Nedjelja, 19 rujna

Kukuriku, dobro jutro, Bako!


Ljetni dani, osobito oni oko blagdana Svetih Joakima i Ane, dani su posebnog odnosa između unuka i djedova i baka. Obično su to dani kada su roditelji na radnim mjestima, a vrtićke tete odgojiteljice na zasluženom odmoru. Tada se druže najmlađi i najstariji članovi obitelji.

Tako je jutros i kod mene. Tratinčica je stigla s ogromnom energijom za zabavu, a ja sam pokušavala skuhati ručak i usput odgovarati na intenzivna pitanja starijeg Maslačka. Zahtjevna je to situacija. U jednom trenutku me Tratinčica zove u svoj improvizirani šator koji je napravila u dnevnom boravku. Dekica raširena između dvije stolice! Sva uzbuđena viče: Bježi Bako, led pada vani! Dođi ovamo, sakrij se! I skinula sam pregaču i pohitala u zaštitu tog čudesnog šatora. Ubrzo je slijedila nova naredba: Hajdemo spavati! I hrkale smo nas dvije, u zagrljaju s lutkama i medama, tek koji trenutak, a onda je odjednom Tratinčica uzviknula: Kukuriku, dobro jutro, Bako!  – Znaš to ti je rekao mobitel!

Začuđeno sam ju pogledala i za mene je igra završila. Probudila se Baka u meni.

Zbog druženja s djedovima i bakama, Tratinčica je naučila kako se glasa pijetao. O danima Velikog tjedna pričali smo o jednom pijetlu koji je podsjetio Petra na brzopleto izrečena obećanja. Tratinčica je neki dan, kod djeda i bake sa sela, vidjela i nadglasavala se s pijetlom. Iako živi u gradu, život seoskog dvorišta joj nije stran. Ipak, njezina primjedba da pijetao ujutro kukuriče i da je to rekao mobitel probudila je u meni mnoštvo nedoumica i natjerala me na razmišljanje.

Njezina primjedba dovodi u moje misli pozornost na sukob dvaju svjetova. Jedan svijet koji su živjeli djedovi i bake i drugi svijet u kojem će živjeti djeca, unučad.

Vući djecu u svoju povijest i poučavati samo životu koji se polako i neizostavno seli u muzeje, knjige i povijest, nije dobro. Njihova je budućnost. Dronovi, tehnologija, pametni satovi, pametne kuće, digitalizirani svijet knjiga i brza dostupnost cjelokupnog ljudskog znanja uz pomoć mobilnih komunikacijskih uređaja. Mi, njihovi djedovi i bake, još imamo kućne biblioteke, a oni… sve to smatraju muzejskim životom. Sjećam se i sama, kada sam bila mala, mislila sam da je kod djeda i bake život nekako stao. Namještaj, način života i razgovori su bili nekako zaustavljeni u vremenu. Ipak, isključite li toj novoj generaciji napajanje električnom energijom i oni ostaju samo obična djeca koja trebaju i knjigu i vještine kuhanja, loženja vatre, ali i život s pijetlom i kokošima.

Očito je potreban neki srednji put, koji se pokazuje kao put mudrosti. Potrebno je dobro poznavati život bez aplikacija i pametnih aparata. Potrebno je naučiti koristiti svoju pametnu glavu. Potrebno je razvijati vještine koje su djedovima i bakama “u malom prstu”, ali je istovremeno potrebno znati koristiti tehnologiju. Čini se da je upravo to dobitna kombinacija. Ono staro ne zaboraviti, a novo uvijek imati pri ruci.

Ako ste djed i baka i ovih dana imate pomagače u kuhinji, zbog kojih će vaš posao čišćenja kuhinje biti višestruko produžen, sjetite se ovoga: vještine koji vi nosite i mislite kako su vrlo jednostavne za mlade naraštaje predstavljaju tajne vještine koje bi mogle biti presudne za preživljavanje vašeg podmlatka.