda krštenja. Budući da su roditelji i kumovi pred cijelom zajednicom ispovjedili svoju vjeru uz obećanje da će dijete u toj istoj vjeri odgajati, te budući da je na osnovu toga dijete i kršteno, po sebi se razumije da će i roditelji i kumovi pristupiti sakramentalnoj pričesti. Na to će ih u pripravi na ovo slavlje svećenik potaknuti, međutim, valja se čuvati bilo kakvog uvjetovanja, jer pristup sakramentima pomirenja i pričesti treba biti u slobodi, a ne u prisili.[6] Nažalost, koji puta otac ili mati ili njih oboje nemaju uvjeta za pričest, pa onda to treba i poštovati.

Na koncu mise završni je blagoslov koji predstavlja pravo obogaćenje u odnosu na prijesaborski obred. Blagoslivlja se majka koja Bogu zahvaljuje za darovano čedo, zatim otac koji zajedno sa svojom suprugom ima biti djetetu prvi svjedok vjere.[7] U prijesaborskom obredniku – kako je krštenje redovito bilo nekoliko dana po rođenju djeteta – blagoslov majke bio je kasnije, što se u našoj tradiciji nazivalo „uvod žene po porodu“. Danas je taj blagoslov u sklopu krštenja, a kao novost je uveden i blagoslov oca. Treći je blagoslov za sve nazočne, ali se nažalost kumovi izrijekom ne spominju, pa bi ih možda ipak bilo dobro spomenuti, kada su već bili posebno prozivani tijekom cijelog obreda.


3. Zaključak


Iako je hvalevrijedno da se krštenje djece slavi pod misom, ipak valja istaknuti napomenu da se krštenje pod misom ne uzima prečesto. Obrednik pretpostavlja jedan i drugi obred, te jednostavno veli da se nedjeljom krštenje može slaviti pod misom. Kao što bi bilo pogrešno uzimati samo obred krštenja izvan mise, tako bi svakako bilo pogrešno insistirati da sva krštenja budu pod misom. Ako obrednik nešto ne zahtijeva, nego samo preporučuje, onda ni župnik ne bi trebao inzistirati na krštenju pod misom ili izvan mise. Toliko puta spominjana pastoralna razboritost pomoći će nam da izaberemo prikladan obred. Redovite i zauzete vjernike poticat će se da slave krštenje svoga djeteta pod misom, dok od onih koji su malo distancirani i nezainteresirani za krštenje pod misom, ne bi trebalo zahtijevati upravo taj svečaniji obred.

Glede samog obreda naglašavamo: obred primanja je na ulazu ili na vratima crkve. Nakon toga misa se nastavlja himnom Slava Bogu na visini ili zbornom molitvom. Sam obred krštenje slavi se kod krstionice, ako ona postoji, inače ispred oltara. Uvod u Očenaš je iz obrednika. Na koncu mise poseban je trostruki blagoslov za majku, oca i za sve ostale.


Tekst je objavljen u VĐON-u, 1/2019.


[1] Usp. Red krštenja, KS, Zagreb 1970.

[2] Iako je po sebi praktično da stabilna krstionica bude odmah uz oltar (kad je krštenje pod misom), ipak valja pripomenuti da to nije tradicija Crkve. Ona treba biti na posebnom, izdvojenom mjestu u crkvi. Krstionice su, štoviše, bile izvan crkve, kao posebne zgrade. Ukoliko se krštenje slavi kod krstionice, važno je imati tehnička pomagala, da bi vjernici mogli čuti ono što se događa kod krstionice.

[3] Praktična poteškoća. Svećenik pita u množini, ali se očekuje odgovor u jednini, što često nije slučaj, pa umjesto „Vjerujem“ čujemo „Vjerujemo“.

[4] Zanimljiva je odredba naših biskupa vezano uz kan. 854. ZKP: „Dok se ne steknu posebni uvjeti za krštenje uranjanjem, neka se krsti polijevanjem“. Vidi: Službene vijesti HBK, 2(1994.), str. 8. Pretpostavljamo da svećenik i mimo ove odredbe ne bi krstio dijete uranjanjem u hladnu vodu i u hladnoj crkvi!

[5] Doticanje nosnica je veoma stari obred. Ideja je bila da krštenik treba slijediti „slatki Kristov miomiris“ prema: Pj 1,3: Miris najboljih mirodija, ulje razlito ime je tvoje. Slično stoji i u: 2 Kor 2,14-15: Hvala Bogu koji nas u Kristu uvijek proslavlja te širi po nama na svakome mjestu miris svoga spoznanja. Da, Kristov smo miomiris Bogu i među onima koji se spašavaju.

[6] Moralisti bi rekli da se trebamo čuvati frustracije sakramenata, to jest mogućnosti da se neki sakrament prima nedostojno.

[7] Dok se, na primjer, u obredu vjenčanja prvo poziva ženik da kaže svoju privolu, pa onda mladenka, može izgledati neobično da se kod blagoslova roditelja prvo spominje mati, pa tek onda otac. To – čini mi se – dolazi odatle što je u starom obredniku postojao samo blagoslov majke, baš kao što je u istom starom obredniku u obredu vjenčanja postojao samo blagoslov mladenke, ali ne i ženika, tako da se i danas u blagoslovnoj molitvi nad mladencima prvo spominje zaručnica, pa tek onda zaručnik.