“Kurija”

“Kurija”


Nije to tek od jučer. Stoljećima je “kurija”, — papinska, razumije se; kad se god ova riječ rabi bez apozicije, uvijek se ona uzimlje samo u tome značenju, — bila meta kritike i napadaja. I prije Lutherove “reformacije”. A iza “reformacije” pogotovu. Kritike i napadaja i iz nekatoličkih redova, i iz katoličkih.

Ako je nekatolici napadaju, obično je uzimlju za sinonim, za drugo ime, papinstvu. I Papu uključuju u “kuriju”. Njega na prvom mjestu. Papinska im vlast smeta. Ne priznaju je. Ne priznaju centralizma u Crkvi, koji ona u sebi nosi. Uzurpatora gledaju u Papi, a uzurpaciju u svemu onome, što pretpostavlja ili predstavlja primat: osobnu vrhovnu vlast u Crkvi. U kojoj god to bilo formi. Primarno baš u papinskim, centralnim, “kurijalnim”, institucijama.

Drukčije “kuriju” definiraju, kada je napadaju iz katoličkih redova. Izuzimlju iz nje, — barem na riječima, — Papu osobno. Bilo bi previše odiozno. Kompromitiralo bi ih u očima vjernika. Pod “kurijom” se onda misli na one oko Pape. Na kardinale, na državno tajništvo, na rimske “kongregacije”, na “monsignore”, na papinske urede i sudišta, na vatikansku diplomaciju, na sav centralni upravni aparat Crkve. Tomu se aparatu prišiva, da tutoruje Papi. Da se je od njega osamostalio. Da se je ukrutio i “birokratizirao”. Da predstavlja “Crkvu u Crkvi”. Da je previše juridičan, formalističan, tradicionalan, konzervativan, diktatorski, tijesnih vidika, kancelarijskog mentaliteta, daleko od stvarnih tokova crkvenoga života u svijetu i na terenu. Ali i da je ambiciozan i karijerističan. Izrodio se je u kliku, koja više gleda na svoje materijalno-karijeristične interese nego na interese Crkve. Zatvorio se je u sebe, pa dijeli između sebe više crkvene položaje i mjesta; prima u sebe samo ljude, koji se unaprijed i u svemu identificiraju s njegovim idejama i sistemom. Provodi centralizatorsku politiku u Crkvi, na račun nacionalnih Episkopata: stvarno je oteo biskupima iz ruku njihovu vlast. I praktično je potalijančen. Od Crkve je napravio prćiju Talijana i Italije. U njihovu korist vlada Crkvom. Njihovu hegemoniju provodi. A izolira se od svega, što se u Crkvi rađa novo i napredno. Guši u njoj, sustavno, inicijativu i slobodu. Vlada nad njom gvozdenom šibom: indeksom, cenzurama, suspenzijama, osudama. Tiranizira savjesti i provodi diktaturu slijepoga posluha i ekstremne auktoritativnosti. Kineskim zidom zatvara i ograđuje Crkvu od svih zdravih ideja i strujanja vremena. A Papa je njezin zarobljenik. Svezala mu je ruke. On radi, što “kurija” hoće. Potpisuje, što mu ona podnosi na potpis.

I, razumije se, sve, što se tim kritičarima Crkve ne sviđa u papinskim koracima i odlukama, oni pripisuju “kuriji”. I na nju se onda obaraju drvljem i kamenjem. Direktno na nju: indirektno, dakako, i na Papu. I ono, što nosi Papin potpis ili njegovo odobrenje, otpisuje se, odbija, otklanja, osuđuje, kao kukavičje jaje “kurije”. Samo, ako nije po ukusu tih katoličkih “antikurijalaca”. Mjesto da se kaže: “Papa je ovo osudio”, “Papa je ovo zabranio”, govori se: “Kurija je to učinila”. A zapravo to ni nema papinskog auktoriteta za sobom: hoće da kažu u podtekstu. Smijemo preko toga prijeći na dnevni red. Možemo o tome i dalje diskutirati. Smijemo i dalje braniti te teze.

A nije ovako rezoniranje, — barem kad dolazi od katolika, — ni logično ni lojalno. Protuslovi autentičnoj katoličkoj ideji primata. Otvara vrata mnogim zlorabama. Unosi, namjerice, nejasnoću, nesigurnost, zabunu, u crkvene odnose: često i u stvarima od najvećega značenja. A nije ni objektivno. Jednostrano i tendenciozno prikazuje problem.

Šta je zapravo “kurija”? Rimska kurija, šta ju je stvorilo? Stvorio ju je zakon života i rada; stvorile su je potrebe; stvorio ju je povijesni razvoj Crkve. Nitko, s uspjehom, ne može sam svršavati svih svojih poslova onako, kako bi trebalo. To ih manje sam može svršavati, što ih ima više i što su značajniji. Morale su i pape uzimati sebi suradnike, pomagače, stručnjake, savjetnike, pomoćni personal. I uzimali su ih: još od najstarijih vremena. I sve su ih više uzimali, što je Crkva više rasla, širila se, jačala svoju strukturu i organizaciju. “Kurija” je historijski rezultat toga procesa. Već od jedanaestoga stoljeća postoje u Rimu kardinali, od 14. stoljeća postoji formalna organizacija “kurije”, od 16. stoljeća, od vremena Siksta V., “kongregacije”, od Pija X. njihovo, dokoncilsko, uređenje. “Kurija” su, eto, Papini suradnici, bliži i dalji. S Papom na čelu i s Papom u centru, to se zna. Svi oni, koji Papi pomažu u upravi općom Crkvom (kan. 242. — 264. C. Z.). Ono, što mi katolici zovemo “Sveta Stolica”.

Nije, uostalom, Papa, sa svojom “kurijom”, u svijetu nikakva iznimka. Nema u toj praksi ništa neobično. Svi auktoriteti, i crkveni i civilni, imaju svoje “kurije”. U srednjemu su se, pa već i u starom, vijeku (osobito u Bizantu) i kraljevski dvorovi i uredi zvali “kurije” (“curia” na latinskom znači “zborište”, “vijećnica”: po starorimskim patricijskim “kurijama”): kraljevske ili carske kurije. A biskupski se uredi i danas, — ponegdje i službeno; na primjer u Crkvenom zakoniku, u odsjeku “De Curia dioecesana” (kan. 363. — 390.), — zovu kurije. Osoblje uz biskupa i oko biskupa njegova je kurija: generalni vikar, kancelar, notari, sve druge službe u biskupskoj centrali, pa na neki način i kanonici i dijecezanski sud, biskupova su kurija. A u civilnim vladama ne zovu se, doduše, njihovi upravni aparati, danas, više kurijama, ali u biti imaju i oni istu funkciju i istu organizaciju; samo još puno raščlanjeniju: ministre, ministarstva i bezbrojne urede svake vrsti u njima i oko njih. Čitave su to vojske.

Nitko tome u načelu ne prigovara. Drukčije, naprosto, ne može biti. Zar kralj ili predsjednik republike mogu osobno uredovati u svim onim stotinama hiljada poslova i pitanja, što dolaze na tapet u državnoj centrali?

Problem je zapravo u svim tim slučajevima uvijek isti. Svi ti uredi, i svi ti ljudi u njima, pomažu, — svaki na svoj način i u svomu djelokrugu, — onome, tko drži u rukama vlast i tko za sve to, u najvišoj instanciji, odgovara. I svi oni participiraju, uzimlju učešća, u toj njegovoj vlasti, na tomu njegovu auktoritetu. U njegovo ime ureduju; rade po njegovu ovlaštenju i direktivama; njemu su odgovorni; on ih nadzire.

Sve je u tome, da taj odnos između nositelja vlasti i njegovih pomoćnih organa bude ispravno reguliran: u interesu općega dobra. I da se ta vlast, — vlast, koja se na druge prenosi, — nepravedno ne osamostali i ne zlorabi. Da se vrši prema intencijama onoga, koji ju je s drugima podijelio: da ostane pod njegovim nadzorom i kontrolom.

Ali, dokle je god on priznaje i poklanja joj povjerenje, ona je, u moralnom smislu, s njim jedno, i načelno joj nitko ne može osporiti titul auktoriteta i zakonitosti. Uvijek za njom stoji onaj, u čije ime nastupa. Konačna je odluka uvijek u njegovim rukama. Uvijek je, ako mu se ne sviđa, može izmijeniti, suspendirati, poništiti. Uvijek može kasirati, anulirati, njezine efekte.

Sve su to stvari same po sebi jasne. I u civilnim forumima. Kralj, predsjednik države, parlamenat, mijenaju vlade, ministre, funkcionare s najviših mjesta, ako samo hoće i kad god hoće. Samo: dok su te institucije i funkcionari na svojim mjestima, zadržavaju njihovo povjerenje: što god čine, u njihovo ime čine, i nitko ne može njihovu politiku suprotstavljati nositelju suvereniteta, ni tvrditi, da postupaju nezakonito ili nelojalno. A ako se, i kod eventualnih promjena, u kabinetu, u većini država, pazi, da i u novoj vladi ostanu i dalje u službi izvjesni stručnjaci, koji dobro poznaju poslove, probleme, tradicije, svoga resora, — “ministri odlaze, direktori ministarstva ostaju”, kako znadu govoriti u Engleskoj, — to je samo u, višemu, interesu zajednice i u skladu s namjerama najvišega nosioca vlasti: čuva se kontinuitet glavnih i od sviju prihvaćenih linija nacionalnog i državnog života. Auktoritet tih funkcionara nije uzurpiran, nego je zaslužen. Nijesu silom ostali na tim mjestima. Zadržali su ih oni odgovorni: jer su s njima bili zadovoljni. Da hoće, mogli bi ih uvijek odstraniti.

Nije stoga nikakva anomalija, ako i u rimskoj “kuriji” čuvaju takav kontinuitet i pouzdaju se u pamet i dobronamjernost crkvenih ljudi, koji su u njoj došli na odgovorna mjesta. Ne po protekciji, nego po izboru, — a u najnovije doba i po rotacionom izboru: barem kod onih najvećih, — između najsposobnijih i najvrjednijih: sa dugogodišnjim iskustvom, karijerom, uspjesima. U Rimu se bira iz elite. Ne dolazi svatko za funkcionara u kongregacije, a još manje istom tko postaje kardinalom.

Ako Papa poklanja tim ljudima povjerenje, uvažava njihovo mišljenje, dijeli s njima odgovornost, to je od njegove strane samo znak razboritosti i savjesnosti. Nije to ništa negativno u crkvenom životu. To je dobit za Crkvu. Smanjivanje rizika. Ispravno ekonomiziranje duhovnim kapitalima.

A govoriti, da u rimskoj “kuriji” netko Papu terorizira i da mu tutoruje, ili da Papa ni ne zna, što rade oni oko njega, to je za svakoga, tko imalo poznaje proceduru i manire rimskog crkvenog uredovanja, prava besmislica. Crkva je, baš u Papi i po Papi, monarhijska i teokratska institucija. Papa u njoj ima punu i suverenu vlast. U svako doba može on ukloniti sa položaja ili iz svoje okoline svakoga, tko mu ne parira ili ne odgovara, samo ako hoće. Nije Papa ustavni monarh, koji samo figurira i samo simbolizira suverenost: on je, već po bitnoj konstituciji Crkve, stvarni njezin suveren; subjekt čitave vrhovne vlasti u Crkvi; u jednakoj mjeri one zakonodavne i one upravne. Ne samo u teoriji, nego i u praksi. Davno je već sebe Crkva osigurala s te strane od svakoga rizika. Svim svojim uredima daje Papa osobno norme (kan. 243. § 1.). I sve važnije stvari prolaze kroz njegove ruke osobno (kan. 244.). Notorno je, na primjer, da kardinali — šefovi kongregacija i ureda Papi osobno podnose na uvid svako iole krupnije pitanje. Uvijek u svim takvim rješenjima stoji, i pod kojim je datumom Papa, u kardinalskoj audijenciji, dao svoj pristanak i odobrenje na rješenje. Kadgod hoće, može on intervenirati: može poništiti rješenje ili ga izmijeniti. A svi znamo, da to pape faktično i čine. Odatle i onaj, očito osobni i specifični, način, koji karakterizira vladanje i nastupe pojedinih papa. Tko će zanijekati, da su i Pio X., i Benedikt XV., i Pijo XI., i Pijo XII., i Ivan XXIII., i Pavao VI., imali (ili imaju), svaki svoj, “stil” uprave Crkvom, svaki svoje ideje, svoju taktiku i maniru, svaki svoju crkvenu “politiku”?

Rimska je “kurija” na taj način, očito, jedno s Papom i s papinstvom. Čini njegov konstitutivni dio. Bez nje bi, praktično, bilo nemoguće funkcioniranje papinske vlasti u Crkvi.

Nelogični su stoga, — mi i opet kažemo, — pa i nelojalni, oni katolici, koji silom insistiraju na distinkciji između Pape i njegove “kurije”. Svaki akt, pod kojim je Papin potpis ili koji je prošao svoj zakonit put kroz “kuriju”, Papin je akt. Nosi njegov auktoritet. Papa stoji iza njega; Papa za njega odgovara. I tko ga omalovažuje ili mu se protivi, protivi se Papi i dira u njegov auktoritet. Baš kao što bi dirnuo i u kraljev auktoritet, tko bi njegov manifest otklonio, jer ga on nije “sastavio”. I u biskupov auktoritet, tko bi stao ispitivati, je li biskup sam koncipirao neko rješenje, ili je to učinio netko iz njegove okoline, pa ga u ovomu drugom slučaju ignorirao.

Ne znači to, dakako, da je u papinskoj “kuriji” sve sveto i savršeno, sve božansko. Nije, kao što nije ni u drugim institucijama Crkve. Bilo je u njoj koječega, što je i odviše ljudsko. Bilo je toga, i ima toga. Bilo je u njoj, i ima, i historijskih anahronizama. Živjela je ona, stoljećima, uporedo sa svim slabostima vremena, što su prošla: i feudalnih, i renesansnih, i drugih. Možda se je i sporije oslobađala takvih utjecaja i nanosa i od ponekih civilnih institucija. Crkva, baš jer je ozbiljna i iskusna, baš jer je svjesna svoje odgovornosti pred Bogom i pred dušama, nikada ne leti previše brzo naprijed: ona je uvijek više rezervirana prema novomu, nego prema staromu i uhodanomu; uvijek je više institucionalna i tradicionalna, nego moderna i pomodna. Pred našim očima čiste je danas, Papa i Koncil, od svih takvih natruha. Reformiraju je, prilagođuju vremenu i novim prilikama i ukusima, demokratiziraju, internacionaliziraju. Skidaju s nje sve, što znači gospodovanje i pompu.

Samo, s druge strane, nitko, tko kršćanski vjeruje i misli, ne će zenijekati, da “kurija”, baš jer je organ, “longa manus”, papinstva, mora participirati i na, nadnaravnoj, snazi papinstva, na njegovim karizmama, na privilegijima i obećanjima, koja su mu od Krista dana. Da i ona mora biti pod posebnom zaštitom Providnosti. Da i ona učestvuje, ima dio, na duhovskoj mudrosti i inspiraciji Crkve i papinstva. Njegova je: pada na njegov cjeloviti lik.

Najbolji je dokumenat tomu njezina historija. Njezina upravo fenomenalna i providencijalna uloga u povijesti Crkve. Izvanredne je usluge učinila, kroz stoljeća, Crkvi i papinstvu. Čudno je uvijek bila uporna u afirmaciji evanđeoskih principa, čudno borbena u obrani prava i interesa Crkve, čudno dosljedna u stavovima i koncepcijama, koje je Crkva baštinila od apostolskih i starokršćanskih vremena i predaja, čudno inteligentna i dalekovidna u ocjeni situacija, čudno mudra, snalažljiva i oprezna u svojim javnim nastupima na pozornici povijesti i u buri svjetskih događaja. Od svih faktora u Crkvi ta se je njezina centrala uvijek najispravnije i najevanđeoskije orijentirala; uvijek je imala izoštren i tankoćutan osjećaj za autentični duh kršćanstva; uvijek najbolje pogađala pravi put u kritičnim, prijelomnim, vremenima i zamršenim, teškim, situacijama. I modernizam je u njoj našao svoga najogorčenijega i najjačega protivnika. I ovaj najnoviji, današnji. Zato je ovoliko i napada: svakom prilikom; kojiput upravo zagriženo i fanatično. Uvijek je, eto, najbolje i najvjernije služila Crkvi i papinstvu. Kao po nekome svetom, višem, nutarnjemu instinktu. Zar joj nije i Pavao VI., u više mahova, — i u alokucijama kurijalcima, i u aktima, kojima je najavljivao ili provodio reforme u kuriji, — to priznao: ističući, rječito i uvjerljivo, njezine velike, stoljetne, zasluge za Crkvu i kršćanstvo?

A bolje ilustracije toj Papinoj pohvali nema, zbilja, od današnjih zbivanja u Crkvi. Upliv “kurije” i prije Koncila, i za Koncila, i poslije Koncila, bio je, u biti, uvijek i izrazito pozitivan. Kurija je uvijek nastupala protiv ekstrema, a forsirala pravu, srednju, liniju; ona je prva ustajala na obranu “depozita” i neprijepornih svetinja; ona je uvijek, na vrijeme, signalizirala pogibli; ona je uvijek predlagala i najpravilnija i najrazboritija rješenja. Bolja od onih, koja su dolazila sa terena i iz mnogih “teoloških” i “stručnih” krugova. Bila je spasonosan zavor, “kočnica”, protiv anarhije i revolucije u Crkvi, koju su u njoj podizale ljudske strasti i ljudska kratkovidnost; pouzdan filtar “novih ideja”. Možda je baš ona, na II. vatikanskom koncilu, bila onaj faktor, koji je najviše doprinio, da su saborski dokumenti, svi od reda, i svi do kraja, i sadržajni, i ozbiljni, i potpuno ortodoksni.

I ako Crkva danas sretno prevlada krizu, koja njom potresa, bit će to, sigurno, prije svega, opet zasluga i djelo papinstva. I Duha Svetoga za njim. Osobnog papinstva, ali onoga proširenog; papinskog aparata, papinske “kurije”. I u njoj, — i danas, — na svoj otajstveni način, živi Petar, živi Krist. I ona participira na svagdanjim molitvama Crkve za Papu (Dj. Ap. 12, 5.).

Ne smijemo, ako hoćemo da budemo pravi, prosvijetljeni, Božji i crkveni ljudi, nasjedati savremenoj harangi na “kuriju”. Vrlo su sumnjivi i mutni izvori te harange. Tko na “kuriju” harangira, harangira u stvari na Crkvu i na papinstvo. Samo šteti pravim interesima Crkve. Samo onemogućuje njezinu, spontanu i naravnu, zakonitu i organsku, — nutarnju još više nego vanjsku, — reformu. Reformu, kojoj je i danas, kao i uvijek u povijesti, nositelj Rim. Papinski Rim. Sveta Stolica. Papa i sve ono, što je Papino. I njegova “kurija”!


Dr. Čedomil Čekada


Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 10/1968., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Za Crkvu; za Papu. Protiv modernizma i kontestacije!, Đakovo, 1975., str. 9-15. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje, iz knjige Crkva, svećeništvo, svećenici ovdje, a iz knjige Kuća na kamenu: pokoncilski problemi Crkve ovdje.