Kumovanje
Prije više godina objavljena je jedna vrlo korisna knjiga o kumovima i svjedocima, gdje ugledni pravnik na jasan i pregledan način govori o kumovima na krštenju i krizmi te o svjedocima na vjenčanju, a sve na osnovu važećih crkvenih odredaba sadržanih u dokumentima Drugog vatikanskog sabora, liturgijskim knjigama, Zakoniku kanonskog prava i u Katekizmu Katoličke crkve.[1] Služeći se ovom vrijednom knjigom iznijet ću prvo službene odredbe Crkve o kumovima i svjedocima, da bih onda dao kratak osvrt kako se to u našim prilikama ostvaruje i kako bi se možda moglo ostvarivati.
1. Crkveno-pravne odredbe o kumovima i svjedocima
Bit će korisno podsjetiti da se na krštenju i potvrdi govori o kumovima, to jest o osobama koje jamče za vjerski odgoj krštenika ili potvrđenika, dok na vjenčanju govorimo o svjedocima koji u pravnom smislu svjedoče da je ženidba valjano sklopljena. Iako u običnom govoru kažemo da je netko kum na vjenčanju, on je zapravo kvalificirani svjedok.
a) Svjedoci na vjenčanju
Poznato nam je da se za valjano sklapanje ženidbe između ostaloga traži nazočnost svjedoka, pri čemu crkveno pravo ne traži nikakve posebne uvjete, osim onih koji se traže za svakog svjedoka: da je punoljetan te da ima uporabu razuma. Po sebi svjedok može biti nekršten ili neke druge vjeroispovijesti. Takve iste uvjete traži u nas i građansko pravo, te se redovito događa da mladenci prijave svoje svjedoke u matičnom uredu, a te iste svjedoke (upisane u potvrdu koju izdaje matični ured) vjenčatelj onda i prihvati. Naravno da u pripremi mladenaca na ženidbu župnik može (i treba) savjetovati mladencima da izaberu svjedoka koji je vjernik, međutim, ne može i ne smije ih se uvjetovati. Nitko – pa ni župnik – ne smije biti iznad zakona.[2]
b) Kumovi na krštenju
Liturgijske knjige ističu da je prema starodrevnom običaju važna osoba kuma u pripravi sakramenta krštenja, u samom slavlju, ali i u kasnijem životu krštenika. Obrednik krštenja određuje koje vlastitosti (prema sudu pastira duša) treba imati kum:
1) da je dovoljno zreo za vršenje te dužnosti;
2) da je primio tri sakramenta: krst, potvrdu i euharistiju;
3) da pripada Katoličkoj Crkvi i da nije pravno spriječen za obavljanje te službe. Krštena osoba koja pripada odijeljenoj Crkvi ili zajednici, a vjeruje u Krista, može, ako to žele roditelji, biti kum ili kršćanski svjedok kod krštenja zajedno s katoličkim kumom, vodeći računa o ekumenskim propisima koji su doneseni za različite slučajeve.[3]
Dakle, nekatolik na krštenju (i krizmi) može biti tek svjedok, a kum (uz njega) može biti samo katolik koji ispunjava ostale uvjete. O kumovima slično govori i Red pristupa odraslih u kršćanstvo: kum (kojega odobrava zajednica i svećenik) treba biti vjernik koji svojim primjerom može pratiti katekumena i novokrštenika.[4]
Zakonik kanonskoga prava[5] ove odredbe pravno uobličava i propisuje:
Kan. 872: Neka se kršteniku, ako je moguće, dade kum, čija je zadaća pomagati odraslom kršteniku u pristupu u kršćanstvo, a krštenika dijete zajedno s roditeljima predstaviti za krštenje i isto tako nastojati da krštenik provodi kršćanski život u skladu sa sakramentom krsta i da vjerno vrši s njim povezane obveze.
Kan. 873: Neka se uzme samo jedan kum ili jedna kuma ili i kum i kuma.
Kan. 874: § 1. Da bi se kumu dopustilo preuzeti služba kuma, potrebno je:
1. da ga odredi sam krštenik ili njegovi roditelji ili onaj tko ih zamjenjuje ili, ako tih nema, župnik ili krstitelj i da je prikladan te da ima nakanu vršiti tu službu;
2. da je navršio šesnaestu godinu života, osim ako dijecezanski biskup odredi drugu dob ili ako župnik ili krstitelj smatraju da zbog opravdana razloga treba da se dopusti iznimka;
3. da je katolik, potvrđen i već pričešćen i da provodi život u skladu s vjerom i preuzetom službom;
4. da nije udaren nikakvom zakonito izrečenom ili proglašenom kanonskom kaznom;
5. da nije otac ili majka krštenika.
§ 2. Krštenoj osobi koja pripada nekatoličkoj crkvenoj zajednici dopušta se da bude samo svjedok krštenja, i to jedino zajedno s katoličkim kumom.
Pravnik smatra da odredba Zakonika da se kršteniku dade kum „ako je moguće“ nije fakultativna, ali nije ni zapovjeđena. Međutim, ako dijete nema roditelja, uloga kuma je nužna.
Slično govori i Katekizam Katoličke Crkve[6], u br. 1255 veli:
Pomoć roditelja vrlo je važna za razvoj krsne milosti. Tu je važna i uloga kuma ili kume, koji, stoga, trebaju biti postojani vjernici, sposobni i spremni pomoći novokršteniku, djetetu ili odraslome, na putu kršćanskog života. Njihova je zadaća prava crkvena služba.
c) Kumovanje na krizmi
U Redu potvrde stoji:
Pojedine potvrđenike pri samom primanju sakramenta redovito prati kum koji će ih predstaviti djelitelju potvrde za sveto pomazanje, a kasnije će im pomagati da obećanja koja su na krštenju javno izrekli mogu vjerno provesti po Duhu Svetom kojega su primili. S obzirom na današnje pastoralne prilike dobro je da krsni kum, ako je nazočan, bude također kum na potvrdi. Tako se naime jasno označuje veza između krsta i potvrde (…) Nipošto nije isključena mogućnost da se izabere i poseban kum za potvrdu.
Pastiri duša neka vode brigu da kum koga izabere potvrđenik ili njegova obitelj bude duhovno prikladan za službu koju preuzima te da ispunjava ove uvjete:
a) da je dovoljno zreo za tu zadaću;
b) da pripada Katoličkoj Crkvi te da je primio sakramente krsta, potvrde i euharistije;
c) da mu pravo ne zabranjuje vršiti službu kuma.
Zakonik kanonskoga prava određuje:
Kan. 892: Neka potvrđenik, ako je moguće, ima kuma čija je dužnost brinuti se da se potvrđeni ponaša kao pravi Kristov svjedok i da vjerno vrši obveze povezane s tim sakramentom.
Kan. 893, § 1: Da bi netko mogao obavljati službu kuma, treba da ispunjava uvjete o kojima se govori u kan. 874.
§ 2. Preporuča se uzeti za kuma onoga koji je tu dužnost preuzeo na krštenju.
Odredba da potvrđenik ima kuma „ako je moguće“ i ovdje ne bi trebalo shvatiti fakultativno, ali se ipak pretpostavlja da u nekim slučajevima kum ne mora biti nazočan.
2. Praktička pitanja
Pitanje kumovanja na krštenju i krizmi trebalo bi biti posve jasno. Od samih početaka kumovi su bili jamci ozbiljnosti odraslih kandidata za krštenje. Oni su ih doveli, preporučili, pratili i prije i poslije primanja sakramenata. Kasnije su, uz kršćanske roditelje, kumovi bili prvi jamci vjere, odnosno odgoja u vjeri onih koji su kršteni kao djeca. Njihova je dužnost, ukoliko roditelji ne bi pokazali dovoljan mar, pridonositi na svoj način da dijete bude odgajano u kršćanskoj vjeri. Tako u vjerskom odgoju, u nekim slučajevima, uloga kuma postaje važnija od uloge roditelja, jer – konačno – roditelja se ne može birati, a kum se i bira upravo na osnovu njegove vjere i svjedočanstva kršćanskoga života. Ako možemo tako reći, kumovi su poput djedova i baka u redovitom životu djece: oni su uvijek prisutni, a osobito uskaču onda kada roditelji zakažu.
a) Po kojim kriterijima vjernici biraju kumove?
U Slavoniji je donedavno bio običaj (koji i danas nije zaboravljen) da kumstvo prelazi s koljena na koljeno tako da su dvije obitelji povezane kumstvom kroz više naraštaja. Tako se u nekim slučajevima više poštuje kum nego netko iz rodbine, jer rodbina se ne može birati, a kum može.
Međutim, koliko god se mi iščuđavali, za dobar dio naših vjernika krštenje i krizma obilježavaju se velikim slavljem, što znači uz veliki trošak u kojem se kum treba posebno iskazati. Možda je to razlog zašto sve više susrećemo praksu (donedavno kod nas gotovo nepoznatu) da se za kuma izabire netko iz najbliže rodbine, tako da trošak ostaje u obitelji. Župnici će posvjedočiti da naši vjernici kuma ne biraju zbog kršćanskog svjedočanstva i vjerskog odgoja svoga djeteta, nego zbog prijateljskih i inih veza. I onda, kada svećenik spomene neke uvjete, mnogi ne mogu shvatiti kako to da baš taj čovjek – koji njemu toliko znači još od djetinjstva i iz Domovinskog rata i koji mu je više nego brat – ne bi mogao biti kum njegovu djetetu na krizmi. Jednostavno, kao da smo na dva kolosijeka. Naravno, reći će se, da je župnikova zadaća upravo u tome da odgaja svoje vjernike, ali, što bi rekao Propovjednik, „o, kako mučnu zadaću zadade Bog sinovima ljudskim“ (Prop 1,13).
b) Koje uvjete Crkva postavlja za kumovanje?
Kao što je rečeno, Crkva traži da kum na krštenju i krizmi bude vjernik koji svojim životom hoće i može svjedočiti svoju vjeru, dakle, koji je, kako volimo reći, praktičan vjernik. U tome smislu, baš kako određuju crkveni propisi, kum treba u najmanju ruku primiti sva tri sakramenta inicijacije (krst, potvrdu i euharistiju), te ako živi u braku da je sklopio kanonsku ženidbu, odnosno da nije sklopio samo građansku ženidbu. Uz to, kum treba biti praktičan vjernik, to jest član župske zajednice koji svoju pripadnost župskoj i crkvenoj zajednici pokazuje – što je temeljno – redovitim sudjelovanjem na nedjeljnoj i blagdanskoj euharistiji. Naša Sinoda spominje da bi u pripravi i slavlju krštenja i potvrde trebali sudjelovati i kumovi te da je prikladno da isti kum bude na krštenju i krizmi, ali izrijekom ne navodi uvjete za kumovanje, pretpostavljajući vjerojatno da se imaju održavati spomenute odredbe sadržane u liturgijskim knjigama i u Zakoniku.[7]
I onda slijedi statistika, koja je nemilosrdna. Prema nama dostupnom posljednjem istraživanju iz 2008. u Hrvatskoj svake nedjelje dolazi na misu 20,6% odraslih vjernika. Još nekih 20,6% tvrdi da dolazi jednom mjesečno.[8] K tome taj postotak nije isti u gradovima i u selima: što je veće naselje, to je manji postotak onih koji redovito dolaze na misu. Nadalje, od ovih 20,6% ima onih koji nisu primili sakrament potvrde, a ima i određeni postotak onih koji nisu crkveno vjenčani, jer su rastavljeni i ponovno civilno vjenčani. To onda znači da među našim vjernicima ima manje od 20% onih koji – ako ćemo biti dosljedni – ispunjavaju uvjete za kumovanje na krštenju i krizmi. Što se tiče ovih postotaka, župnici će prema svojim statistikama reći da je stvarna situacija još gora. E sad, koji postotak naših (nominalnih) vjernika (računamo li one koje pohađamo za blagoslov obitelji) ispunjava uvjete za kumovanje? Prije puno godina bio sam u sirotinjskoj četvrti jedne župe u Argentini u kojoj jednostavno nitko nije ispunjavao uvjete za kumovanje na krštenju, tako da je tu službu u većini slučajeva preuzimala redovnica katehistica. Promatrajući trendove vjerske prakse, možemo se zapitati u kojem smjeru ide naša domovinska Crkva…
Tu je još jedno administrativno pitanje. Stranka je sve sakramente primila na selu i sad živi u gradu. Župnik na selu može izdati samo potvrdnicu da je stranka krštena, krizmana i vjenčana. Nakon toga bi onaj župnik gdje stranka stanuje, trebao izdati još i posvjedočenje da je ona prikladna za kumovanje. Razumljivo, župnik prebivališta nema podataka o primljenim sakramentima, župnik rodne župe nema podataka o kršćanskom životu dotične stranke. Dakle, traže se i potvrdnica i posvjedočenje. Uzme li se k tome u obzir da je netko sve sakramente primio daleko izvan mjesta stanovanja te da u mjestu rođenja nema rodbine (npr. slučaj iseljenih vjernika iz Srijema), nije jednostavno sve to pribaviti. Naravno, znam da ima revnih župnika koji u svojoj kartoteci imaju sve podatke o sakramentima koje su njegovi župljani primili, u župi ili izvan nje, ali takvi – priznat ćemo – nisu većina.
Zato se najčešće radi o tome da stranka dobije potvrdu o primljenim sakramentima a svjedočanstvo kršćanskoga života se pretpostavlja. I onda, naravno, neki će vjernici reći da to baš i nije logično, jer događa se da vjernik koji ima sve sakramente dolazi na misu samo za Božić i Uskrs – i on je, eto, prikladan za kuma dok neki drugi koji je redovit na misi i u svemu čestit, ali eto, na svoju nesreću, živi u građanskoj ženidbi jer je bio rastavljen – nije prikladan za kumovanje…
I ono najvažnije. Župnici će – ne bez gorčine – reći da se uspjeh cjelokupne priprave i krizmanika i roditelja i kumova najbolje vidi sljedeće nedjelje nakon krizme: koliki je postotak krizmanika na toj misi? Ako dođemo do 20% bit će sjajno. A na naše silno inzistiranje svi su ispunili formalne uvjete za krizmu: i roditelji i krizmanici i kumovi…
c) Quid faciendum?
Budući da je krizma u nekim (čestim) slučajevima tek društveni događaj, etapa u životu mladoga čovjeka, formalni ispit kršćanske zrelosti uz silnu pompu i trošak, nije čudo da su u nekim talijanskim biskupijama jednostavno – ad experimentum – dokinuli kumovanje na krizmi. U početku je bilo mnogo protivljenja, a na koncu su to gotovo svi s olakšanjem prihvatili. U Njemačkoj su odavno odustali od toga da provjeravaju ima li izabrani kum uvjete za kumstvo. Nadalje, u našim prilikama, kada se krizma podjeljuje godinu ili dvije prije punoljetnosti, teško je vjerovati da kum može imati neku osobitu ulogu u vjerskom odgoju mladoga čovjeka.
Svjedoci smo sve veće sekularizacije, estradizacije, materijalizacije, relativizacije i indiferentizma. Kako u to okružje staviti naše svetinje? Balansiramo između dvije Isusove izreke. Na jednom mjestu on veli da ne bacamo biserje pred svinje (Mt 7,6), a drugom prigodom Isus prekorava farizeje govoreći: „Zaključavate kraljevstvo nebesko pred ljudima; sami ne ulazite, a ne date ući ni onima koji bi htjeli“ (Mt 23,13). Ako sam popustljiv, pa sve pripuštam kumovanju i krizmi, bacam li biserje pred svinje? Ako se ipak držim nekih načela, možda zaključavam kraljevstvo nebesko pojedinim ljudima? Osjećam li se uvijek ja – koji sam i sâm veliki grešnik – dovoljno nadležnim da ocijenim vjersku zrelost određenog kuma? Konačno, da je Isus bio toliko principijelan, bi li Matej carinik postao apostolom i bi li Isus nežidova rimskog satnika proglasio najvećim vjernikom u Izraelu (Mt 8,10)?
Drugo, administracija. Često se događa da vjernici traže posvjedočenje koje im hitno treba za sutra, iako su još prije nekoliko mjeseci znali da ga trebaju pribaviti. I onda dolaze u zgodno i nezgodne vrijeme – kao da je u pitanju umirući bolesnik ili sprovod – tražeći da im se hitno izda potvrdnica. Nadalje, ako župnik stranci koja više ne stanuje u rodnoj župi izda potvrdu da je kršten, krizman i vjenčan, on ne može znati – a ni župnik župe gdje sada prebiva – je li stranka rastavljena i ponovno civilno vjenčana. Dakle, ako netko baš želi, može „zaobići“ propise tako da pokaže potvrdu da je crkveno vjenčan, ne spominjući da sada živi u drugom (civilnom) braku. I svi zadovoljni… Rekao bih: ustrajavajući u tome da kumovi imaju sve uvjete – o kojima govore crkveni propisi – možda ipak inzistiramo na nečemu što nije bitno i odlučujuće. Bitno bi bilo da krštenici i krizmanici žive po sakramentima koje su primili, da se djelovanje Duha Božjega na njima očituje i nakon što prime sakrament krsta ili potvrde.
Nadalje, ako propisi pretpostavljaju mogućnost da kršteni nekatolik bude svjedok krštenja ili krizme uz kuma katolika, može li tom istom logikom i katolik koji nema uvjeta biti svjedok uz kuma katolika koji ispunjava uvjete? Očito, više nego onaj koji uopće nije katolik. Je li to neki put rješenja neugodnih slučajeva odbijanja kumovanja?
Zaključak
Jasne su crkvene odredbe i jasna je uloga i smisao kuma u pripravi i slavlju krštenja i potvrde te uloga kumova u daljnjem kršćanskom rastu krštenika i potvrđenika. Pravnički govoreći, budući da su odredbe jasne, ne bi se imalo o ovome pitanju nešto posebno raspravljati.
S druge strane svjedoci smo da je ozračje u kojem živimo prilično raskršćanjeno i da u velikom postotku vjernici o nekim pitanjima imaju stavove koji se razlikuju od crkvenog nauka. Tako, prema jednom istraživanju iz 1997. 31,2 % ispitanika je odgovorilo: „Religiozan sam prema crkvenom učenju“, a čak 53,3 %: „Religiozan sam na svoj način“, dakle, oni kršćanstvo i kršćanski nauk i propise jednostavno doživljavaju na svoj vlastiti način. Njih 53,3%![9] Ostaje opet ona dvojba između „bacanja biserja pred svinje“ i „zaključavanju kraljevstva Božjega“, odnosno za pastoral pripadnosti Crkvi u koncentričnim krugovima ili pastoral „malenog stada“. Ne želim davati neka nova rješenja, pogotovo u svjetlu jasnih odredaba. Naravno, neki će reći da se odredbe uvijek mogu tumačiti uže ili šire. Evo htio sam samo pred čitatelje (ponovno) postaviti ovu problematiku koja nam u susretu s vjernicima koji puta stvara velike poteškoće. Možda bi nam mogla koji puta pomoći ona odredba „ako je moguće, redovito“, koja ipak na neki način relativizira ulogu kumova?
[1] Usp. M. BERLJAK, Kumovi i svjedoci. Krst – potvrda – ženidba, Glas Koncila, Zagreb, 2010.
[2] A što onda reći kada neki (stariji?) župnici traže da se prije vjenčanja ispovijedaju ne samo mladenci, nego i „kumovi“, to jest svjedoci?
[3] Rimski obrednik. Red krštenja, KS, Zagreb, 1970., br.10.
[4] Rimski obrednik. Red pristupa odraslih u kršćanstvo, KS, Zagreb, 1998., br. 7-10. 43.
[5] Zakonik kanonskoga prava, Zagreb, 1996.
[6] Katekizam katoličke Crkve, HBK, Zagreb, 1994.
[7] Usp. Ti si Krist – za nas i za sve ljude. Izjave i odluke Druge biskupijske sinode đakovačke i srijemske, Nadbiskupski ordinarijat, Đakovo, 2008., br. 431.
[8] Usp. Z. PAŽIN, K. VIŠATICKI, Očitovanje vjere u obitelji, Crkva u svijetu, 50 (2015), br. 2, 218-236, ovdje 227.
[9] Usp. Z. PAŽIN – K. VIŠATICKI, Očitovanje vjere u obitelji, str. 230.
