Četvrtak, 20 siječnja

Krštenje Gospodinovo (A) – homilija


Uvod i pokajnički čin


Danas, na blagdan Krštenja Gospodinovog započinje liturgijsko “vrijeme kroz godinu”. Svojim krštenjem Isus je započeo svoje javno djelovanje a svojom poniznošću, kada je stao u red s grešnicima, i nama pokazao put smjernosti i vjernosti Bogu. Da bismo bili dostojni ovih otajstava, pokajmo se za svoje grijehe.

  • Gospodine, ti si po Ivanu Krstitelju pozvao svoj narod na obraćenje. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti si na se uzeo naše grijehe, da nas pomiriš s Bogom. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti i nas pozivaš da hodimo putem poniznosti i pravednosti. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Ivan Krstitelj bio je velik čovjek. Božji čovjek. Ponesen Božjim Duhom. To je bilo očito i to su priznavali gotovo svi: oni koji su ga slijedili, oni koji su ga iz daljega pratili kao i oni koji su mu se protivili. Prije svoga javnog nastupa dulje je vremena obitavao u pustinji. Nekoliko redaka prije odlomka koji smo dana čuli (Mt 3, 13-17), Matej ovako opisuje Ivana:

Ivan je imao odjeću od devine dlake i kožnat pojas oko bokova; hranom mu bijahu skakavci i divlji med. Grnuo k njemu Jeruzalem, sva Judeja i sva okolica jordanska. Primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe (Mt 3,4-6).

Dakle, velik pokornik, Božji čovjek, ispunjen njegovim duhom. Mnogi su mu dolazili: Jeruzalem i sva Judeja. Svi su očekivali velik znak od njega. I mnogi su se propitkivali: Nije li on možda Mesija? Svi su ponizno priznavali svoje grijehe i pristupali Ivanovo krštenju. A taj maleni narod, pod rimskom okupacijom ponižen i ponižavan, žudio je za oslobođenjem i za Mesijom kao što žedna zemlja žudi za kišom. Osjećalo se u zraku: da Ivan samo jednu riječ rekne, stali bi svi iza njega i krenuli protiv Rimljana, da konačno uspostave pravo Božje kraljevstvo. Rekli bismo za Ivana: divan osjećaj. Toliko ljudi visi o njegovoj riječi! Vlast. Ugled. Popularnost. rekli bi današnji mladi: Samo nebo je granica…


Ti mene treba da krstiš


Kad, evo, u povorci onih koji ponizno traže krštenje, dolazi i Isus. Kao grešnik koji se treba krstiti, to jest pristupiti obrednom pranju. I sad se tek pokazuje Ivanova veličina. Sav narod visio je o njegovoj riječi. Na jednu njegovu riječ svi bi ga izabrali za vođu, za kralja. Međutim, Ivan, kao Božji čovjek, spoznaje da je Isus onaj kojega su vjekovi iščekivali. Njemu je jasno da je on, Ivan, tek Preteča, a da je Isus onaj koji će donijeti spasenje. Sve to Ivan vidi i sve to Ivan priznaje. Zato veli Isusu: Ti mene treba da krstiš, da ti da k meni dolaziš?

Ivan je mudar i svet čovjek. Mudar jer shvaća, razabire, razumije. Ne živi u oblacima. Zna gdje je i gdje mu je mjesto. Ivan je osim toga svet jer to priznaje i jer to očituje. Kako je to samo važno i za sve nas! Da shvatimo i prihvatimo svoje mjesto i da budemo zahvalni Bogu za ono što nam je dodijelio. Da ne bismo upali u napast da spočitavamo Bogu što nam je dao jedan dar, a nije drugi. Mi želimo mirno i smireno ići ovom zemljom. Evo primjera. Ako nam je Bog dao da budemo dobro obrazovani, hvala mu. Ako nam je dodijelio određenu ulogu u društvu, hvala mu. Ako je moj položaj u društvu i u obitelji takav, da ga većina baš i ne smatra posebnim, opet hvala Bogu. Ako mi je Bog dao ili mi nije dao neke sposobnosti, opet mu hvala… Gdje god se ja nalazio, to je u skladu s Božjom voljom. Nisam sam, nisam ostavljen, Bog je uz mene – hvala mu. Baš kao što govori jedna zgodna priča. Jedan dječak nije baš bio nadaren ni za pjevanje, ni za recitiranje, tako da nije dobio ulogu u školskoj priredbi. Kada su ga kod kuće pitali koju je ulogu dobio u predstavi, on je ozarena lica, sav sretan rekao: Ja ću biti s onima koji trebaju pljeskati! I svi su bili sretni. Pomislimo: koliko ogorčenja, tuge, zavisti, mržnje, zla i zločina bude baš zbog toga kada čovjek silno želi nešto, što smatra da mora imati ili zadobiti. Kad se to među ljudima ne bi događalo, ne bi bilo ni podmetanja ni krivokletstva, ni zločina, ni nasilja, ni ratova…

Veliki Ivan Krstitelj velik nam je znak i primjer.


Pusti sada!


A pogledajmo Isusa! On veoma dobro zna da je Ivan u pravu kada veli: Ti mene treba da krstiš, da ti da k meni dolaziš? Pa ipak, Isus se ne želi busati u prsa svojom veličinom ni svojim bogočovještvom, baš kako zgodno veli Poslanica Filipljanima: On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom. nego sam sebe “oplijeni” uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. (Fil 2,6-8). Isus, stojeći u redu s grešnicima, pristupa Ivanu da ga ovaj krsti i prisiljava ga da to učini riječima: Pusti sada! Ta dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost. Isus je i došao na svijet prvenstveno zato da u svemu vrši volju svoga nebeskoga Oca. To je temeljni smisao i sadržaj svega što je Isus govorio i činio.

Nema nam boljega putokaza svetosti i spasenja od čovještva Isusa Krista, rekla bi sveta Terezija Avilska. Trebamo ići Isusovim putem. Prihvaćati Božju volju i njemu biti vjerni u svemu… U svemu onom dobru što govorim i činim, nije bitno da se ja sam proslavim i budemo hvaljen – bitno je i osnovno da Bog vidi i zna. Dogodi li se da mi ljudi ili životne okolnosti onemogućuju da činim dobro na način i u mjeri u kojoj bih to mogao i htio – hvala Bogu. On zna i vidi što bih ja po sebi mogao, on zna i vidi koliko mi je to omogućeno. Bog ne mjeri kao ljudi. Bog gleda u srce. Pa su mu zato jednako mili oba brata: apostol Jakov i njegov brat Ivan. Prvi je poginuo već prve godine naviještanja evanđelja, a drugi je umro u dubokoj starosti navješćujući evanđelje. Bog ne mjeri kao mi ljudi.


Otvoriše se nebesa


I evo sjajne potvrde Ivanova stava i Isusova stava. Nakon što su obojica izvršili Očevu volju: Ivan da je priznao Isusovu veličinu i Isus da se unatoč svoga dostojanstva izjednači s grešnicima, Bog potvrđuje da mu je to milo. Pripovijeda evanđelist Matej: Otvoriše se nebesa i ugleda (Isus) Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na nj. I eto glasa s neba: “Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!” Slično se dogodilo nakon što je Isus odbio napastovanje sotone u pustinji: došli su anđeli i služili mu. U ovoj zgodi Bog pokazuje da svoga utjelovljenoga sina Isusa iz Nazareta priznaje svojim sinom koji mu je u svemu omilio. A tu se pokazuje i uloga Ivana Krstitelja.

To je jedino za čime želimo težiti, braćo i sestre. Da nas Bog prizna i prihvati kao svoju djecu. To što će nas, možda, priznati, pohvaliti ili uzdizati ljudi, kratkovječno je. To što ćemo dobiti odlikovanje, što će se po nama tragovi i ulice nazivati, prolazno je. Zato mudro veli psalmist o onima koji se u blago svoje uzdaju i silnim se hvale bogatstvom: Grobovi im kuće zasvagda, stanovi njihovi od koljena do koljena, sve ako se zemlje nazivale imenima njihovim. Čovjek koji nerazumno živi sličan je stoci koja ugiba. (Ps 49,7.12-13).

Neka nam poniznost Ivana Krstitelj i poniznost našega Gospodina Isusa Krista budu nadahnućem da vedro, smjerno i ponizno hodimo ovim životom, znajući da je jedino u Gospodina trajna i vječna nagrada.