Kruh naš svagdanji
Akvinčevo razlaganje Očenaša (5).
Četvrta prošnja: „Kruh naš svagdanji daj nam danas“
Često se događa da netko zbog velika znanja i mudrosti postane plašljiv i zato mu je potrebna jakost srca da se ne izgubi u potrebama: „On umornomu krjepkost daje, a nejakima jakost i snagu umnaža“ (Izaija 40, 29, po Vulgati). Tu pak jakost[1] daje Duh Sveti: „I uđe u me duh… te me podiže na noge“ (Ezekiel 2, 2). A to je jakost koju Duh Sveti pribavlja da čovjekovo srce ne klone od straha za ono što mu je potrebno, nego da čvrsto vjeruje kako će mu Bog dati sve što mu je potrebno. I zato nas Duh Sveti, koji uzrokuje tu jakost, uči od Boga iskati: „Kruh naš svagdanji daj nam danas“. Zbog toga se naziva Duhom jakosti (Izaija 11, 2; Mihej 3, 8).
Valja znati, međutim, kako se u tri prethodne prošnje traže duhovna dobra, koje započinju ovdje u ovom svijetu, ali se dovršavaju tek u vječnom životu. Stoga, kada molimo da se Božje ime sveti, zapravo ištemo da ljudi upoznaju i priznaju Božju svetost. Kada zbilja molimo da dođe kraljevstvo Božje, ištemo da budemo dionici života vječnoga. Kada pak molimo da bude volja Božja, ištemo da se Njegova volja ispuni u nama. Iako sve to započinje na ovom svijetu, ne može se potpuno ispuniti nego tek u vječnom životu. Zato je bilo potrebno iskati neka prijeko potrebna dobra koja se sasvim mogu imati u sadašnjem životu. I stoga nas je Duh Sveti to i poučio. Time nam je ujedno pokazao kako nam Bog proviđa[2] i vremenita dobra. Na to se misli kada se govori: „Kruh naš svagdanji daj nam danas“.[3]
Tim nas je riječima poučio izbjegavati pet grijeha koji se običavaju počiniti iz pohlepe za vremenitim dobrima.
Nezadovoljstvo onim što priliči
[1.] Prvi je grijeh što čovjek po neumjerenoj težnji traži ono što nadilazi njegovo stanje i položaj, nezadovoljan onim što mu dolikuje. Kao kad žudi odoru, pa, ako je vojnik, ne će vojničku, nego časničku, županovu ili sudčevu; ako je klerik, ne želi se odijevati kao klerik, nego kao biskup. Taj porok odvraća ljude od duhovnih dobara jer im želja previše prianja uz prolazne stvari.
No, Gospodin nas je poučio kloniti se toga poroka učeći nas tražiti samo kruh, to jest ono što je doista nužno za sadašnji život uzimajući u obzir položaj svakoga pojedinca; sve se to razumijeva pod riječju „kruh“. Radi toga nas nije poučio da ištemo poslastice, ni raskošna, raznovrsna ili probrana jela, nego kruh, bez kojega se čovjekov život ne bi mogao održati i koji je svima zajednički. Mudrosne knjige uče: „Prve su životne potrebe voda i kruh“ (Sirah 29, 21), a Apostol svjetuje: „Imamo li hranu i odjeću, zadovoljimo se time“ (Prva Timoteju 6, 8).[4]
Zlostavljanja i prijevare
[2.] Drugi je porok što neki u gomilanju vremenitih dobara druge uznemiruju i varaju. „Ne idi stazom opakih i ne stupaj putem zlikovaca… jer jedu kruh opačine i piju vino nasilja“ (Mudre izrjeke 4, 14.17). Ta je krivnja toliko opasna koliko je drugomu teško naknaditi oteta dobra. A „grijeh se ne oprašta ako se odneseno ne vrati“, kako kaže Augustin.[5] Gospodin nas je naučio kloniti se toga poroka poučavajući nas tražiti „kruh naš“, a ne tuđi. Otimači, lupeži i varalice ne jedu svoj kruh, nego tuđi.
Pretjerana briga
[3.] Treći je grijeh nepotrebna zabrinutost za zemaljska dobra. Neki nikad nisu zadovoljni onim što imaju, nego uvijek hoće više. To je neumjereno, jer se želja mora obuzdati prema potrebi. Tko je mudar, moli: „Ni bogatstva ni siromaštva ne ćeš dati meni, nego samo življenju momu nužno udijeli“ (Mudre izrjeke 30, 8, po Vulgati). Gospodin nas je upozorio da se i toga klonimo rekavši: „kruh naš svagdanji“, to jest za jedan dan ili za neko vrijeme.[6]
Proždrljivost
[4.] Četvrti je porok proždrljivost, neobuzdanost u jelu. Ima nekih koji u jednom danu hoće pojesti toliko koliko bi bilo dovoljno za nekoliko dana. Ti ne ištu kruh svagdanji, nego desetodnevni. A budući da previše troše, događa se da sve potrate: „Nemoj pribivati u društvu pijančinâ niti se klatiti s onima koji skupljaju meso za prežderavanje, jer se praznitelji čaša i izjelice sataru“ (Mudre izrjeke 23, 20–21, po Vulgati). „Radnik pijanica nikad se ne će obogatiti“ (Sirah 19, 1).
Nezahvalnost
[5.] Peti porok je nezahvalnost. Kad se netko oholi bogatstvom, a ne priznaje da je ono što ima od Boga, to je vrlo loše. Doista, sve što imamo, bila to dobra duhovna ili zemaljska, od Boga je. David kaže: „Od Tebe je sve i iz Tvojih ruku primismo“ (Prva Ljetopisa 29, 14). Stoga, da ukloni taj porok Gospodin nas je poučio govoriti: „daj nam“ i „kruh naš“, da znamo kako je sve naše od Boga.
Ali o ovome imamo pouku iz iskustva i Svetoga Pisma. Ponekad netko ima veliko bogatstvo, a od njega mu ne nastaje nikakva korist, nego duhovna i vremenita šteta. Neki su čak stradali zbog bogatstva: „I vidjeh: ima još jedno zlo pod suncem i teško tišti ljude. Nekomu Bog udijeli bogatstvo i blago i počasti te ima sve što mu duša poželi, ali mu ne udijeli da to i uživa, nego uživa tuđinac“ (Propovjednik 6, 1–2). „I vidjeh teško zlo pod suncem: skupljeno blago što je na propast svojemu vlasniku“ (Propovjednik 5, 12). Moramo stoga moliti da nam naše bogatstvo bude na korist. To ištemo kada molimo: „Kruh naš… daj nam…“, to jest: učini obilje probitačnim za nas, da nam se ne dogodi što je upozorio Sofar iz Naamata: „Kruh njegov u trbuhu će mu se iznutra pretvoriti u otrov zmije ljutice. Obilja koja je volio proždirati mora povraćati, Bog mu ih iz želudca izgoni“ (Job 20, 14–15, po Vulgati).
Ima još jedan porok u svjetovnim poslovima, a to je suvišna zebnja. Naime, neki se već danas tjeskobno brinu za vremenite stvari koje će biti tek za godinu dana. A koji su tako uznemireni, nikada nemaju mira. Isus opominje: „Nemojte zabrinuto govoriti: Što ćemo jesti? ili: Što ćemo piti? ili: U što ćemo se obući?“ (Matej 6, 31). I zato nas Gospodin uči moliti da nam se danas dâ kruh naš, to jest ono što nam je potrebno za sadašnje vrijeme.
Osim kruha koji je hrana tijelu, postoje još dvije vrste kruha, svetootajstveni i kruh riječi Božje.
Ištimo dakle kruh naš svetootajstveni, koji se svakodnevno posvećuje u Crkvi: kako Ga primamo u Svetootajstvu, neka nam tako bude na spasenje. Gospodin kaže: „Ja sam kruh živi koji sam s neba sišao“ (Ivan 6, 51, po Vulgati). Apostol opominje: „tko god jede kruh ili pije čašu Gospodinovu nedostojno… sud sebi jede i pije“ (Prva Korinćanima 11, 27.29).[7]
Drugi je opet kruh Božja riječ. „Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta“ (Ponovljeni zakon 8, 3, po Sedamdesetorici i Vulgati; Matej 4, 4). Molimo, dakle, da nam dâ kruh, to jest svoju riječ.[8] Iz toga pak čovjeku dolazi blaženstvo koje se sastoji u gladi i žeđi za pravednošću. Naime, kada se ima duhovna dobra, još više ih se želi, a iz te čežnje javlja se glad. Iz gladi nastaje želja za jelom, nasićenjem u vječnom životu.
sv. Toma Akvinski
latinski izvornik
engleski prijevod
francuski prijevod
kastilski prijevod
njemački prijevod
poljski prijevod
portugalski prijevod
talijanski prijevod
s latinskoga preveo i priredio Petar Marija Radelj
Proslov i Otče naš
Sveti se Ime Tvoje
Dođi Kraljevstvo Tvoje
Budi volja Tvoja
Otpusti nam duge naše
I ne uvedi nas u napast
Nego izbavi nas od Zla
[1] Jakost nije samo hrabrost, ona obuhvaća i izdržljivost. To je spremnost zauzeti se za ono što je ispravno u Božjim očima, čak ako će to značiti odbijanje, grđenje i tjelesnu povrjedu. To je savršenost istoimene stožerne krjeposti. Sv. Toma piše da je jakost dar koji prati stožernu krjepost jakosti i ističe: „Jakost podrazumijeva određenu čvrstoću duha i takva se postojanost traži i u činjenju dobra i u podnošenju zla, a posebno u teškim dobrima ili zlima. Čovjek prema svom vlastitom i sunaravnom načinu može imati tu čvrstoću u jednom i drugom, tako da ne zaostane u dobru zbog poteškoće da izvrši neki naporan posao ili da podnese neko ozbiljno zlo… No, Duh Sveti pokreće čovjekov duh dalje da dođe do kraja svakoga započetoga djela i izbjegne sve opasnosti koje bi mogle prijetiti. To nadilazi ljudsku narav, zato što ponekad nije u čovjekovoj moći postići svrhu svoga posla ili izbjeći zla ili pogibelji, jer ga ona katkada tlače na smrt. Ali to u čovjeku čini Duh Sveti, dok ga vodi k vječnomu životu, koji je svrha svih dobrih djela i bijeg od svih opasnosti. Duh Sveti ulijeva određeno pouzdanje pameti u te stvari isključujući strah od suprotnoga. U tom se smislu jakost smatra darom Duha Svetoga, jer darovi su ono čime Duh Sveti pokreće dušu“ (Suma teologije, II.–II., 139. pitanje, 1. članak, odgovor).
O razlici između jakosti kao krjeposti i kao dara Duha Svetoga kaže: „Jakost, koja je krjepost, usavršava dušu da izdrži bilo kakve opasnosti, ali nije dovoljna dati pouzdanje da se izbjegne bilo kakva pogibao, nego to spada na jakost koja je dar Duha Svetoga“ (Suma teologije, II.–II., 139. pitanje, 1. članak, na 1.). Jakost daje da čovjek „ustraje u pothvatu s pouzdanjem da će svladati sve poteškoće“ (Jordan Kuničić, Katolička moralka, svezak IV., Zagreb, 1961., str. 14).
[2] Latinski glagol prōvĭdĕo, prōvidēre vrlo je bliskozvučan hrvatskoj istoznačnici: providjeti, proviđati, a opisna su mu značenja: gledati pred sobom izdaleka, unaprijed vidjeti, djelovati dalekovidno, uočiti unaprijed, pobrinuti se za što, brinuti se za, namaknuti, nabaviti, unaprijed opremiti čime, osigurati. Od njega potječe latinska riječ prōvĭdentĭa, hrvatski provídnōst: skrb kojom se Bog brine za svoja stvorenja. Pisana velikim početnim slovom, Providnost je ujedno jedno od jednorječnih opisnih imena za Boga uz: Stvoritelj, Uzdržavatelj, Svesilni, Vječni, Svevladar, Spasitelj, Otkupitelj, Branitelj, Tješitelj…
[3] „Četvrta prošnja i ostale nakon nje, u kojima prikladno i poimence molimo za potrebe duše i tijela, odnose se na prošnje koje su im prethodile. Prema redu Gospodinove molitve, tražimo ono što se tiče tijela i njegova očuvanja tek nakon što smo molili za stvari koje se odnose na Boga. Naime, Gospodinova molitva ima ovaj redoslijed i zamisao tako da traženje božanskih stvari slijedi molbenica za onim stvarima koje se odnose na tijelo i na očuvanje ovoga života. Pa kao što se ljudi upućuju na Boga kao na krajnju svrhu, tako dobra čovječanskoga života upravljaju k božanskim dobrima“ (Rimski katekizam, IV. dio, XIII. poglavlje, 1. odlomak; usp. Katekism rimski, U Mlezieh 1775., str. 484–485).
[4] „Zatim molimo kruh svagdanji, to jest ono što je nužno za život, pa pod imenom kruha mislimo da bude dovoljno i odjeće za oblačenje i hrane za jelo, bilo kruha, mesa, ribe ili bilo čega drugoga… Radi potpuna značenja ove prošnje mora se osim toga primijetiti kako pod izrazom kruha ne treba razumjeti obilnu i izvrsnu množinu hrane i odjeće, nego potrebnu i jednostavnu“ (Rimski katekizam, IV. dio, XIII. poglavlje, 10. odlomak; usp. Katekism rimski, U Mlezieh 1775., str. 489).
[5] Sv. Augustin, Pismo CLIII., Macedoniju, VI. poglavlje, 20. odlomak (Corpus scriptorum ecclesiasticorum Latinorum, svezak 44, Vindobonae, 1904., str. 419; Patrologia Latina, svezak 33, Parisiis, 1844., stupac 662): „non remittetur peccatum, nisi restituatur ablatum“. Cijela rečenica: „Ako se tuđa stvar, zbog koje se zgriješilo, može vratiti, a ne vrati se; pokora se ne čini, nego glumi; ako se pak istinoljubljivo djeluje grijeh se ne oprašta ako se ne vrati oteto; naravno, ako se može vratiti.“ Otimanju se suprotstavlja povrat. Naknada je čin pravednosti.
[6] „Zovemo ga još ‘kruh svagdanji’, jer ga jedemo kako bismo nadoknadili životni sok koji se svakodnevno troši snagom prirodne topline. Naposljetku, razlog za to ime jest taj što postojano valja tražiti da nas se drži u toj navici ljubljenja i štovanja Boga te da budemo sasvim uvjereni kako naš život i spasenje ovise o Bogu“ (Rimski katekizam, IV. dio, XIII. poglavlje, 13. odlomak; usp. Katekism rimski, U Mlezieh 1775., str. 491).
[7] „Kruh naš nadasve je sâm Krist Gospodin koji je bivstveno prisutan u svetootajstvu Euharistije. Kada se trebao vratiti k Otcu dao nam je taj nedokučiv zalog ljubavi i o njem je rekao: ‘Tko jede Moju put i pije Moju krv, u Meni ostaje i Ja u njemu’ (Ivan 6, 56). ‘Uzmite i jedite! Ovo je tijelo Moje!’ (Matej 26, 26)… I istinito se taj zove kruh našim, jer pripada samo vjernim ljudima, to jest onima koji združujući ljubav s vjerom, sakramentom pokore ispiru prljavštinu grijeha; koji, ne smetajući s uma da su djeca Božja, uzimaju božanski sakrament i štuju ga s najvećom mogućom svetošću i štovanjem“ (Rimski katekizam, IV. dio, XIII. poglavlje, 20. odlomak; usp. Katekism rimski, U Mlezieh 1775., str. 493).
[8] „Ostaje još govoriti o duhovnom kruhu, koji također molimo na ovom mjestu. Njime se označuje sve što god se u ovom životu traži za zdravlje i sigurnost duha i duše. Baš kao što je raznolika hrana kojom se tijelo hrani i održava, tako jelo nijedne vrste ne obuhvaća život duha i duše. Naime, i Božja je riječ hrana duši“ (Rimski katekizam, IV. dio, XIII. poglavlje, 18. odlomak; usp. Katekism rimski, U Mlezieh 1775., str. 492).
