Krštenje u Židova i pogana
1. Židovsko krštenje prozelita
U Starom su zavjetu poznate odredbe o obrednoj čistoći, poglavito levita. Međutim, obredno se pranje javlja i u obredu primanja prozelita u izabrani narod. Naime, iako Stari zavjet govori samo o obrezanju kao obredu po kojem se postaje punopravnim pripadnikom židovskoga naroda, ipak se kasnije u nekim drugim židovskim spisima javlja i obredno pranje, tzv. krštenje prozelita. Tako Mišna u svom poglavlju Jevamot opisuje kako prozelit (obraćenik) ima biti opomenut o teškim progonima i kušnjama kojima su Židovi često podvrgnuti, zatim treba biti poučen o zapovijedima i kaznama za njihovo neodržavanje, kao i o nagradi za one koji ustraju u vjernosti. Onda ga dva rabina obrežu. Nakon toga u njihovoj nazočnosti kandidat pristupi obrednomu pranju – krštenju. To je samokrštenje. U Židova je u vrijeme helenizma krštenje prozelita dobilo na važnosti kada su i mnoge žene (koje nisu mogle biti obrezane) prihvaćale židovstvo.[1]
2. Poganska obredna pranja
U poganskih naroda voda ima značenje čišćenja, ali i oživljavanja. Za Egipćane je Nil značio život, on je bio ono božansko životvorno sjeme, tako da se čak vjerovalo da onaj tko se utopi u rijeci stupa u izravnu vezu s božanstvom. U poganskim je obredima voda inače imala snažno religiozno značenje:
»Ali, (reći će se) i pogani, kojima je strano svako razumijevanje duhovnog, pripisuju svojim kumirima moć s istim učincima. Međutim, kako su njihove vode neplodne, oni sebe obmanjuju. Čak se po kupeljima u nekim obredima upućuju u tajne neke Izide ili Mitre. I same svoje bogove iznose na pranja. Štoviše, nošenjem vode unaokolo i njenim škropljenjem čiste ljetnikovce, kuće, hramove i čitave gradove. Zaista se posvuda kupaju u vrijeme apolinarijevskih i peluzijskih igara. Smatraju da to čine poradi ponovnog rođenja i nekažnjavanja njihovih krivih zakletvi. Isto tako tko se od starih okaljao ubojstvom, tražio je vode koje čiste.«[2]
3. Ivanovo krštenje
Ivanovo je krštenje bilo krštenje obraćenja i nije se ponavljalo kao židovska obredna pranja. Ono je imalo i eshatološko značenje: bilo je usmjereno na posljednja, mesijanska vremena. Zato Ivan veli: »Ja vas, istina, vodom krstim. Ali dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući. On će vas krstiti Duhom svetim i ognjem.« (Lk 3, 16) Zanimljivo je da se u Novom zavjetu oblik báptisma baptizma uzima za kršćansko krštenje, dok se baptismós baptizmoV rabi za židovska obredna pranja.
Tekst je izvadak iz knjige Liturgijska sakramentologija, str. 16-17
[1] Židovi naučavaju da za spasenje nije nužno da čovjek prihvati židovski zakon. Dva su puta. Jedan je židovsko učenje i ispunjavanje svih židovskih propisa, ali je za nežidova dovoljno da obdržava tzv. »Sedam micva (zapovijedi) Noinim sinovima«, tj. 1. zabrana idolopoklonstva, 2. zabrana proklinjanja Boga, 3. zabrana krvoprolića, 4. zabrana »otkrivanja golotinje« (preljub, incest, homoseksualnost, spolni odnosi sa životinjama), 5. zabrana krađe, 6. zapovijed o uspostavi sudova te 7. zabrana jedenja mesa još žive životinje (one u kojoj je krv). Prvih je šest Bog usadio u srce svakoga čovjeka prigodom stvaranja, a sedmu je dao Noi. Zbog toga onoga koji se želi preobratiti na židovstvo rabini odgovaraju da toga ne učini, jer to nije nužno za njegovo spasenje. Tek ako obraćenik insistira, onda ga se prima gore opisnim obredom. Pri tome se poziva na častan primjer Davida čija je prabaka Ruta bila obraćenica. Zanimljivo je i ovo: ukoliko je obraćenik iz bilo kojih razloga već bio obrezan, na dan primanja u židovstvo, mora se pustiti barem kap krvi, da se ispuni zapovijed. Usp. K. DA-DON, Židovstvo. Život, teologija i filozofija, Zagreb, 2004., 22., 226., 351-357., 565-566.
[2] TERTULIJAN, Spis o krstu, V, 1, Zagreb, 1981., 53.
