Krštenje Gospodinovo (C) – nacrt za homiliju
Uvod i pokajnički čin
Slavimo danas blagdan Krštenja Gospodinovog. Nakon što se Isus ponizno stavio u red grešnika, nakon što je primio krštenje od Ivana, kao svi grešni Izraelci, Bog Otac ga je pokazao da je Isus njegov ljubljeni Sin. Pravi put do Boga i Božje slave – put je poniznosti. Ispitajmo se na početku ove svete mise koliko je naš kršćanski put – put poniznosti i priznajmo pred Bogom sve grijehe oholosti i uznositosti.
- Gospodine, ti si stao u red s grešnicima. Gospodine, smiluj se!
- Kriste, tebe je Otac prozvao svojim ljubljenim sinom. Kriste, smiluj se!
- Gospodine, ti i naše korake želiš upraviti putem poniznosti i jednostavnosti. Gospodine, smiluj se!
Nacrt za homiliju
Koja je prva napast koju je čovjek oćutio? Prisjetimo se. Bilo je to još u Edenskom vrtu. Napasnik je rekao ljudima: „Bit ćete kao bogovi!“ I od tada, pa kroza sve vjekove, uvijek je u čovjeku pritajena ona napast da se izdigne iznad ostalih, da bude čašćen i slavljen, upravo – obožavan. Nisu li se toliki vladari otvoreno i prikriveno smatrali božanstvima? A što reći o tolikim ljudima koji su se na svom malom „ataru“ i bunjištu dizali i uzdizali smatrajući sebe i većima i sposobnijima i vrednijima od ostalih? Zato, stavimo ruku na srce: zvijer samodopadnosti pritajeno drijema u svakom čovjeku. Samo velikani mogu i znaju biti u potpunosti slobodni od takve napasti. A takav velikan je – već po sudu samoga Gospodina Isusa – upravo Ivan Krstitelj. Evo kako nam o tome govori današnje evanđelje (Lk 3,15-16.21-22).
Narod bijaše u iščekivanju
Židovski je narod dugo i predugo bio ugnjetavan. Dugo i predugo je iščekivao Božje spasenje. U svojoj su povijesti i kao pojedinci i kao narod toliko puta padali i dizali se, da su shvatili – u svjetlu Božje objave – da ima doći Prorok, Mesija, Pomazanik, Krist, kako se to već veli hebrejski, grčki ili hrvatski, dakle, Krist koji će ih u konačnosti i potpunosti spasiti i ostvariti Božje kraljevstvo. I eto, u vrijeme pojave Ivana Krstitelja osjećali su da bi taj čas mogao biti blizu, da je nadošla punina vremena. Zato veli Luka u današnjem evanđelju: „Narod bijaše u iščekivanju i svi se u srcu pitahu o Ivanu nije li on možda Krist.“ Bilo je razumljivo da su mnogi Ivana smatrali Kristom. Svet je to bio čovjek. Boravio je u pustinji posvećujući se postom i molitvom. Bilo je očito da je na njemu počinuo Duh Gospodnji. Riječ mu je bila snažna i osvjedočena, bila je istinita. Nije se bojao ni židovskih prvaka ni rimskih velikaša. I svi su ga na neki način poštovali. I sada, kad su mnogi mislili da bi on mogao biti Krist, bila je dovoljna samo jedna Ivanova riječ – i narod bi ga ponio na rukama. Ta svi su ga smatrali svecem, velikim prorokom! O takvom raspoloženju naroda maštaju svi revolucionari. Svi su se diktatori, revolucionari i samozvani vladari uspeli na vlast upravo u takvim trenucima. Naime, kad god bi narod bio nezadovoljan, kad god bi narod iščekivao sretniju budućnost, pojavio bi se netko tko bi im tu sretniju budućnost na dovoljno uvjerljiv način i obećao. I gle, kako se na krilima narodnih iščekivanja izdiže novi samovladar i diktator koji iščekivanja i nadu naroda koristi za vlastiti probitak i probitak svojih istomišljenika. Upravo tako su zavladali i kao meteori prošli i Napoleon i Hitler i Staljin i Tito i svi njima slični. Ivan Krstitelj, međutim, nije bio jedan od takvih. Nipošto nije htio uzdizati sama sebe, on se sav stavio u službu onoga koji ga je pozvao i poslao. Upravo zbog toga Ivan Krstitelj i zavrjeđuje da ga Isus nazove „najvećim rođenim od žene“.
Ja nisam dostojan
Kada je malo nedostajalo da ga narod kličući prizna za Mesiju, Ivan mirno odgovara: „Ja vas, istina, vodom krstim. Ali dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem.“ Treba imati na umu da ovo Ivan ne govori zato što bi njemu Bog baš sve objavio tko je Isus i što se s njim ima dogoditi. Bog ne zadovoljava ničiju puku znatiželju. Ivan je po Božjem nadahnuću bio siguran da on, Ivan, nije Krist, kao što je po istom nadahnuću osjetio da je već među narodom onaj kojega svi iščekuju. To znači, makar ni sam nije puno toga razumio niti razaznavao, Ivan je znao ono što je bilo bitno. Znao je Ivan da ne može sam sebi prisvojiti mesijansku ulogu. Znao je Ivan gdje mu je mjesto. Drugi evanđelisti tumače kako je on sam za sebe govorio da je tek glas onoga koji viče u pustinji. Zato je na drugom mjestu uspoređujući sebe s Isusom jednostavno rekao: „On treba da raste, a ja da se smanjujem.“
Kad se krstio sav narod, krstio se i Isus
Isus nastupa na sličan način kao Ivan. Isus, naime, ponizno staje u red grešnika. I daje se krstiti. On, Isus, koji je među ljudima jedini svet i jedini velik, koji je u doslovnom smislu Bog, ne želi od sebe praviti isprazno božanstvo kako ga shvaća ljudska taština. Isus je blizak malenima, Isus se ne izdiže iznad slabih i odbačenih. Prisjetimo se. Kad su ono Isusa, nakon što je umnožio kruh i ribe, htjeli pograbiti i zakraljiti, Isus se sakrio. Ni malo mu nije bilo stalo do obične ljudske slave i proslave. Isus je tako za sebe rekao: „Tako i Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge“ (Mt 20,28). Kao poseban znak i primjer svoje službeničke uloge, Isus je na posljednjoj večeri oprao učenicima noge da bi im primjerom pokazao kako se ne treba uzdizati, nego se staviti u službu malenih i obespravljenih.
Mi u redu pred Ivanom
Gdje bismo sebe stavili? U red onih koji su besprijekorni, kojima drugi trebaju davati priznanje za ono dobro koje su činili? U red onih kojima se ne može pripisati nikakav veliki grijeh, koji su pred Bogom čisti, nevini i pravedni? U red onih kojima se drugi zbog njihove vrijednosti i svetosti trebaju klanjati i diviti se? Ili nam je možda ipak mjesto u redu onih koji stoje pred Ivanom priznavajući svoje grijehe i zazivajući na se Božje milosrđe? U redu onih koji žele služiti, a ne da im drugi služe?
Evo nam primjera, čuli smo ih. Tu je ponizni, Ivan, tu je Isus Sluga i Patnik. Po svom služenju i po svojoj žrtvi postali su veliki: Ivan Krstitelj najveći od sviju rođenih od žene, a Isus Prvak, onaj kojemu se klanjaju i nebo i zemlja.
Neka Gospodin naše korake upravi putem poniznosti i služenja. To je Isusov put.
