Utorak, 25 siječnja

Krštenje Gospodinovo (C) – homilija


Uvod i pokajnički čin


Danas slavimo Krštenje Gospodinovo i to je ujedno prva nedjelja vremena „kroz godinu“. Crkva se, dakle, spominje Isusova krštenja kojim je započelo njegovo javno djelovanje. Tada ga je Otac proglasio svojim ljubljenim Sinom, a Ivan Krstitelj ga je pokazao kao očekivanog Mesiju. Slikovito govoreći, Isus je ušao u vodu u kojoj su grešnici prije njega oprali svoje grijehe. A Isus, čist, ušao je u takvu vodu i na sebe uzeo grijehe ljudi, baš kako veli Izaija prorok: Na njega pade kazna – radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše“ (Iz 53,5). Zato se puni pouzdanja i sada obraćamo Bogu da nam oprosti naše grijehe.

  • Gospodine, poslao si svoga Sina kao pomirnicu za naše grijehe. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, svojom smrću uništio si našu smrt. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti nas pozivaš da budemo dionici nebeske slave tvojega Sina. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Čini nam se ponekad da pred našim Bogom stojimo s dvostrukim osjećajem. S jedne strane svjesni smo Božje neizmjernosti i svemoći i Božje uzvišenosti, dok smo mi i maleni i slabi i grešni i nedostojni. Međutim, s druge strane, znamo – u Isusu Kristu – da je Bog pravi Otac, sama dobrota i milosrđe. U svjetlu Evanđelja shvaćamo da se Božja sila i moć ponajviše pokazuje upravo u ljubavi, jer je Bog ljubav. O tome nam u nekoliko kratkih, a opet, izuzetno dubokih riječi progovara današnje drugo čitanje (Tit 2, 11-14; 3,4-7).


Pojavila se doista milost Božja, spasiteljica svih ljudi


Bog se tijekom dugih stoljeća malo-pomalo objavljivao svome narodu, koliko su već mogli razumjeti i prihvatiti. Pokazivao je svoju svemoć, ali još više svoju ljubav: izveo je svoj narod u Obećanu zemlju, da izgrade hram i uvedu bogoslužje, uvijek ih iznova poučavao preko proroka što je za njihovo dobro. Međutim, vrhunac Božje brige za čovjeka, vrhunac njegove naklonosti prema nama ljudima jest utjelovljenje Božjega Sina. Tako danas veli drugo čitanje: Pojavila se doista milost Božja, spasiteljica svih ljudi (…) pojavila dobrostivost i čovjekoljublje Spasitelja našega, Boga. Svu svoju ljubav, svu svoju naklonost sve svoje spasenje prema čovjeku Bog je sažeo u svome jedinorođenome Sinu koji je postao čovjekom. Doista, Isus Krist, Sin Božji „slika je Boga nevidljivoga“ (Ef 1,15). On je uvijek činio ono što je Bogu milo, on je pokazao prema nama silnu Božju ljubav tako da je sama sebe za nas predao, baš kako veli Pismo: Ta on (Bog) ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda s njime neće sve darovati? (Rim 8,32). Božja se ljubav na poseban način očitovala upravo u tome da je Sin Božji kod svog krštenja u Jordanu kao nevini Jaganjac uzeo na se naše grijehe, da bi nas učinio dionicima svoje božanske naravi. Nažalost, nikada nećemo na ovoj zemlji dokučiti koliko je velika Božja ljubav prema nama. Nije čudo da Pavao za svoje vjernike ovako moli: „(da) u ljubavi ukorijenjeni i utemeljeni mognete shvatiti sa svima svetima što je Dužina i Širina i Visina i Dubina te spoznati nadspoznatljivu ljubav Kristovu da se ispunite do sve Punine Božje“ (Ef 3,17-19). Čitava nam vječnost neće biti dovoljna da do kraja uronimo u tajne Božje ljubavi!


Odgojila nas da se odreknemo bezbožnosti i svjetovnih požuda


Međutim, za spasenje je potreban Božji dar, ali i naš odgovor, naše prihvaćanje. I u našem vlastitom spasenju Bog nas poziva da budemo njegovi suradnici. Zato dalje veli današnje drugo čitanje: Pojavila se doista milost Božja, spasiteljica svih ljudi; odgojila nas da se odreknemo bezbožnosti i svjetovnih požuda te razumno, pravedno i pobožno živimo u sadašnjem svijetu, iščekujući blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista. Ovo doista može zvučati staromodno. Bog nas poziva kao prvo da se odreknemo bezbožnosti i svjetovnih požuda. Zvuči teško, ali je nužno. To vam je kao s liječenjem. Liječnik tako npr. kaže pacijentu da se njegova bolest može uspješno izliječiti pod uvjetom da se pacijent odrekne određene hrane i određenog načina života. Ne bismo se trebali i ne bismo se smjeli zavaravati. Ne možemo očekivati da nas zahvati Božja milost, a da u isto vrijeme živimo bezbožno. Kako bezbožno? Jednostavno, tako da živimo kao da Boga nema. Treba se odreći života koji se vodi samo našim strastima: sjetilnim užicima, zaradom, slavom, moći. Treba se odreći nasilništva, sebeljublja, oholosti, nesmiljenosti, lijenosti, trke za ovozemnim užicima. Naprotiv, treba razumno, pravedno i pobožno živjeti. Duhu ovoga svijeta to može izgledati veoma staromodno. Pogledajmo samo reklame! Sve nas potiču da se ističemo, da se prepustimo užicima, da se istaknemo iznad drugih. Tako jedan reklamni natpis veli: „Ako želite biti u centru pozornosti…“ Nije li to strašno? Kao da ovaj svijet želi da se pretvorimo jedino i isključivo u potrošače, odnosno ovisnike o potrošnji, novim iskustvima, novim užicima, u opsjeni i samozavaravanju da ćemo postići blaženstvo i sreću isključivo u ovome svijetu.

Nije to Kristov put. Bog nas spašava po tome da se – uz njegovu milost – uzdignemo iznad ovoga svijeta i uzdignemo svoje oči i svoje srce prema vječnim vrijednostima. Pravi Božji čovjek ne prezire ovozemne Božje darove, ali zna da su oni tek blijeda slika onoga za što nas Bog pripravlja milošću i spasenjem Isusa Krista.


On nas spasi (…) po svojem milosrđu: kupelji novoga rođenja


Sukladno današnjem danu Božja nam riječ progovara o tome kako nas Bog spašava. Veli: Bog nas spasi ne po djelima što ih u pravednosti mi učinismo, nego po svojem milosrđu: kupelji novoga rođenja i obnavljanja po Duhu Svetom koga bogato izli na nas po Isusu Kristu, Spasitelju našemu, da opravdani njegovom milošću budemo, po nadi, baštinici života vječnoga. Krist nas spašava u krštenju snagom Duha Svetoga. To je nezasluženi dar, čisto Božje djelo. Mi ljudi nikada ne bismo mogli sami sebe spasiti, baš kao što malo dijete ni na koji način ne može zahvaliti roditeljima na njihovoj brizi niti im na bilo koji način aktivno pomoći. Pa zašto se onda oko dobra trudimo? Jednostavno zato, jer želimo biti Božji suradnici. Jer mu želimo činiti ono jedino ispravno što zahvalno dijete čini svojim roditeljima: želimo Bogu iskazati ljubav. Krštenje Isusovo u Jordanu podsjeća nas na naše krštenje. Milošću Kristovom i snagom Duha Svetoga postali smo prava djeca Božja, odrekli se grijeha. Postali smo dionici Kristove božanske naravi, postali smo baštinici njegove nebeske proslave. Zato više ne pripadamo samima sebi, zato više ne pripadamo ovoj zemlji, zato više ne želimo da nas itko ili bilo kakva stvar od Boga odvoji. A s krsnom milošću, u miru s Bogom, možemo sa zahvalnošću uživati i sve Božje darove na ovoj zemlji.