Kultura u liturgiji i pučkoj pobožnosti
Svećenici, a pogotovo vjernici koji puta se ne snalaze kada se u bliskom susretu nađe neka kulturna manifestacija i liturgija. Što je tu glavno, a što sporedno. Je li neki kulturni događaj u službi liturgije ili obratno. Ako npr. u program neke folklorne manifestacije predvidimo i svečanu misu, je li to degradacija liturgije koja postaje dekorom jednog izvanjskog slavlja ili se kršćanska otajstva ucjepljuju u život i kulturu pojedinog naroda. A što reći npr. za lovačke mise u doslovnom smislu kada se u sklopu lovačkih svečanosti u nekoj kapelici održi svečana euharistija za lovce? Na takva pitanja nije uvijek lako odgovoriti. Pokušat ćemo dati neke naznake i neka usmjerenja.
Inkulturacija u povijesti
Po svojoj naravi liturgija bi se mogla definirati kao rezultat susreta otajstva spasenja i kulture pojedinoga naroda. Tako je bilo već u Starom zavjetu. Primjerice, obrezanje kao najvažniji židovski obred bio je još ranije poznat u drugih naroda. Nadalje, najveći židovski blagdan, Pasha, i Blagdan beskvasnih kruhova nežidovskog su podrijetla. Slično je i u kršćanstvu. Tako je npr. i židovstvu i poganstvu poznato obredno pranje postalo otajstveni znak sakramenta krsta. Gotovo sve liturgijske geste uzete su iz kulture nekog naroda. Neki su liturgijski znakovi u počecima bili ne baš prihvaćeni lokalni običaji, da bi kasnije zauzeli veoma značajno mjesto u kršćanskoj liturgiji. Tako se npr. još Augustin, protivnik svake spektakularnosti u liturgiji, rugao paljenju i blagoslovu ognja u vazmenoj noći kao nečem banalnom i suvišnom, da bismo mi danas to smatrali snažnim znakom i bitnim dijelom Vazmenoga bdjenja. Slično se tako rimska liturgija dugo opirala ophodu na Cvjetnicu koji je bio omiljen na Istoku i u Galiji, smatrajući taj ophod nepotrebnim spektaklom. A danas smatramo da se taj ophod izvrsno uklapa u dinamiku i dvostruko otajstvo slave i muke Gospodnje, kao što govori i puno ime te šeste korizmene nedjelje: Cvjetnica – Nedjelja muke.
Takvih bismo primjera mogli u nedogled nabrajati. Jasno je, dakle da proces inkulturacije nikada ne prestaje. Pitanje je, naravno, do koje mjere taj proces može ići i po kojim kriterijima se treba vladati? Pitanje možemo i izazovnije postaviti: što je u određenom slučaju razborita i potrebna inkulturacija, a što kič i zlouporaba bogoslužja? Neki će to lako “presjeći” da samo treba slijediti crkvene i liturgijske propise. Međutim, propisi jednostavno ne mogu sve predvidjeti. Stoga je korisno znati neka općenita načela.
Prilagodbe
Sve liturgijske knjige izdane nakon Drugog vatikanskog sabora predviđaju određene prilagodbe. U rubrikama često možemo vidjeti naznaku “ako je zgodno”, “ovim ili slični riječima”, “prema potrebi”. U različitim bogoslužnim slavljima (npr. vjenčanje, krštenje, sprovod) svećenik može po volji izabrati čitanja i molitve, može neke dijelove dodati ili ispustiti i tome slično. Kada su u pitanju blagoslovine, dakle, različiti blagoslovi, ostavljeno je, naravno, razboritosti svećenika koje će bogoslužje slaviti, u kojim prilikama i na koji način. To su npr. blagoslovi djece, bogoslužja prigodom početka ili konca školske godine, blagoslovi obitelji, blagoslovi groblja, blagoslov kruha, bogoslužja sa školskom djecom, križni put, itd. Neke veće prilagodbe (npr. način davanja mira u misi) prepuštaju se Biskupskim konferencijama. U odnosu na prijesaborsku, današnja liturgija u tome smislu pruža puno prigoda za zakonite prilagodbe. Potrebno je samo proučiti liturgijske knjige, pogotovo Uvodne napomene koje su važne, makar su tiskane sitnijim slovima.
Inkulturacija danas
Opća uredba Rimskog misala iz 2002. pokazuje suzdržanost i oprez glede pitanja inkulturacije. U posljednja dva broja (298-399) veli:
Odredbu Drugoga vatikanskoga sabora da se novìne u liturgijskoj obnovi primjenjuju samo ako to zahtijeva istinska i sigurna korist Crkve te nakon potrebne brige da novi oblici na neki način organski izrastaju iz starih oblika, valja primijeniti i radi inkulturacije samoga rimskoga obreda. Uz to, inkulturacija iziskuje potrebno vremensko trajanje da se zbog žurbe i neopreznosti – ne bi narušila istinska liturgijska predaja.
Naposljetku, nastojanje oko inkulturacije ne ide za tim da se stvore nove obredne porodice, nego da se iziđe ususret zahtjevima određene kulture, no na takav način da unesene prilagodbe – učinjene bilo u Misalu bilo u drugim liturgijskim knjigama – ne budu na štetu vlastitoj naravi rimskoga obreda.
Stoga Rimski misal, premda u različitosti jezikâ i u određenoj raznolikosti običajâ, mora biti sačuvan za budućnost kao sredstvo i predivan znak cjelovitosti i jedinstva rimskoga obreda.
Veli se dakle, da se inkulturacija ne primjenjuje radi nje same, nego samo ako je istinska potreba. K tome, ako se ta potreba i ukaže, valja pričekati određeno vrijeme da se ta potreba doista pokaže trajnom i opravdanom. Konačno, uredba naglašava kako sve te promjene ne smiju ugroziti jedinstvo i značaj rimskog obreda, bez obzira u kojoj se zemlji on vršio. Dakle, kad je u pitanju euharistijsko slavlje, odredbe ne daju puno prostora inkulturaciji. To je i razumljivo, ima li se u vidu praksa određenih euharistijskih slavlja u nekim crkvama na Zapadu. Prisjetimo se, međutim, da Misal različite već spomenute prilagodbe i tu ima dosta prostora.
Inkulturacija u pučkim pobožnostima
Direktorij o pučkoj pobožnosti visoko cijeni spoj kulture i pučkih pobožnosti. Govori doslovno:
Skladan spoj kršćanske poruke s kulturom pojedinog naroda koji se često susreće u očitovanju pučke pobožnosti drugi je razlog zbog kojeg Učiteljstvo poštuje pučke pobožnosti. U najizvornijim očitovanjima pučke pobožnosti kršćanska poruka, s jedne strane, usvaja izražajne obrasce kulture određenog naroda, a s druge strane evanđeoskim sadržajima prožima njezino poimanje života i smrti, slobode, poslanja i ljudske sudbine. Prenošenje kulturalnih izražaja od roditelja na djecu, od naraštaja na naraštaj sa sobom nosi prenošenje kršćanskih načela. U nekim je slučajevima spajanje tako duboko da su elementi, vlastiti kršćanskoj vjeri, postali sastavnice kulturnog identiteta nekog naroda.[1]
Kao primjer možemo navesti jaslice. One su toliko bliske kulturi talijanskog naroda a u isto vrijeme donose jasnu evanđeosku poruku. Slično možemo reći za “pučki ophod za križem” na otoku Hvaru ili za pobožnost križnoga puta, tradicionalna hodočašća u marijanska svetišta… Možemo reći da pučka pobožnost po definiciji nalazi svoje okruženje upravo u kulturi i geniju naroda. Konačno, već je bilo spomenuto kako je u povijesti ono što bi se u počecima današnjim rječnikom zvalo pučka pobožnost (ophod na Cvjetnicu) postalo sastavnim dijelom liturgije.
Bitno pitanje – tko kome služi?
Za kraj ostavljamo pitanje koje ima najveću praktičnu važnost danas. Kako razlikovati kič i srozavanje liturgije da postane kao dio folklora od zdrave liturgije koja se umješno i skladno služi elementima kulture pojedinog naroda? Evo nekih načela poredanih bez neke posebne metodologije.
Tko kome služi? To je osnovno pitanje. Ako se npr. u manifestaciju bivših mještana određenog dalmatinskog mjesta u Osijeku uklopi euharistija, što reći o tome? Je li misa u službi neke izvanjske proslave ili je ona vrhunac i središte neke svečanosti? Ovisi. Tu sada nastupa pastoralna razboritost. Načelno ne treba forsirati euharistiju izvan nedjelje. Može se upriličiti molitva ili neko bogoslužje. Drugo, ukoliko se osjeti – a vidi se to! – da je sudionicima do slavlja te da misu shvaćaju kao dio protokola kad se pjeva himna i održava minuta šutnje za umrle, onda zaista misa nije potrebna. Bojim se da se slično može reći za misna slavlja u sklopu velikih folklornih manifestacija. Zato je temeljno pitanje (na koje nije uvijek lako odgovoriti): tko kome služi, tj. što čemu služi – misa manifestaciji ili manifestacija misi?
Crkva kao mjesto slavlja. Pokazalo se razboritim da je najbolje da se sva liturgijska slavlja odvijaju u Crkvi. To je prostor koji po sebi poziva na sabranost i pobožnost, to je mjesto gdje neće biti zalutalih s cigaretom i bocom piva… Nema svrhe “trčati” za masom i skupovima. Ukoliko je misa stvarno dobra i korisna, oni koji to cijene doći će u crkvu. Izuzetaka može biti, ali crkva u načelu treba uvijek imati prednost.
Nema nedjeljom mise za posebne skupine. Liturgijski se propisi tome odrješito opiru. Nedjeljna je euharistija za cijelu zajednicu, a ne za neku posebnu skupinu koja bi se izdvajala.
Središnje mjesto liturgije. Naglasak je na liturgiji, a ne na manifestaciji. U tome smislu ne smijemo dopustiti da se nametnu bilo neke “ličnosti”, bilo neke skupine, bilo neki sadržaji, bilo sredstva javnog priopćavanja.
Narodni običaji i nošnje. Kako reče Direktorij o pučkoj pobožnosti, kultura pojedinog naroda oduvijek je nadahnjivala i bogatila liturgiju i pučku pobožnost. U tome smislu tradicijske nošnje i određeni običaji vezani npr. uz zornice, tijelovsku procesiju, uz hodočašća mogu itekako obogatiti liturgiju i pučku pobožnost te, s druge strane, posvetiti određene kulturne sadržaje. U time će smislu biti važno vrjednovati prave izražaje kulture i pobožnosti, kao što će biti važno poučavati, usmjeravati, da nam bogoslužje bude i lijepo i bogato, a da opet ne bude slatkasto, odbojno i na rubu kiča ili praznovjerja.
[1] KONGREGACIJA ZA BOGOŠTOVLJE I DISCIPLINU SAKRAMENATA, Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2003., broj 63.