Kruh naš epiusijski

---

Molitva kojoj je Isus poučio svoje učenike zapisana je u evanđeljima po Mateju i Luki. U biblijskoj znanosti pretpostavlja se da su pisci tih dvaju evanđelja imali zajednički izvor izrjeka, zvan Logia ili izvor Q, po njemačkome Quelle, izvor, iz kojega su neovisno crpili dio gradiva koji im je zajednički, a koji se ne nalazi u evanđeljima po Marku i Ivanu. Tako se pretpostavlja da je prema usmenoj predaji koju su pronosili sami apostolski svjedoci i Gospodinova molitva (Oče naš)[1] prvi put zapisana u tom izvoru, i to između 40. i 50. godine po Kristu.

U evanđeljima su zabilježene dvije inačice te molitve: duži oblik kao dio Govora na gori u Evanđelju po Mateju s uvodnom uputom:

„Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani. Ne nalikujte na njih. Ta zna vaš Otac što vam treba i prije negoli ga zaištete. Vi, dakle, ovako molite…“ (Matej 6, 7–9),

i kraći oblik u Evanđelju po Luki, u sklopu Isusova uzlaska u Jeruzalem, kada je jednom na nekome mjestu molio, pa

„čim presta, reče mu jedan od učenika: Gospodine, nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike. On im reče: Kad molite, govorite…“ (Luka 11, 1–2a).

Prve tri od sedam prošnjâ u Mateju obraćaju se Bogu, a ostale četiri povezane su s ljudskim potrebama i brigama. Samo Matejev zapis ima prošnje „Budi volja tvoja“ i „Izbavi nas od Zloga“.

Oba grčka izvornika sadržavaju pridjev epiū́sion kojemu je posvećen ovaj članak, a on se nalazi u četvrtoj prošnji u kojoj Isus spominje naše svakodnevne potrebe, ali im, kako će se vidjeti, daje duboki duhovni naboj.

Središnja kršćanska molitva jest „sažetak cijeloga Evanđelja“ (Tertulijan), a mole ga Isusovi učenici diljem svijeta i on ih ujedinjuje u bogoštovlju. Gospodinova molitva u svim se liturgijama i privatnim pobožnostima moli prema zapisu iz Matejeva evanđelja, s tim da je za nejednoznačan pridjev epiū́sion prevladao Jeronimov prijevod iz Lukine inačice: quotidianus, svagdanji. Budući da ta molitva oblikuje vjernički život i identitet, ona je predmet izlaganja u završnom, četvrtom dijelu Rimskoga katekizma po naredbi svetoga sabora tridentskoga (1564.) i također u završnom, osmom odsjeku Katekizma Katoličke Crkve (1992.).

Izvornici i razlike

Grčki izvornik Mateja 6, 11 glasi:

τὸν ἄρτον ἡμῶν τὸν ἐπιούσιον δὸς ἡμῖν σήμερον

tòn árton hēmō̃n tòn epiū́sion dòs hēmĩn sḗmeron

kruh naš za samostojnost / za život / za nadolazeći dan / za sutra / potrebni // kruha našega dovoljno daj nam dnevno.

Grčki izvornik Luke 11, 3:

τὸν ἄρτον ἡμῶν τὸν ἐπιούσιον δίδου ἡμῖν τὸ καθ’ ἡμέραν

tòn árton hēmō̃n tòn epiū́sion dídū hēmĩn tò kath’ hēméran.

Prva je razlika između tih redaka kako se njihove rečenice pririču. Glagol dídōmi, dajem, dati, u drugoj je osobi jednine imperativa aktivnoga, samo što je Matejev dòs u aoristu, a Lukin dídū u prezentu.

Druga je razlika što Matej ima prilog sḗmeron: dnevno, a Luka određeni član hē, prijedlog katá i imenicu hēméra: svaki dan. Čini se da Luka time ima na umu cjelokupno trajanje kršćaninova života kao i povezanost te prošnje s Isusovim pozivom: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom“ (Luka 9, 23).

Prevodeći te retke na latinski sv. Jeronim (347.–420.) napravio je još jednu razliku u opisivanju kruha, dvojakim prevođenjem grčkoga pridjeva epiū́sion, a različnost dnevno / svaki dan ujednačio je u danas. Tako je Matejev redak preveo kao Panem nostrum supersubstantialem da nobis hodie, a Lukin redak kao: Panem nostrum quotidianum da nobis hodie.

Pridjev ἐπιούσιος, epiū́sios, ἐπιούσιον, epiū́sion u Svetom Pismu dolazi samo u Mateja 6, 11 i Luke 11, 3 u izričaju ἄρτος ἐπιούσιος, ártos epiū́sios.[2] To je jedini pridjev u Gospodinovoj molitvi. Muškoga je roda, u akuzativu jednine, slaže se u rodu, broju i padežu s imenicom kojoj se pridijeva, ἄρτον, árton, kruh, i može se prevesti kao: kruh za sljedeći dan, za idući (sutrašnji) dan određen, od dana za dan davajući, svagdanji, dovoljan; kruh za prehranu, koji služi za održavanje života.

U izdanjima na latinskom nalaze se sljedeće inačice epiū́siona: svagdanji (quotidianum i cotidianum), nadpostojni, najbitniji (supersubstantialem), potrebni (necessarium), sutrašnji (crastinum), nadolazni, budući (venientem) i trajni (perpetuum).

U prijevodima Svetoga Pisma na francuski između 1982. i 2002. epiū́sion dolazi na devet načina: ovoga dana (de ce jour), dana (de la journée), za dan (pour jour), za sutra (de demain), koji nam treba (dont nous avons besoin), koji trebamo (qu’il nous faut), bitni (essentiel), nužni (nécessaire) i duhovni (spirituel).

U evanđeljima na engleskom epiū́sion se prevodi kao: svagdanji (daily), nadpostojni (supersubstantial), potrebni (we need, necessary, needed), za dan (to-day) i koji će nas namiriti (appointed). Neki predlažu i preinake: kruh za danas (bread for today) i kruh za svaki dan (bread for the day), a neki su odustali od kruha (bread) i namjesto toga uveli opći pojam hrane ili jela (food).

Epiū́sios predstavlja izniman prevoditeljski izazov. Riječ se ne pojavljuje nigdje drugdje u drugim starogrčkim tekstovima. Isus molitvu vjerojatno nije izvorno sastavio na grčkom, nego na svojem materinskom jeziku (bilo aramejskom ili hebrejskom), a opće je suglasje kako je Novi Zavjet izvorno napisan na grčkom. To podrazumijeva jezično tumačenje (s govornoga aramejskoga na pisani grčki) na početku zapisivanja Evanđelja. Točno značenje nije lako odrediti, jer međusobna upućivanja i usporedbe s drugim porabama nisu moguće, osim oblikoslovnom raščlambom.

Pohrvaćivanja

Hrvatski prijevodi te prošnje od IX. do kraja XX. stoljeća imaju vrlo malo odstupanja:[3]

U Tumačenju Matejeva evanđelja godine 398. o retku 6, 11 sv. Jeronim zabilježio je: „Ono što izražavamo kao supersubstantialis (nadpodstojni) u grčkome je ἐπιούσιον, epiū́sion. Tu riječ Sedamdesetorica prevoditelja vrlo često mijenjaju s περιούσιον, periū́sion. Stoga smo razmotrili u hebrejskom, i gdje god su oni izrazili περιούσιον, nalazimo [u komentarima na Malahiju, poglavlje 3] sgolla [ְסגֻלָה, סגולה], koju je Simah preveo s ἐξαίρετον, exaíreton, to jest ‘izvrstan’ ili ‘odličan’, iako je na nekom mjestu protumačio i kao ‘osobit’. Kada, dakle, molimo Boga da nam dâ osobit ili izvrstan kruh, molimo Onoga koji kaže: ‘Ja sam kruh živi koji je s neba sišao’ (Ivan 6, 51). U onome što se naziva Evanđelje po Hebrejima za nadpostojni kruh našao sam mahar, što znači ‘sutrašnji’, tako da bi smisao bio: ‘Kruh naš sutrašnji’, to jest budući, ‘daj nam danas’. Nadpostojni kruh možemo i drukčije shvatiti: koji je iznad svih podstojnica (kruh koji je iznad svake biti) i nadilazi sva stvorenja. Drugi jednostavno misle, prema Apostolovu govoru koji kaže: ‘Imamo li dakle hranu i odjeću, zadovoljimo se time’ (Prva Timoteju 6, 8), da se sveti u sadašnjici brinu samo za hranu. Zbog toga je u nastavku zapovjeđeno: ‘Ne budite zabrinuti za sutra’ (Matej 6, 34).“

Izbor riječi „nadpostojni“ podupiru crkveni otci: sv. Ciprijan Kartaški, sv. Ćiril Jeruzalemski, sv. Ambrozije, sv. Augustin i sv. Ivan Kasijan.

Vilim Durand (1237.–1296.) u djelu Slijed službe Božje izlaže mistične i povijesne razloge katoličkoga bogoslužja. Tumačenje prošnje „Kruh naš…“ počinje napomenom kako se o tome čita u Ivanovu evanđelju: „Gospodine, daj nam uvijek toga kruha“ (Ivan 6, 34) i mišlju: „Otuda da molimo Otca svemogućega da se udostoji u svako doba dati nam svu hranu za duh, dušu i tijelo.“ Zatim nastavlja:

„12. Pet nam je kruhova potrebno, četiri kao poputnina, da prokrčimo put u ovome svijetu, a peti u vječnoj domovini:

[1.] tjelesni, za podupiranje;

[2.] duhovni, za uobličavanje;

[3.] naukovni, za poučavanje;

[4.] svetootajstveni, za pomirbu i

[5.] vječni kruh, za uživanje.

O prvom čitamo: ‘Ne živi čovjek samo o kruhu’ (Ponovljeni zakon 8, 3; Matej 4, 4; Luka 4, 4);

o drugom: ‘Prijatelju, posudi mi tri kruha’ (Luka 11, 5);

o trećem: ‘Hodite, jedite od mojega kruha’ (Mudre izrjeke 9, 5);

o četvrtom: ‘Tko god jede kruh ili pije čašu Gospodinovu nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodinove’ (Prva Korinćanima 11, 7);

o petom: ‘Ja sam kruh živi koji je s neba sišao’ (Ivan 6, 51).

Naime, nakon što su čovjeku otpušteni grijesi, treba mu duh jakosti. Zato kaže: ‘Kruh naš svagdanji daj nam’ (Luka 11, 3), to jest ono što nam je svaki dan potrebno; inače nam Bog ne bi mogao davati što je naše, ako nam ne prestane biti naše.

‘Daj nam danas’ u osnovi upućuje na značenje: daj nam duh jakosti, koji višestrukim kruhom osnažuje dušu da, gladni pravednosti, ne posustanemo u sadašnjem. Po jakosti ćemo se, izgoneći gorčinu i dodijavanje od dobra, nasititi obilnom pravednošću u budućem, prema onoj: ‘Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi!’ (Matej 5, 6).

13. Matej kaže: Panem nostrum supersubstantialem – ‘kruh naš nadpostojni’ (6, 11), što se može shvatiti na dva načina. Kao da je jedna izrjeka: ‘Daj nam kruh naš nadpostojni’, to jest Krista, koji je nadpostojni, a to znači iznad svake podstojnice, stvorene dakako; koji je kruh na žrtveniku. Ili, kao da su dvije izrjeke: ‘Daj nam kruh naš nadpostojni’, to jest Krista, koji je pravo jelo vjernih, i povrh kruha, naime osim podstojnoga kruha, potrebna za prehranu, što znači: daj nam oboje, to jest pameti i tijelu.

Luka kaže: Panem nostrum quotidianum – ‘kruh naš svagdanji’ (11, 3), što se može razumjeti i kao tjelesni i kao svetootajstveni kruh, to jest poputnina“.[4]

Potrebni

Mnogi izvode da je riječ epiū́sios složenica od

• prijedloga ἐπί, epí: na, k, do, za, prikladno, i
• imenice οὐσία, ūsía: ‘bivstvo’ (Tomislav Ladan), ‘podstojnica’ (Tomo Vereš),

objašnjavajući da znači: ispravno, prikladno sadržajno, primjereno onome što dolazi (događa se), tj. prikladno (primjereno, odgovarajuće) za nadolazeći dan i da se odnosi na Božje proviđanje onoga što je potrebno za svaki dan, a to je kruh koji odgovara (pristaje, udovoljava) jedinstvenim zahtjevima sljedećega dana. Drugim riječima, očenaški „kruh“ odnosi se na ljudsko postojanje pa Kristov učenik moli za „kruh“ koji je najuže i najprisnije vezan uz njegov „život“. Dakle, ako epiū́sios potječe od epí ūsía, onda je to kruh „za uzdržavanje“, potreban, kruh nužan za življenje.

Tako je sada prevedeno u bogoslužnim knjigama Katoličke Crkve na njemačkom jeziku: „Gib uns heute das Brot, das wir brauchen.“

Teodor Mopsuestijski (350.–428.) tumači da je to „kruh koji nam je potreban“. Raïssa Maritain (1883.–1960.) drži da je taj prijevod dovoljno širok da pokrije najviše mogućih izvornih smislova: 1. doslovne jednoznačne – „kruh sutrašnjice“ ili „kruh današnjice“, 2. sličnoznačni – kruh koji nam je potreban da bismo opstali i 3. anagogički – kruh koji je iznad našega postojanja. Godine 1962. ona piše:

„Čini se u svakom slučaju da se četvrta prošnja Očenaša može shvatiti u tri različita smisla, koji su štoviše savršeno uskladivi: jednoznačni doslovni smisao, sličnoznačni doslovni smisao i duhovni ili mistični smisao.

U jednoznačnom doslovnom smislu riječ je o tvarnom kruhu i tjelesnoj hrani; tražimo ono što će nam trebati da preživimo – omnis sufficientia victus (sva dostatnost hrane), kako kaže sveti Augustin – onoliko koliko je dovoljno za svakoga, ali prije svega za siromaha. Isus se smilovao našemu jadnomu tijelu; da se može održati, umjereno naravno, ali dovoljno da pobjegnemo od gladi i neimaštine što je, u zemaljskom poretku, neka vrsta pakla. To je prvi smisao četvrte prošnje.

U sličnoznačnom doslovnom smislu, riječ je o kruhu koji je hrana duha: istina i ljepota koje treba svaka ljudska duša, a nadasve Riječ Božja: ‘Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta’ (Matej 4, 4). Uvijek bismo trebali biti gladni svake riječi koja dolazi iz Božjih usta. Međutim, uzimajući u obzir svoju slabost i lakoću s kojom zlorabimo čak i ono najbolje, ipak je kako dolikuje siromasima da je naša molba upućena Otcu: sapere, sed sapere ad sobrietatem (okusom osjećati, ali s trijeznošću), ‘razumno, kako je već komu Bog odmjerio mjeru vjere’ (Rimljanima 12, 3).

U duhovnom ili mističnom smislu riječ je o kruhu koji je sâm Isus: Ego sum panis vitae – ‘Ja sam kruh života… Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta’ (Ivan 6, 35.51). Teško je vidjeti kako bi supersubstantialis svetoga Mateja mogao značiti išta drugo osim euharistijskoga kruha. Je li i Isus, u poticaju svoje ljubavi, mogao misliti na hranu od koje čovjek živi, a da pri tom ne misli na vrhunski dar Sebe, koji nam je došao udijeliti za život vječni, na Kruh koji je njegovo Tijelo?

Rečeno nam je da to značenje, na kojemu su otci voljeli ustrajati, odstupa od pravoga smisla. Ali ako epiousion znači epi tên ūsian, ‘iznad podstojnice’ (ona preoblikuje našu podlogu, a sama se nije promijenila u našu bît), čini se ispravnijim reći da duhovni smisao četvrte prošnje ostaje pravo značenje, iako je mistično ili nadilazno, i pretpostavlja prva dva značenja. Isus je, napisao je sveti Ciprijan, „kruh onih koji primaju njegovo tijelo“.[5]

Koji bi onda bio najpravilniji prijevod? Da bismo pokrili prva dva značenja, vjerujemo da ih moramo prevesti, kao što je učinjeno u grkokatoličkom obredu: ‘Daj nam danas dovoljno kruha’ ili ‘količinu kruha koja nam je potrebna’.

Da zajedno obuhvatimo tri značenja, recimo s Teodorom Mopsuestijskim: ‘Kruh naš koji nam treba daj nam danas’.[6]“ (izvor).

Pribivstveni

Slično tomu, treći izvode epiū́sios iz:

• glagola ἐπέιναι, epéinai: biti pri čemu, biti kod, biti na, biti preko, biti nad čim, još k tome biti, uza što biti; biti povezan, združen; prednjačiti, preostati, i
• imenice οὐσία, ūsía: sućina, bivstvo (latinski substantia¸ podstojnica), ono što postoji (opstoji) po sebi, čemu za postojanost nije potrebno ništa drugo i što nema svoj bitak u drugome.

Smisao bi bio: Kruh naš, koji je pri Prvoj Sutnosti, koji je kod Iskonskoga Bivstva, koji je nad ljudskim postojanjem – daj nam danas!

Kruh nužan za postojanje, za vječni život jest pričesni kruh, prema Isusovim riječima: „Ako ne jedete tijela Sina Čovječjega… nemate života u sebi! Tko blaguje tijelo moje… ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje jelo istinsko… Tko jede moje tijelo… u meni ostaje i ja u njemu“ (Ivan 6, 53–56).

Dovoljni

Četvrti radije izvode epiū́sios iz glagola ἐπιέναι, epiénai: nadoći, prići, približiti se, približavati se, nastati, snaći, pridolaziti, doći, pridoći, prispjeti, obaći, primicati se, blizu biti.

Stoga dio njih razumijeva kruh koji je spreman ili dovoljan, tako da se pretpostavlja da je Isus na aramejskom rekao דְּחֻקָּנָא לַחְמָא, lahma dhukena (usp. חֻקִּ י לֶחֶם moje sljedovanje kruha u Mudrim izrjekama 30, 8: „udalji od mene licemjernu i lažnu riječ; ne daj mi siromaštva ni bogatstva: hrani me kruhom mojim dostatnim“). Tako bi smisleni prijevod bio: „Kruh naš za život daj nam danas“. To bi bilo dosljedno navedenoj starozavjetnoj mudrosti, ali kao i „dnevni“, i „za život“ ima dobro poznate grčke riječi koje je evanđelist mogao uzeti da je htio to reći.

Nadolazeći

Dio proučavatelja, uzimajući da je u osnovi glagol epiénai, smatra da je riječ o onomu što dolazi, a to je sutra: kruh naš sutrašnji, za nadolazeći dan, dan pred nama. Osim doslovna značenja, taj se prijevod može shvatiti i eshatološki, kao prošnja za iščekivanje budućega svijeta. Drugi drže da se „sutra“ odnosi na posljednja vremena, a kruh na mesijansku gozbu. No, ako su svi ostali izrazi Gospodinove molitve eshatološki, bi li bilo prikladno da ovaj govori o kruhu za jelo? S druge strane, mesijanska gozba ne može se svesti samo na skromni kruh, a osnovna ljudska potreba, pa i Isusovih učenika, jest hrana, simbolizirana u kruhu kao najpoznatijoj namirnici. „Sutrašnji“ nema potporu među crkvenim otcima, a prilog „sutrašnji“ postoji u grčkom: αὔριον, aúrion, i pojavljuje se u istom poglavlju Matejeva evanđelja, pa ju je evanđelist mogao uzeti i 6, 11, da je htio to reći.

No, ako se molitva upućuje u zoru, τὸν ἄρτον τὸν ἐπιούσιον, tòn árton tòn epiū́sion znači kruh za nadolazeći/nastupajući dan, tj. za danas, a ne za sutra. Tako se ἡ ἐπιοῦσα ἡμέρα, hē epioū͂sa hēméra: nadolazeći dan, pojavljuje u razgovoru u ranu zoru koji započinje Platonov Kriton, kad Sokrat kaže: „Mislim dakle da [brod] ne će doploviti nastajućega (tē̃s epiū́sēs hēméras), nego budućega (tē̃s hetéras) dana“.[7] Tako bi Lukin redak u prijevodu bio: „Kruh naš nadolazeći davaj nam dan za danom.“

Budući

Peti pretpostavljaju da je pridjev epiū́sios nastao od ἐπιών, epiṓn, ἐπιοῦσα, epiū͂sa: sljedeći, idući, budući, nadolazeći, koji se približava, jer je ἄρτος ἐπιούσιος, ártos epiū́sios istovrijednica s ἄρτος τῆς ἐπιουσης ἡμέρας, ártos tē̃s epiūsēs hēméras: hrana za sutra, tj. potrebna ili dovoljna hrana. Dakle, Matejev ἐπιούσιον, epiū́sion i Lukin σήμερον, sḗmeron izvrsno odgovaraju jedno drugomu i prikazuju stanje uma koje, pobožno zadovoljeno hranom dovoljnom iz dana u dan, u molitvi Bogu za uzdržavanje ne ide dalje od bezuvjetne potrebe najbližih. To objašnjenje preporučuje i činjenica da je u Evanđelju po Hebrejima, kako svjedoči sv. Jeronim, riječ ἐπιούσιος bila predstavljena aramejskim מְחַר, māḥār ‘što znači sutrašnji’; dakle, čini se da je sam Krist upotrijebio aramejski izraz לִמְחַר דִי לַחְמָא, lahma di mahar. Molitva, tako shvaćena, nije u suprotnosti s Kristovim naumom kako je izražen u Mateju 6, 34, nego je naprotiv izvrsno u skladu s njim; jer je njegovim sljedbenicima naloženo da traže od Boga, kako bi sami bili oslobođeni tjeskobe za sutra (izvor).

Za Dan koji dolazi

Tumačenje prema kojem bi epiū́sios potjecao od ἐπιοῦσα ἡμέρα, epiū͂sa hēméra: Dan koji dolazi, upućuje da bi četvrta prošnja Gospodinove molitve bila: „Kruh naš za Dan koji dolazi daj nam danas.“ To bi onda bila molitva da vjernikova nada bude nepokolebljiva, čvrsta i spremna za Dan koji dolazi bez odgode, već od danas. Drugim riječima: kruh budućega vijeka daj nam danas, „kruh koji silazi s neba: da tko od njega jede, ne umre“ (Ivan 6, 50), kruh od kojega „tko bude jeo… živjet će uvijeke“ (Ivan 6, 51), kruh od kojega se, kad se čiste duše blaguje, ne može umrijeti (vječno propasti). Što je hrana nadolazećega doba? To je sâm Bog, Riječ Božja, Sin Božji, Janje Božje, Božji kruh, koji vjerni imaju ovdje na zemlji, na zemlji, prije Njegova drugoga dolaska. Dakle, ta bi prošnja zapravo glasila: „Nahrani nas danas kruhom budućega vijeka“, jer nas je Isus poučio: „Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni: nju će vam dati Sin Čovječji, jer njega Otac – Bog – opečati“ (Ivan 6, 27).

Takav eshatološki smisao („kruh sutrašnjega dana“) prema Marijanu Mandacu (1939.–2023.) polazi od podjele vremena isključivo na „danas“ i sutra“, gdje je „sutradan“ svetopisamski Dan koji je vječnost, a cijela ljudska povijest je „danas“. Sutra počinje „vječni Dan“. Stoga se kroz svu povijest koja je „danas“ moli za „kruh“ Dana „koji će doći“. Kršćanin u molitvi koju je Krist sastavio najusrdnije ište „budući kruh“ koji će blagovati Onoga dana, kad se uspostavi konačno Kraljevstvo nebesko. Za taj kruh moli „danas“, to jest trajno.[8]

To tumačenje daje sv. Augustin (354.–430.) u Pismu CXXX. o moljenju Boga udovici Probi: „Kad kažemo: Kruh naš svagdanji daj nam danas, riječ danas označava ovo vrijeme. Tim riječima ili tražimo ono što trebamo, a sve to označavamo kruhom kao najdragocjenijim dijelom, ili tražimo svetootajstvo vjernih, koje je potrebno u ovom vremenu, ali ne da postignemo sreću ovoga vremena, nego onu vječnu sreću“.[9]

Svagdanji

Ustaljeni prijevod za epiū́sion na hrvatskom je svagdanji. To podupiru:

• Jeronimov prijevod Lukina evanđelja,
• postojana uporaba pridjeva „svagdanji“ u bogoštovlju Latinske Crkve (bez obzira što je na francuskom i njemačkom on napušten u prijevodima Misala Pavla VI., ostao je u bogoslužnim knjigama na latinskom, talijanskom…),
• činjenica da je već Tertulijan (160.–240.) zabilježio „kruh naš svagdanji“ (quotidianum),
• usporedba s Izlaskom 16, 4: „Učinit ću da vam daždi kruh s neba. Neka narod ide i skuplja svaki dan koliko mu za dan treba. Tako ću ih kušati i vidjeti hoće li se držati moga zakona ili ne će“, pa bi taj redak bio pokušaj prevođenja hebrejskoga „kruha koliko mu za dan treba“,
• činjenica da se kruh uz koji se pridijeva nalazi može povezati s manom koja je padala oslobođenicima iz egipatskoga ropstva u pustinji, što se u židovskoj predaji do danas tumači riječima: „Učini da svaki dan uživamo u kruhu koji nam daješ.“ Ta misao zapisana je u M’hilti d’rabi Šimona ben Johaja na Izlazak 16, 4 (Beza 16a),
• tumačenja da je grčka riječ nastala od epí, za i ūsía, bivstvo, pa bi Matej 6, 11 prema grčkom značio „za postojanje [danas]“, pri čemu se podrazumijeva „danas“ ili „svaki dan“, odnosno da epiū́sion potječe od ἐπὶ τὴν οὖσαν (ἡμέραν), epì tḕn oũsan (hēméran), za današnji (podrazumijeva se: dan).

 Namjesto zaključka

U Dekretu o presvetoj Euharistiji od 11. listopada 1551. Tridentski sabor označio je Euharistiju kao panem supersubstanitalem („nadpostojni/najbitniji kruh“)[10] te je tako Jeronimov prijevod Mateja 6, 11 proglasio istinom katoličke vjere.

Preuzimajući misli iz točke 2837. Katekizma Katoličke Crkve može se zaključiti:

1. U vremenskom smislu epiū́sion je pedagoško ponavljanje riječi ‘danas’, da nas utvrdi u pouzdanju bez iznimke.
2. U kakvoćnom smislu označava što je nužno za život i, u širem, svako dobro koje dostaje za samostojnost.
3. U doslovnom smislu epiū́sion / super-substantiale / nadpostojni izravno naznačava:

• Kruh života (Ivan 6, 35)
• tijelo Kristovo,
• napitak neumrlosti (sv. Ignacije Antiohijski)[11]
  bez kojega nemamo života u sebi (usp. Ivan 6, 53–56).

4. U anagogičkom ili nebeskom smislu ‘dan’ o kojem je riječ jest Onaj, Gospodinov dan, dan Gozbe Kraljevstva, predviđene u Euharistiji, predokusu Nadolazećega Kraljevstva.

Benedict Thomas Viviano (1940.–2023.) piše: „Kruh: izraz se može odnositi na svakodnevne potrebe molitelja, zatim na mesijansku gozbu te na Euharistiju kao predokus mesijanske gozbe, što su posebno isticali prvi kršćanski tumači. Svagdanji: grčki pridjev epiusios vrlo je rijedak pa se stručnjaci razilaze o etimologiji i točnom značenju te riječi. Postoje četiri glavne mogućnosti prevođenja: ‘sutrašnji’, ‘svagdanji’, ‘potrebni’ i ‘budući’. Te četiri mogućnosti mogu se kombinirati: ‘Sada je kruh – zemaljski kruh, kruh siromašnih i oskudnih, a u isto vrijeme zbog eshatološkoga časa u kojem se prošnja upravlja i kruh jede to je budući kruh u ovom danu, kruh izabranih i blaženih’ (Ernst Lohmeyer)“.[12]

Ana Diklić ističe: „Da bi kruh bio hrana svagdašnja, doslovno i metaforički, mora biti i nadpostojni, pa potrebni, a onda i dovoljni, nadolazeći, budući i sutrašnji. Tako krije u sebi i iskazuje ujedno dimenzije bitka, uzroka postojanja, bivanja i budućnosti, dakle vječnosti“. Riječ svagdanji pokriva sva navedena značenja epiusiona i zato je dobra. K tomu, baš je taj oblik ušao u predaju i prisnost molitve Latinske Crkve; on je blizak, prepoznatljiv i naš, ustaljen u hrvatskom jeziku i nezamjenjiv kao izričaj prošnje i egzistencije. Stoga nije na zamjenu. Svrha je ovoga članka bila produbiti njegova značenja.

Iz svega navedenoga postaje jasno da osnovni zahtjev svakodnevne molitve mora biti kršćaninov opstanak, ne samo tjelesni, nego i duhovni, čiji je zaglavni kamen zasićenost uma i duše Kruhom života. Nadpostojni ili najbitniji kruh nije ograničen samo na svakodnevne potrebe i na zadaću življenja u duhu nesebična služenja drugima; u najnutarnijem i najvažnijem smislu nadpostojni kruh jest svijest o Božjoj nazočnosti u svakom trenutku života. Svaki dan.

---

[1] Istovrijednica za Gospodinovu molitvu raširena je u drugim europskim jezicima: latinski oratio Dominica, grčki Κυριακή προσευχή, Kyriakḗ proseukhḗ, slovenski Gospodova molitev, slovački Modlitba Pána, češki Modlitba Páně, poljski Modlitwa Pańska, donjolužički módlitwa knězowa, gornjolužički modlitwa knjezowa, srpski Молитва Господња, Molitva Gospodnja, bugarski Господнята молитва, Gospodnjata molitva, ukrajinski Господня молитва, Gospodnja molitva, bjeloruski Малітва Панская, Malіtva Panskaja, i Малітва Гасподняя, Malіtva Gaspodnjaja, ruski Моли́тва Госпо́дня, Molítva Gospódnja, engleski Lord’s prayer, talijanski Preghiera del Signore, portugalski Oração do Senhor,  rumunjski Rugăciunea Domnească, švedski Herrens bön, norveški Herrens bønn, odnosno Herrens bøn i finski Herran rukous.

No taj je izraz u hrvatskom jeziku gotovo potisnut u korist nazivanja te molitve prema njezinim početnim riječima, a one su („Otče naš…“) srasle u novu riječ Očenaš jer je jednorječnica jedino smisleno moguća u kosim padežima. Straslicu imaju i neki drugi jezici: slovenski Očenaš, slovački Otčenáš, češki Otčenáš, donjolužički Wóścenas, gornjolužički Wótčenaš, šleski Uojczynasz, srpski Оченаш, Očenaš, kastilski Padrenuestro, portugalski pai-nosso, njemački Vaterunser, nizozemski Onzevader, danski Fadervor, mađarski Miatyánk. No, mnogi drugi jezici nemaju sraslicu. Tako: latinski, engleski, talijanski, francuski, poljski, ruski, bugarski, ukrajinski.

Petar Bašić s pravom je upozorio da se uporabom sraslice gubi smisao (Petar Bašić, Je li dobro pisati „Očenaš“?, Služba Božja, 40/2000., br. 2, str. 223–224; Petar Bašić, O hrvatskome crkvenome jeziku, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2002., str. 54–55). Ne bi trebao biti problem i u nominativu je preporučljivo pisati rastavljeno, a poteškoću u genitivu, dativu, lokativu i instrumentalu može se izbjeći: a) uporabom klasičnoga izraza Gospodinova molitva (a ne Oče naš) ili dodavanjem riječi „molitva“ ispred „Oče naš“.

[2] Donekle mu je sličan pridjev περιούσιος, periū́sios, περιούσιον, periū́sion: imućan, bogat, odličan, izabran, samo što on ima drugi dometak. Pojavljuje se u Septuaginti kao λαὸς περιούσιος, laòs periū́sios: izabrani narod (Izlazak 19, 5) i λαὸν περιούσιον, laòn periū́sion: izabrani narod (Ponovljeni zakon 7, 6; 14, 2; 26, 18) kao i u Poslanici Titu 2, 14: „On sebe dade za nas da nas otkupi od svakoga bezakonja i očisti sebi Narod izabrani koji revnuje oko dobrih djela.“

[3] Izvori pojedinih redaka:

sv. Metod Sirmijski (815.–885.), u: Assemanovo evanđelje, napisano na pergameni oblom glagoljicom u XI. stoljeću, od 1736. čuva se u Vatikanskoj apostolskoj knjižnici;

pop glagoljaš, u: Hrvatskoglagoljski misal Illirico 4 (XIV. st.) (Vatikanska apostolska knjižnica);

Juraj Slovinac (1355.–1416.), u: Hrvatski abecedarij (1400.) (Tours, Bibliothèque municipale, Ms. 95);

Butko Budonjić, pisar Hrvojeva misala (1403.–1404.): Missale Hervoiae ducis Spalatensis croatico-glagoliticum : Transcriptio et commentarium, editionem curaverunt Biserka Grabar, Anica Nazor, Marija Pantelić; sub redactione Vjekoslav Štefanić, Graz: Akademische druck- u. Verlagsanstalt, 1973., str. 280;

Grgur Borislavić, pisac hrvatsko-glagoljskoga zbornika iz 1375. (Borislavićev/Pariški zbornik) (Pariz, Bibliothèque nationale de France, Code Slave 73);

Ivan Drkoličić Ričić, Misal po običaju Rimskoga dvora (1570.), str. 220, u: Ciro Giannelli i Sante Graciotti, Il Messale Croato-Raguseo (Neofiti 55) della Biblioteca Apostolica Vaticana, Città del Vaticano: Biblioteca Apostolica Vaticana, 2003., str. 192;

Bartol Kašić (1575.–1650.), u: Biblia sacra : versio Illyrica selecta, seu declaratio Vulgatae editionis Latinae, Bartholomaei Cassij Curictensis e Societate Iesu professi, ac sacerdotis theologi, ex mandato Sacrae Congregationis de propag. fide, anno 1625, ediderunt Hans Rothe et Christian Hannick; e codicibus manuscriptis transtulerunt Petar Bašić et Julije Derossi et Zlata Derossi; curis elaboravit atque apparatu critico instruxit Petar Bašić, Paderborn: Ferdinad Schöningh, 1999.;

Toma Babić (1680.–1750.), u: Czvit razlika mirisa duhovnoga, U Dubrovniku 1829., str. 1;

Josip Matović (1732.–1811.), u: Katekism rimski po naredbi s. sabora tridentinskoga k parokima, U Mlezieh, 1775., str. 484;

Petar Katančić (1750.–1825.), u: Sveto Pismo Novog’ Zakona, svezak I., U Budimu 1831.;

Jožef Ficko (1772.–1843.), u: Razlaganje velikoga katekismusa, Soproni 1836., str. (202).

Ivan Matij Skarić (1793.–1871.), u: Sveto Pismo Staroga i Novoga Uvita, slog deveti, U Beču 1860.;

Bogoslav Šulek (1816.–1895.), u: Novi Zavjet Gospoda našega Isukrsta, U Beču: Reichard, 1877.;

Milan Rešetar (1860.–1942.), u: Sveto Pismo Staroga i Novoga Zavjeta, U Budimpešti: Izdanje Britanskoga i inostranoga biblijskoga društva, 1895.;

Josip Stadler (1843.–1918.), u: Sveto Evangjelje G. N. Isusa-Krista i Djela Apostolska, Sarajevo, 1912.;

Franjo Zagoda (1871.–1956.), u: Sveto Pismo Novoga Zavjeta : Prvi dio: Evanđelja i Djela apostolska, U Zagrebu: Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima, 1938.;

Lujo Bakotić (1867.–1941.), u: Sveto Pismo Staroga i Novoga zaveta, Beograd: Izdanje Britanskoga i inostranoga biblijskoga društva, 1933.;

Ivan Evanđelist Šarić (1871.–1960.), u: Sveto Pismo Staroga i Novoga Zavjeta, svezak III., Sarajevo: Akademija Regina Apostolorum, 1942.;

Gracijan Raspudić (1911.–1989.), u: Franjevačka Biblija : Stari zavjet preveo i popratio razjašnjenjima Silvije Grubišić, Novi zavjet preveo i popratio razjašnjenjima Gracijan Raspudić, priredio Ivan Dugandžić, Tomislavgrad: Naša ognjišta; Zagreb: Kršćanska sadašnjost: Hrvatsko biblijsko društvo, 2010.;

Bonaventura Duda (1924.−2017.) i Jerko Fućak (1932.–1992.), u: Jeruzalemska Biblija, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1994.;

Ljudevit Rupčić (1920.–2003.), u: Novi Zavjet i Psalmi, Tomislavgrad: Naša Ogništa, ¹⁰2008.

[4] Vilim Durand, Rationale divinorum officiorum (IV. knjiga, 48. poglavlje, 12. i 13. odlomak), Neapoli: Dura, 1859., str. 295 (str. 308 PDF-a)

[5] Sv. Ciprijan, De oratione Dominica, br. 18 (Patrologia latina, svezak 4, stupac 531); Sveti Ciprijan, Jedinstvo Crkve – Euharistija – Molitva Gospodnja, Makarska: Služba Božja, 1987., str. 142, točka 18.

[6] Theodorus Mopsuestenus, Homélies catéchètiques, Città del Vaticano: Bibliotheca apostolica vaticana, 1949., str. 309 (Studi e testi, 145: Homilija 11, o Gospodinovoj molitvi, odlomak 14).

[7] Platon, Kriton, 44a: Οὐ τοίνυν τῆς ἐπιούσης ἡμέρας οἶμαι αὐτὸ ἥξειν ἀλλὰ τῆς ἑτέρας, Ou toínun tē̃s epiū́sēs hēméras oĩmai autò hḗxein allà tē̃s hetéras. Hrvatski prijevod iz 1862.: „Mislim dakle da [brod] ne će doploviti nastajućega, nego budućega dana.“; iz 1883.: „Ne će doista doći danas, nego sutra.“

[8] Marijan Mandac, ἐπιούσιοs u Očenašu, Služba Božja (Makarska), 3 (1994.), br. 3, str. 196–197; Marijan Mandac, ἘΠΙΟΎΣΙΟΣ u Očenašu, u: Sveti Jeronim, Tumačenje Matejeva evanđelja, Makarska: Služba Božja, 1996., str. 82.

[9] Patrologia latina, svezak 33, Lutetiae Parisiorum: Migne, 1865., stupac 502; Corpus scriptorum Ecclesiasticorum Latinorum, svezak 44, ur. Alois Goldbacher, Vindobonae, 1904., stranica 63; Liturgia horarum iuxta Ritum Romanum, editio typica altera, IV, Typis polyglotis Vaticanis, MCMLXXXVII, str. 344–345 (Hebdomada XXIX per annum, Feria tertia); Časoslov Rimskog obreda, IV, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1985., str. 276 (drugo čitanje u utorak 29. tjedna kroz godinu).

[10] Denzinger-Hünermann, br. 1649.

[11] Grčki: φάρμακον ἀθανασίας, phármakon athanasías, latinski pharmacum immortalitatis.

[12] D. J. Harrington, B. V. Viviano, R. J. Karris, R. J. Dillon, Ph. Perkins, Komentar Evanđelja i Djela apostolskih, Sarajevo: Vrhbosanska katolička teologija, 1997., str. 172.